Andrijinih milion koraka

Koliko nade sve ove majke polažu u jednog petnaestogodišnjeg dječaka? U ljude koji će baš zbog njega čuti za njihovu bol i donirati novac u svrhu liječenja. Blagosiljaju ga. Daju mu snagu da na svom putu istraje

Piše Tatjana Kuljača

Donio je odluku, jednog jutra. Volim to da zamišljam baš tako. Probudio se i osjetio poriv da dokaže kako svi ljudi, veliki i mali, mogu da promijene svijet nabolje. I, nekako, nije dopustio da ga iko u tome pokoleba. Jedna odluka usmjerila je petnaestogodišnjeg Andriju Đukića iz Podgorice da krene na put od milion koraka. Da skrene pažnju cijelog svijeta uz samo jednu poruku: svaki život je važan. Djeca moraju imati pravo na život!
Sigurno ste ovih dana čuli za humanitarnu akciju Milion koraka i cilj za koji se bore. Da svako dijete dobije mogućnost da se izliječi. Naš heroj nije odrasla osoba. Još uvijek je zakonski nedovoljno zreo da donosi odluke. A uprkos svim pravilima, očekivanjima, pričama, odgovaranjima, donio je, možda, najvažniju odluku svog života. Da promijeni svijet oko sebe. I da na tom putu krene od sebe. Jedna od najtežih stvari u životu, ako pitate odrasle.
Zamišljam, kako se osjećao kad je odlučio da krene na, možda, najvažniji put u svom životu. Spakovao je ruksak i sa majkom se zaputio na hodočašće u Španiju, 900 km dugo. Zamišljam bolove koje su njegova stopala trpila nakon nekoliko dana hoda. Pad duha i njegovo ponovno podizanje. Zamišljam majku koja ga na tom putu bodri, a onda on bodri nju, jer nikako ne smiju posustati u istom trenu. Majku, koja ga je podstakla da učini nešto toliko veliko što mnogi ljudi oko njega nikada neće biti u stanju da učine. Njena preispitivanja, da li je to za njega previše, ne misleći pritom na sebe. Skrivajući strah i strepnju vješto, jer, kolikogod da je njen sin porastao, zauvijek će biti njeno dijete. Koje ima potrebu da zaštiti. Baš kao i sve druge majke.
… Koje u ovom času bdiju nad bolesničkim posteljama svojih čeda iz kojih život lagano curi.
… Koje bi zaustavile vrijeme, samo da mogu otrgnuti od smrti plodove svoje utrobe. Ono što je u životu najvrjednije.
… Koje su prepuštene milosti drugih ljudi jer nemaju dovoljno sredstava za liječenje svoje djece.
Koliko nade sve ove majke polažu u jednog petnaestogodišnjeg dječaka? U ljude koji će baš zbog njega čuti za njihovu bol i donirati novac u svrhu liječenja. Blagosiljaju ga. Daju mu snagu da na svom putu istraje.
Zamislim… Kako bi bilo da smo svi kao Andrija? Je li, odrasli svijete, šta si danas učinio za druge? Šta li ti to izgleda nemoguće? Pa čak iako nam se tuđe tužne priče učine daleke i strane, sudbina umije da igra oštro. Kad najmanje razumijemo učini da osjetimo i shvatimo. Do koske. Da zavisimo od tuđe milosti koju nekada nismo imali za druge.

Crna Gora kao da spava. Pitam se da li smo toliko uspavani da su nam potrebni marketinški trikovi kako bismo shvatili koliko je sve ovo važno? I da samo jednim SMS-om možemo spasiti nečiji život…

A Andrija hoda i poziva nas da doniramo onoliko koliko možemo. Iz udobnosti svog doma. Ne osjetivši. Objave u kojima dječak moli za pomoć za djecu nemaju previše sviđanja. Dijeljenja. Poziva. Crna Gora kao da spava. Pitam se da li smo toliko uspavani da su nam potrebni marketinški trikovi kako bismo shvatili koliko je sve ovo važno? I da samo jednim SMS-om možemo spasiti nečiji život? Zbog čega njegove objave nisu na svim portalima Crne Gore i regiona? Zašto se, zaboga, zemlja ne trese, kada zaista ima zašto? Zašto?!
Dobro jutro, uspavani svijete! Nadam se da ste lijepo spavali i nešto divno sanjali. I da je sve u vašim životima baš onako kako treba da bude. Ako i dalje mislite da će planeta da se jednako vrti s vama ili bez vas, da je sudbina nešto nepromjenjivo, te da će neko živjeti ili umrijeti baš onako kako je zapisano, sjetite se Andrije. Dječaka koji je zna da može drugačije. Djeteta koje vjeruje da mi nikada nismo prestali da vjerujemo. Da je za put od milion koraka dovoljno napraviti prvi.
Zamislim te, Andrija, kao dobrog anđela ušuškanog u tijelu djeteta. Bog ti je dao da učiniš velike stvari! Neka te niko u drugačije ne ubijedi. Želim ti da što više djece u našoj lijepoj zemlji sačuva osmijeh do duboke starosti, baš zbog tvog puta od milion koraka. A nama? Više djece poput Andrije nam želim. Da ovaj naš lijepi svijet učine još boljim.

Gracija 163, 2.8.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...