Ana Manjani

Harizmatična zvijezda italijanskog neorealizma pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka, bila je jednostavna, posebna žena, nevjerovatnog talenta, snažnog karaktera i potpuno drugačija od ondašnjih glumica

Posesivna i eksplozivnog temperamenta, poklonila je svijetu filma čitavu galeriju raznovrsnih likova, snažnih i pronicljivih žena, žena iz naroda koje žive kao što je živjela ona sama, bez sumnji i dilema, bez izbora, često se žrtvujući kako se ne bi odrekle ponosa i dostojanstva. Nije bila visoka, zgodna i mršava, nije bila ljepotica, ali je ipak postala seks simbol svog vremena. “Ne znam da li sam glumica, velika glumica ili velika umjetnica. Ne znam da li sam sposobna za glumu. U sebi imam mnogo likova, mnogo žena, dvije hiljade žena – samo imam potrebu da ih sretnem. Trebalo je da se rodim kao seljanka u okolini Rima, da rodim trinaestero djece i da me muž išamara čim otvorim usta da nešto kažem. Tako nešto bi bilo u skladu sa mojom prirodom. Tako sam trebala da uradim, a ja sam počela da glumim, postala sam Ana Manjani i zauvijek ostala nesrećna”, priznala je u jednom intervjuu.
ROĐENA GLUMICA Ana Manjani rođena je sedmog marta 1908. godine u Rimu, kao kćerka krojačice Marine Manjani i nepoznatog oca. Ubrzo nakon rođenja djevojčice, majka je odselila, a Ana ostala sa bakom i pet majčinih sestara. Kratko je pohađala školu francuskih časnih sestara, a zatim se posvetila muzici, koju je obožavala kao i baka, te se posvetila klaviru. Poslije bezuspješnog očekivanja majčinog povratka, kao 11-godišnjakinja je odlučila da je sama potraži. Odlazi u gradić Alesandriju i pokušava da se zbliži sa majkom, prezauzetom novom porodicom. Ana odlazi nakon jedne godine, shvativši da nikada neće vratiti ljubav žene koja joj je postala potpuno strana. Vraća se u Rim kod bake i, odlučna da se posveti glumi, pohađa Školu Eleonora Duse, u okviru Akademije Santa Cecilia. Silvio D’Amiko, tada jedan od predavača, a kasnije poznati novinar i pozorišni kritičar, rekao je o Ani: “Došla mi je jedna djevojka, crna, sitna, izražajnih očiju. Ne glumi, nego živi tekstove koje izgovara: već je glumica, u školi neće naučiti mnogo više od onoga što prirodno nosi u sebi.” TETOVIRANA RUŽA Godine 1955, kao već kompletna i slavna glumica, Ana je pozvana u Holivud gdje ju je čekao tekst bliskog prijatelja, američkog pisca Tenesija Vilijamsa, napisan upravo za nju. Uprkos bolu koji je osjećala što je morala da ostavi sina Luku, puna entuzijazma uputila se u avanturu koja joj je otvorila mogućnost da je upoznaju i s druge strane okeana. Tokom deset dana provedenih na brodu, upravo Vilijams joj je pomagao da na engleskom (kojeg nije uopšte poznavala) nauči svoju ulogu. Film je Tetovirana ruža, melodrama u kojoj je Ana italo-američka krojačica Serafina, a partner joj je Bert Lankester. Po prirodi skromna, Ana se nije ni pojavila na dodjeli nagrada, smatrala je kako pored holivudskih zvijezda nema šanse. Tek kada ju je neki novinar nazvao usred noći kako bi je pitao kako se osjeća kao dobitnica Oskara, saznala je da je prva italijanska glumica koja je osvojila prestižnu nagradu Akademije.


BEZ ZASLUŽENE LJUBAVI Godine 1928. počinje da glumi u teatru, najčešće u dramatičnim, a ponekad i u komičnim i melodramatičnim ulogama. Sa pozorišnom trupom odlazi na turneju po cijeloj Italiji, zatim u Argentinu, a baka umire ubrzo nakon Aninog odlaska. Zbog gubitka najvažnije osobe u životu koja joj je zamijenila majku, Ana se osjeća napuštenom i usamljenom, što snažno djeluje na njen karakter. Dobila je neočekivanu snagu i odlučnost da se suprotstavi životu koji joj je već uskratio mnogo zaslužene ljubavi. Početkom 1935. godine Ana se udala za pozorišnog reditelja Gofreda Alesandrinija, sa kojim je imala burnu ljubavnu vezu, punu ljubomornih scena i koja je kulminirala rastankom. Ovako je objasnila odnos s Alesandrinijem i muškarcima koje je sretala: “Činjenica je da žene kao što sam ja privlače samo muškarci čiji je karakter jači od njihovog, a ja još nisam naišla na takvog muškarca. Uvijek sam nalazila ljepuškaste muškarce, zbog njih i plakala, a jedini kojem sam privržena zauvijek ostaje moj muž Gofredo. Ni sa njim nisu tekli med i mlijeko, udala sam se mlada i u braku bila prevarena mnogo puta.” Nije imala sreće u ljubavi, a najviše ju je povrijedio Roberto Roselini. Zajednički rad i sentimentalna veza potrajali su do 1948. Godine i dolaska Ingrid Bergman. Roselini se zaljubio u lijepu švedsku glumicu, te joj ponudio i ulogu u filmu Stromboli: Božija zemlja, prvobitno namijenjenu Ani. Ponovno razočarenje, utučenost i obeshrabrenost zbog jedne ljubavne priče iznenada i loše završene. Pričalo se da je prihvatila ulogu u Vulkanu, Vilijama Dieterlea, samo iz inata Roseliniju.
KONAČNO MAJKA Za vrijeme Drugog svjetskog rata desio se jedan od najznačajnijih susreta u Anninom životu, onaj sa glumcem Masimom Seratom, ocem njenog sina Luke. Neobično je što ih je rođenje djeteta u oktobru 1942. godine potpuno udaljilo. Ana se u trudnoći potpuno transformisala, postala je ljepša i smirenija. Bila je beskrajno srećna što će joj se konačno, u 33. godini, ostvariti želja da postane majka i što će moći da utaži svoju veliku žeđ za apsolutnom ljubavlju. Ali, sreća zbog majčinstva nije dugo trajala, sa samo tri godine Luka je obolio od poliomijelitisa (dječija paraliza). Ana je bila sama u još jednoj teškoj životnoj situaciji i uspjela je da pronađe snage da se suoči s tim ogromnim problemom. Maksimalno se posvetila sinu koji je do 1957. najviše vremena provodio na liječenju u Švajcarskoj. Zbog Lukine bolesti odbila je i ulogu u De Sikinom filmu La ciociara, za koji je Sofija Loren dobila Oskara.
OPROŠTAJ OD DIVE Prvih dana septembra 1973. Ana je smještena u bolnicu Mater Dei u Rimu, gdje i umrla 26. septembra u 65. godini od raka pankreasa. Pored nje su bili sin Luka i Roberto Roselini, koji je želio da bude sahranjena u njegovoj porodičnoj grobnici. Do samog kraja bila je okružena ljubavlju obožavatelja, zaljubljenih u ženu s kojom su svi plakali, smijali se, poznavali njene slabosti koje se nije ustručavala da pokaže. Toga dana kao da se cijela Italija zaustavila kako bi joj se poklonila. Desio se neočekivani gest, bez presedana: prateći tužnu povorku, masa je dugotrajno i gromko aplaudirala, a među prisutnima bili su i Orson Veles, Bet Dejvis, Đulijeta Masina, Alberto Moravija… Rim joj se poklonio onako kako je mnogo ranije zaslužila, tek svjestan Anine veličine. Sahranjena je na malom groblju San Felice Circeo u mjestu Latina, nedaleko od svoje vile koju je obožavala.

GRACIJA 47/2015/Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...