Aleksa Stefan Radunović: Crnogorsko društvo boluje od apatije i nedostatka nade

O životnim preprekama, stereotipima, nadama i uspjehu, razgovarali smo s mladim rediteljem čiji je debitantski film Lijenština dobio Specijalno priznanje na 32. Filmskom festivalu u Herceg Novom

Nakon što je pozvan da učestvuje na kursu Film for Social Transformation, u toku kojeg je napisao scenario Lijenština, a koji je bio izabran za finansiranje, Aleksa Stefan Radunović je odlučio da se okuša kao filmski reditelj i započeo rad na svom prvom filmu. Ovaj mladi čovjek, pun optimizma i vjere u bolje društvo, kroz film Lijenština prikazao je probleme crnogorskog društva, sagledao ih na pravi način, bez gorčine i bijesa, svjestan da institucionalne promjene mogu uspjeti jedino uz promjenu individualne svijesti. Film je u Motovunu imao svjetsku premijeru, a crnogorsku na 32. Filmskom festivalu Herceg Novi-Montenegro film festival, gdje je osvojio Specijalno priznanje žirija takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma.

Radunović je rođen u Španiji 1992, a kao osmogodišnjak je doselio u Crnu Goru. Budući da je oduvijek volio kompjutere, video-igrice i film, opredijelio se za studije digitalne animacije, koje je upisao u Beogradu.

Budući da je Lijenština Vaš prvi film, koliko Vam znači nagrada na festivalu u Herceg Novom?

– Znači mi mnogo, u smislu što sam dobio potvrdu da se film dopada članovima žirija, koji imaju brojne projekte iza sebe i ogromno znanje. To mi je i podstrek da dalje nastavim da se bavim režijom. Pored nagrade, značajno je i to što mi se pružila prilika da nakon projekcije filma razgovaram sa publikom. Shvatio sam da se ljudima najviše dopada tema filma. Odmah se vidi da je film ograničenog budžeta, tako da nisam ni očekivao da bi mi neko rekao da je kinematografija dobra, ali mi je veoma drago da sam pogodio temu koja izaziva interesovanje.

Koliko Vam je značio susret sa filmskim radnicima?

– Izuzetno mnogo jer sam upoznao mnogo finih ljudi, dobio od njih dosta komentara i sugestija, a veliki broj njih se ponudilo da mi pomogne. Nakon što je film završen, stupili smo u kontakt s filmskim centrom Crne Gore i oni su nam finansijski pomogli oko same promocije i odlaska na festivale. Izuzetno je važno što je selektor prepoznao vrijednost filma, to nam je mnogo značilo i nosim pozitivne utiske s ovog festivala.

Zašto ste se opredijelili za film kao medij?

– Volio sam kompjutere, video-igrice, film i sve mi se to stopilo u digitalnu animaciju, tako da sam se odlučio za tu vrstu studija. Film je došao slučajno. Naime, dobio sam poziv za učestvovanje na filmskom kursu Film for Social Transformation (Film za socijalnu transformaciju), čiji je cilj bio da mi učesnici naučimo i vidimo kako da pravimo filmove koji će na neki način doprinijeti da gledaoci na pravi način sagledaju društvo. To može da se uradi na mnogo različitih načina. Ja sam to uradio ovako i izabrao temu koja je bila bliska i meni i mojim prijateljima. Sve što ste vidjeli u filmu, sve su to događaji iz mog i života meni bliskih ljudi.

Koliko dugo ste radili na filmu?

– Ako ne računam dvomjesečnu pauzu, onda je to nekih 11 mjeseci, sa pisanjem scenarija.

U filmu igraju uglavnom amateri, je li to za Vas bio rizik?

– Kad sam pisao scenario, primijetio sam da je realan, surov, dokumentaristički, i želio sam da radim s amaterima upravo iz tog razloga. Super je što su akteri u filmu, glumac Sejfo Seferović i Milica Šćepanović koja je bila na drugoj godini glume, dosta pomogli i tokom pripreme u treninzima s amaterskim glumcima. Mnogo mi je značilo i njihovo iskustvo tokom samog snimanja. Oslanjao sam se na njih u određenim stvarima i imao sam manje tereta. Što se tiče amaterskih glumaca, to su moji prijatelji, moj otac, sestra, stric, Savova porodica, tako da je bilo lijepo raditi s ljudima koje poznaješ i s kojima se slažeš.

Tema je za Vas bila podsticajna, odnosno bavili ste se problemima s kojima se mladi ljudi konstantno susreću, između ostalog, nezaposlenost i korupcija?

– To je tema koju sam prepoznao kao bitnu, stvari koje su meni vidljive. To je moje subjektivno viđenje, neka moja realnost, ali drago mi je i da publika to isto zapaža, vidi na isti ili sličan način, ali zanimljivo mi je i kada naiđem na drugačije viđenje. U svakom slučaju, učešće na festivalu bilo je korisno za mene i moj rad.

Film Lijenština ruši određene predrasude, ali i opominje da mi sami svojim postupcima održavamo postojeće stanje?

– Ne smijemo da budemo licemjerni, u smislu da kad neko dobije posao preko veze to je za osudu, a ako ja to uradim onda je to okej. U svim stvarima je tako. Pitamo li se koliko te naše radnje utiču na živote drugih ljudi? Sve dok te stvari ne promijenimo na sebi, u sebi, teško da se stvari mogu promijeniti na bolje. Vjerujem da pojedinac i društvo kao kolektiv idu zajedno i da promjene moraju da se dešavaju i na mikro i na makro nivou. Mijenjanjem sebe, mijenjamo svijet. Nadao sam se da će ovaj moj film pokrenuti neke stvari, makar neke razgovore ili pokrenuti ljude na određena razmišljanja. Postoje mnoge stvari u filmu koje vidim u sebi, ponašanja koja su i meni svojstvena i s kojima se ne slažem, ali su prisutna.

 Emocija koju odnosimo nakon filma je blaga mučnina zbog poruke da se stvari u društvu i nakon dvije decenije ne mijenjaju.

– Zavisi kako vidite. Film ima dva kraja. Kad je glavni lik odlučio da potisne svoj ego, vrlo lako je došao do svog cilja, postigao nešto za sebe, za svoje dijete. Ali, na kraju, ako ponovo donese sebičnu odluku i preko veze zapošljava sina jer je to za dobro njegovog sina, onda se stvari ne mijenjaju. Takvim postupkom dovodi nekog drugog u istu poziciju u kojoj je i sam bio prije 20 godina.

Lijenština ipak nije lijenština, već ga takvim čine životne okolnosti te se čini da je naziv filma više ironičan?

– Lijenština je stereotipska etiketa koja nije tačna kao ni većina stereotipa. Stereotipi imaju nit istine, ali su to stvari koje jednostavno ljudi sa strane ne mogu baš najbolje da razumiju. Crnogorsko društvo boluje od apatije i nedostatka nade. Ljudi ne rade jer im je muka da rade stvari koje ne mogu da im obezbijede ni najosnovniju egzistenciju, ali i zato što misle da se stvari neće promijeniti. Životne prepreke su svuda, ali to ne znači da treba da prestanete da radite i da odustanete od sebe. Veliki trud se uvijek isplati i neka vrata se na kraju moraju otvoriti. Nije sve potpuno crno.

Dakle, u ovoj socijalnoj drami ima nade za pojedinca?

– Ima, naravno, jer ako sam ja sa tako malo sredstava uspio da uradim nešto što mi mijenja život i otvara nove mogućnosti, znači da ima nade. Imam mnogo prijatelja koji su se puno namučili u životu i mislili su da nema nade, ali su se malo, pomalo stvari promijenile. Mislim da se u posljednjih desetak godina naša svijest razvija i napredujemo i mentalno i duhovno i kulturološki, i ja imam nade i za nas i za naše društvo. Cilj mi je bio uticati na mijenjanje svijesti ili pozitivno razmišljanje ili makar podstaći nekog da se bavi filmom. Lijenštinom nisam htio da šaljem poruku, samo da dam niz komentara zasnovanih na mom mišljenju, i mislim da sam uspio u tome.

Dokazali ste da se s malim sredstvima i velikim entuzijazmom i trudom može napraviti zanimljiv film. Koliko je pod takvim okolnostima bilo teško izvesti stvari do kraja?

– Sve smo morali da uradimo sami, u smislu sami sa našim znanjem, a bilo je naravno puno ljudi koji su nam izašli ususret. Nadam se da će film podstaći i druge da krenu u projekte i sa manjim sredstvima, i da će shvatiti da se s malo novca može napraviti nešto gledljivo, upečatljivo i kvalitetno, pa čak ako i niste iz filmske branše. Imate, na primjer, dokumentarni film The Afghan Alphabet Mohsena Makmalbaha, o djeci iz Avganistana u Iranu koja kao izbjeglice nisu imala pravo na školovanje, na osnovu kojeg je usvojen zakon o školovanju djece izbjeglica. Ako ga pitate koji je njegov najbolji film, on će odgovoriti da je taj, iako ima daleko bolje urađenih filmova. Taj film je uticao na promjenu svijesti ljudi, a time i života te djece.

Poslije festivala u Motovunu i Herceg Novom, kakav je daljnji put Lijenštine?

– Prije nego što smo došli na Filmski festival u Herceg Novom, jedan festival iz regiona pozvao nas je da budemo u zvaničnoj takmičarskoj selekciji. Pošto to još nije javno objavljeno, neću da govorim o kom se festivalu radi. Ima još poziva, ali ništa nije sigurno, osim da će se festivalski život filma izgleda ipak nastaviti.

Da li će publika u Podgorici uskoro imati prilike da gleda film u bioskopima?

– Nisu svi učesnici imali prilike da budu na festivalima u Motovunu i Herceg Novom. Definitivno mi je premijera u Podgorici izuzetno važna jer bi većina ljudi koji su uključeni u film napokon mogli da ga pogledaju zajedno s ostalom publikom i da čuju utiske iz prve ruke. Ne znam kako se to radi i kako se nalaze distributeri, ali ima ljudi koji će mi pomoći. Zaista bih želio da se film nađe u bioskopima kako bi ga vidjela šira javnost.

 

GRACIJA 139/31.avgust 2018.

Razgovarala Danijela Đonović/Foto Vesela Mišković, privatna arhiva

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...