Amelija Erhart: Žene mogu sve!

Legendarna avijatičarka nestala je 1937. godine, a taj događaj smatra se jednom od najvećih zagonetki 20. vijeka. Šta se tačno desilo, da li je avion ostao bez goriva ili se pokvario motor, da li je pokušala sletjeti...? Mnogo je pitanja na koja nema odgovora

Od drugog jula 1937. godine, kada je nestala sa lica zemlje, pa sve do danas, niko nije dao precizan odgovor na pitanje šta se zaista desilo s Amelijom Erhart. Na osnovu novijih informacija, poslije skoro osam decenija, pretpostavlja se da su četrdesetogodišnja Amelija i navigator Fred Nunan sletjeli na malo pusto ostrvo, gdje su proveli posljednje dane života, preživljavajući kao brodolomci. Nedavno je organizacija Tighar objavila nove detalje vezane za Amelijin nestanak, te su istraživači zaključili kako Erhart i Nunan nisu imali dovoljno goriva, zbog čega nisu mogli pronaći ostrvo Hauland, na Pacifiku, gdje su planirali da slete. Bili su prisiljeni aterirati ranije, i putem radio stanice javili su svoj posljednji položaj – koralno ostrvo Nikumaroro, u blizini nenastanjenog nešto većeg ostrva Gardner. Imali su malo goriva, pa su napunili akumulator pomoću kojeg su nastavili slati pozive u pomoć. Kada je plima odnijela njihov avion Lockheed Electra, prestali su i pozivi. “Mnogo je dokaza koji upućuju na to da su na ostrvu Nikumaroro boravili jedan ili više brodolomaca, i to mnogo dana. Otkrili smo jedan logor gdje je paljena vatra, mnogo ribljih i ptičijih kostiju, koje su pripremali za jelo. Unutrašnjost ostrva bogata je pitkom vodom, što omogućava preživljavanje na ostrvu bez većih problema”, izjavio je Rik Gilespi, direktor organizacije Tighar (The International Group for Historic Aircraft Recovery), koja je upravljala potragom. Džerald Galager, ondašnji oficir britanske vojske, rekao je kako dijelovi pronađenog kostura “pripadaju više ženi nego muškarcu, i to vjerovatnije bjelkinji nego Polinežanki”. Nažalost, ostaci kostura su izgubljeni, a pronaći druge na ostrvu nije lako zbog velikog broja kraba koje pojedu sve što na njemu pronađu. “Krabe su ogroman problem na ostrvu, ako sjednete na zemlju da jedete, u trenutku ih se stvori na stotine i počnu da se penju po vama i da vas grizu”, ispričao je Gilespi. Koristeći tehnologiju koja je 1937. bila nedostupna, ekipa Tighara je zaključila da je 57 od 120 poslanih signala vjerodostojno i čak odredila poziciju Erhartove i Nunana na ostrvu Nikumaroro. “Analiza predmeta, biljaka i mnoštva prikupljenih podataka još uvijek traje, ali sve upućuje na pretpostavku da ostaci pronađeni 1940. godine pripadaju Ameliji Erhart”, zaključili su članovi Tighara.

SMISAO ŽIVOTA Amelija Meri Erhart rođena je 24. jula 1897. godine u Atčinsonu, Kanzas. Odrastala je u kući bake i djeda sa majčine strane, u kojoj ju je majka Amelija Ejmi Otis i donijela na svijet, dok je otac Semjuel Edvin Stanton Erhart vrijeme uglavnom provodio u Kanzas Sitiju, gdje je radio kao sudija. Poslije dvije godine, Amelija je dobila sestru Mjuriel, a 1905. roditelji sele u Des Mojnes, Ajova, u potrazi za poslom, ostavljajući djecu naredne tri godine baki i djedu. Bezbrižni dani djetinjstva nisu dugo trajali: Edvin Erhart zbog poslovnih neuspjeha u poslu počinje da pije, te 1914. sasvim ostaje posla i biva primoran da proda kuću na aukciji. Godinama kasnije, Amelija je priznala da joj se tada naglo prekinulo djetinjstvo i da joj je prodaja porodične kuće slomila srce. Kako bi ćerke poštedjela nimalo zavidne situacije, majka Ejmi ih šalje prijateljima u Čikago, gdje je Amelija završila srednju školu. Prijavila se na kurs za medicinske sestre u Torontu, gdje je mlađa sestra studirala. Prvi svjetski rat se u to vrijeme primicao kraju, veliki broj američkih i kanadskih ranjenika stizao je sa fronta, te je novopečena bolničarka Amelija u bolnici imala mnogo posla. Sa ranjenicima je stigla i najopasnija gripa 20. vijeka, takozvana Španjola, od koje je umrlo 50 miliona ljudi u svijetu. Razboljela se i Amelija te dugo nakon bolesti oporavljala.

Upisala je medicinu na njujorškom Univerzitetu Kolumbija, ali, iako je bila dobar student, 1920. godine prekida studije i sa roditeljima seli u Kaliforniju. S ocem je posjetila aeromiting na Long Biču i, plativši jedan dolar, prvi put sjela u mali dvokrilac i poletjela u desetominutno razgledanje Los Anđelesa iz vazduha. Ta visoka, plava, veoma lijepa i nevjerovatno hrabra djevojka, imala je 23 godine kada je tokom svog prvog leta otkrila da je to jedino što njenom životu može dati smisao.

POSLJEDNJE PUTOVANJE Znala je kojim će putem krenuti, odlučila je naučiti pilotirati, počela odlaziti na časove kod Nete Snok, jedne od prvih žena pilota, zarađivati baveći se različitim poslovima i štedjeti svaki novčić. Poslije godinu i po, već je imala letačku dozvolu i uz majčinu pomoć kupila svoj prvi dvokrilni avion. Godinu kasnije, u oktobru 1922., postavila je neslužbeni ženski svjetski rekord, vinuvši se nebu pod oblake na visinu od 4.200 metara, te ubrzo postala pilot s ogromnim iskustvom.

Postala je prva žena koja je preletjela Atlantik, prvo kao putnik 1928, a četiri godine kasnije je i sama letjela. Kako se to desilo na petogodišnjicu Lindbergova leta, 20. maja, Amelija je dobila nadimak Lejdi Lindi. Za taj poduhvat višestruko je nagrađivana, a među priznanjima su zlatna medalja Društva National Geographic, koju joj je uručio predsjednik Huver te priznanje za Izvanrednu ženu godine. Nakon toga se gotovo svakodnevno pojavljivala u novinama, te medijsku popularnost počela da koristi kako bi govorila o ženskim pravima.

Amelija je željela da pokaže kako avijacija ne pripada samo muškarcima, kako su žene ravnopravne i da mogu postići sve što i pripadnici jačeg pola. Pionirka avijacije počela je da planira sljedeći poduhvat, nešto što dotad niko nije učinio – put oko svijeta. Na svoj posljednji put krenula je iz Oklanda u Kaliforniji, preko Majamija, Južne Amerike, Afrike, indijskog potkontinenta i jugoistočne Azije te stigla na Novu Gvineju. Prešla je 35.000 od planiranih 46.000 kilometara, trebala da nastavi najteži dio leta preko Pacifika, a onda je 2. jula 1937. godine nestala. Šta se tačno desilo, da li je avion ostao bez goriva ili se pokvario motor, da li je pokušala da sleti… ? Mnogo je pitanja na koja nema odgovora.

SIMBOL ŽENSKE EMANCIPACIJE Kad je preselila u Kaliforniju, upoznala je Sema Čepmena, vjerila se, ali nije htjela da se uda. Imala je nekonvencionalne stavove o braku. “Nisam stvorena za brak, mislim da bih se osjećala kao kućni robot. Možda je to zbog urođenog nedostatka romantičnih osjećaja, zbog čega sam odlazila ljekaru. Čak sam i dobila tablete koje su mi trebale pomoći da se zaljubim. Ništa se nije desilo jer ja to jednostavno nisam ni željela.” Poslije raskida s Čepmenom, upustila se u vezu s Lojdom Rojerom, avio mehaničarem kojeg je upoznala dok je učila pilotirati. Kako ih je povezivao interes za sve što ima veze sa avionima i letjenjem, vremenom je ljubavni odnos prerastao u prijateljski. Početkom 1928. godine, tokom priprema za let preko Atlantika, Amelija je upoznala izdavača i jednog od sponzora leta Džordža Palmera Putnama, kojem se toliko svidjela da je ubrzo postao njen mecena i zaštitnik. Pomogao joj je da izda knjigu, organizovao predavanja po cijeloj Americi, a kako su oboje voljeli jahanje, tenis i golf, provodili su mnogo vremena zajedno te postali ljubavnici. Putnam se 1929. razveo i zaprosio Ameliju, ali ga je odbila. Uporni Putnam nije odustajao, pa je Amelija pristala poslije pete prošnje, i 1931. su se vjenčali. Budućem je suprugu neposredno prije ceremonije vjenčanja napisala pismo i napomenula kako se neće pridržavati “srednjovjekovnih pravila o vjernosti, niti će to od njega tražiti”, što je on nazvao brutalno iskrenom, žalosnom i poštenom izjavom. Uprkos avanturama sa pilotom Polom Mancom i Eugenom Vidalom, sportistom i pionirom avijacije, te početnoj ravnodušnosti prema mužu, brak je smatrala uspješnim.

Kada je 1921. godine krenula na kurs letjenja, Amelija je odjeću i izgled prilagodila svojoj novopronađenoj strasti. Ošišala se, počela oblačiti kožne jakne i hlače, nositi duge ravne čizme i šal oko vrata. Iako je nastao iz praktičnih razloga i potrebe žene za komandama aviona, Amelijin novi stil odmah je prepoznat i kao simbol ženske emancipacije. Iako je od njene smrti proteklo sedam i po decenija, stil Amelije Erhart je besmrtan. Mnogi modni dizajneri su pronašli i još uvijek pronalaze inspiraciju u njemu, a Đorđo Armani, koji priznaje da je Amelija njegova heroina, u više je navrata lansirao kolekcije inspirisane odjećom legendarne avijatičarke. Njeno ime bilo je zaštitni znak za dječije igračke, liniju sportske odjeće i putničke torbe.

Američki novinar i pisac Džo Klas, autor knjige Amelia Earhart Lives, objavljene sedamdesetih godina, iznio je nevjerovatnu teoriju: Amelija je preživjela pad aviona, vratila se u Ameriku, uzela novi idenitet i živjela u Nju Džersiju kao Irena Krejgmil Bolam. Nakon toga je uslijedila reakcija njujorške bankarke istog imena, demantovanje Klasove tvrdnje te i sudski zahtjev za odštetu od milion i po dolara. Kako se pokazalo da Irena nema nikakve veze sa Amelijom, knjiga je povučena iz prodaje.

Uzbudljiv, dinamičan i kratak život Amelije Erhart zahvalna je filmska tema, a u ulozi slavne avijatičarke okušale su se i oskarovke poput Dajane Kiton i Hilari Svonk. Dajana Kiton glumila je u filmu Amelia Earhart: The Final Flight iz 1974. godine, dok ju je Hilari Svonk oživjela 2009. u filmu Mire Nair Amelia.

GRACIJA 9/2013.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...