Bernardo Bertoluči

“Felini je izmislio jedan svijet kojeg još nije bilo, kreirao je stvarnost koja još uvijek nije postojala. Bio je izvanredan u svakom smislu i zbog same pomisli da jedan reditelj u jednom trenutku postane svemoguć. Zato snimam filmove”, priznao je pripadnik zlatnog doba italijanske kinematografije i reditelj veličanstvenih ostvarenja

Sedamdesete su veoma značajne za italijanski film uopšte, kao i za Bertolučijeve rediteljske poduhvate. Tadašnji njegovi filmovi izazivali su svađe, kontroverze, političke napade, suđenja i šokirali gledaoce. “Ne znam ni plesati ni svirati, a poeziju sam prestao da pišem kad sam započeo s filmom. U svom domu imao sam mnogo boljeg pjesnika, kojeg nisam uspijevao da nadmašim. Upravo me je moj otac, kad mi je bilo 18 godina, odveo u bioskop da vidim La dolce vitu dok još nije nasnimljen govor. Felini se bojao cenzure i organizovao projekciju za Pazolinija, mog oca i još neke intelektualce, koji su mogli eventualno da odbrane film. Ostao sam potpuno zatečen. Čuo se originalan ton sa snimanja, italijanski, engleski, francuski, švedski i Felinijevo, kroz šapat, Anita, nasmij se! Nevjerovatan zvuk. Felini je izmislio jedan svijet kojeg još nije bilo, kreirao je stvarnost koja još uvijek nije postojala. Bio je izvanredan u svakom smislu i zbog same pomisli da jedan filmski reditelj u jednom trenutku postane svemoguć. Zato snimam filmove.”

NESUĐENI PJESNIK Bernardo Bertoluči rođen je u Parmi 16. marta 1940. godine, kao sin Atilija Bertolučija, pjesnika, istoričara umjetnosti i filmskog kritičara, i majke nastavnice, porijekom iz Australije. Počeo je da piše vrlo rano, već s 15 godina, i dobio nekoliko značajnih književnih nagrada za svoju prvu knjigu In Search of Mistery. Kako je htio da postane pjesnik kao i njegov otac, studirao je modernu književnost u Rimu od 1958. do 1961. godine. Otac Atilio pomogao je reditelju Pjeru Paolu Pazoliniju pri objavljivanju prvog romana, a Pazolini mu je uslugu uzvratio tako što je zaposlio Bernarda kao svog pomoćnika na filmu Accattone (1961). Tako je počela i Bernardova filmska karijera, te je ubrzo odustao od učenja, odrekavši se diplome. Bertoluči, tako, nikada nije stekao formalno filmsko obrazovanje, tvrdeći kako je “sjedenje u francuskoj kinoteci najbolja filmska škola”. Kao 21-godišnjak snimio je prvi film La commare secca (1962), o misterioznom ubistvu prostitutke, po Pazolinijevom scenariju. Dvije godine poslije uslijedio je veoma hvaljeni Prima della rivoluzione (Prije revolucije), za koji je na Kanskom festivalu dobio priznanje kritike.

TRIJUMF EMOCIJA I STILA Tim riječima je okarakterisan film Konformist, nastao 1970. godine, prema istoimenom romanu Alberta Moravije, za koji je sam pisac rekao da je njegova najbolja ekranizacija. Marcelo, kojeg tumači Žan Luj Tretinjan, fašistički je podanik koji dobiva zadatak da ubije svog bivšeg profesora, antifašističkog aktivistu. Bio je to najveći rediteljev uspjeh, nominovan je za Oskara za scenarij, donijevši mu i otvoreno obožavanje Frensisa Forda Kopole, Martina Skorsizija i Džonatana Dema. Pričalo se da je Kopola priredio projekciju Konformiste za cijelu ekipu Kuma, prije početka njegovog snimanja. Snimatelj filma Vitorio Storaro je nakon njega započeo holivudsku karijeru, Kopola ga je želio kao direktora fotografije za svoju Apokalipsu.

NAJPOZNATIJI FILM Posljednji tango u Parizu iz 1972. godine postao je slavan kako zbog erotskih scena tako i zbog stroge cenzure, danas potpuno neshvatljive. Američki udovac, kojeg je tumačio Marlon Brando, i mlada Parižanka (Marija Šnajder) u praznom stanu se upuštaju u razuzdane seksualne igre, a jedno o drugom ne znaju ništa, čak ni ime. Bertoluči je osuđen za nemoral, tokom pet godina uskraćena su mu građanska prava i pravo glasa. Osuđen je na uslovnu kaznu u trajanju od četiri mjeseca. Intervenisanje samog predsjednika republike spriječilo je uništavanje svih kopija filma, Bertoluči je sačuvao samo jednu. Mnogo godina kasnije, nakon ukidanja odbora za cenzuru, film je prikazan u neznatno cenzurisanoj verziji.

POSLJEDNJI KINESKI CAR Film iz 1987, biografska priča o Pu Jiu, posljednjem kineskom caru, koji je kao trogodišnjak dospio na prijesto, donio je Bertolučiju devet Oskara. To je prvi i jedini italijanski, kao i evropski film, koji je dobio Oskare za sve kategorije u kojima je i kandidovan. To je bio i prvi film kojem je vlada Narodne Republike Kine dozvolila snimanje u pekinškom Zabranjenom gradu. Vjerovatno je činjenica što je Bertoluči bio komunist odobrovoljila Peking i omogućila, prvi put, snimanje jednom stranom reditelju. Koliko je Kinezima ovaj film bio važan potvrđuje i činjenica da su britansku kraljicu odgovorili od posjete Zabranjenom gradu kako ne bi smetala ekipi. Devet hiljada krojača za 2.500 kostima, 19.000 pojedinačno odabranih statista, uglavnom pripadnika kineske vojske, 100 tehničkih radnika iz Italije, 20 iz Engleske i 150 iz Kine radilo je čitavih šest mjeseci. Jedna od kritika glasila je ovako: “Izvanredna realizacija svakog pojedinog dijela priče u svakom trenutku ostavljala je gledatelje bez daha.”

KOPRODUKCIJE Cvjetanje italijanske kinematografije, koje je pomoglo Bertolučijevo afirmisanje, usporeno je 70-ih jer su reditelji bili prisiljeni na koprodukciju s nekim američkim, francuskim, njemačkim i švedskim kompanijama i glumcima zbog globalne recesije italijanske filmske industrije. Ni Bertoluči nije bio izuzetak, tako je u Posljednjem tangu glumio samo jedan Italijan (Masimo Điroti) – filmovi su više zarađivali angažovanjem stranih glumaca. Bertoluči sasvim sigurno nije žalio zbog toga, bio je politički aktivan i priznati marksist, a koristio je svoje filmove kako bi izrazio svoje političke poglede. Konformist kritikuje fašizam, Dvadeseti vijek analizira razliku između ljevice i desnice, a Posljednji kineski car svoju priču pripovijeda na način veoma blizak službenim kineskim vlastima.

SEKS I POLITIKA Mnogo je kritika na račun Bertolučijevih filmova zbog njihovih najčešćih tema – seksa i politike. Smatra se kako je njegov film otvorio vrata erotici u mainstream filmovima sedamdesetih. Seks je, uglavnom, prikazan na poremećen i bludan način, dok Bertoluči istražuje snagu seksualnih odnosa u životima ljudi. Sem skandalozne sodomističke scene i prvi put na filmu prikazanih stidnih dlaka u Tangu, njegov film Sanjari (Dreamers, 2003) kritikovan je i zbog proširene scene seksa, te prikazivanja muškog masturbiranja i sugerisanja na neprirodnu, incestnu vezu brata i sestre. Bertoluči koristi kontroverze oko svojih filmova da bi ljude ohrabrio i podstaknuo na preispitivanje samih sebe i društva u kojem žive. On posjeduje jednu izuzetnu vještinu, a to je stavljanje ljudske duše pod mikroskop. Kao u onim Vudija Alena, psihoanaliza ima veliku ulogu i u njegovim filmovima. Poznato je da je Bertoluči svugdje sa sobom vodio veliki broj psihijatara, koji su tumačili njegove snove. Njegovo interesovanje i pokušaj da razumije sva ljudska stanja rezultiralo je mnogobrojnim eksplicitnim scenama u filmovima.

DVADESETI VIJEK Novecento iz 1976. godine okarakterisan je Bertolučijevim najambicioznijim filmom. To veliko istorijsko djelo o Italiji od 1901. do 1945. ispričano je kroz ideološki ključ intelektualca komuniste. Film počinje Verdijevom smrću, a završava padom fašizma. Glumačku ekipu činili su: Robert De Niro, Žerar Depardje, Bert Lankester, Donald Saterlend, Dominik Sanda i Alida Vali. Film je koštao, u to doba nevjerovatnih i rekordnih, deset milijardi lira, a u rediteljskoj verziji trajao je čitavih šest sati. Za prikazivanje u Americi skraćen je na 315 minuta, a uz veliku muku reditelj je napravio i verziju od 245 minuta. Doživio je svugdje ogroman uspjeh, sem u Italiji, zbog optužbi za političku jednostranost, i SAD-u, zbog konfuznosti skraćene verzije.

DALAJ LAMA U BIOSKOPU Devedesetih je Bertoluči već bio slavan i mogao je da radi sve što poželi. Nakon neprilika u Maroku, Alžiru i Nigeru sa snimanjem Čaja u Sahari (1990) zbog obilnih kiša poslije dvogodišnje suše, uslijedio je Mali Buda (1993). Svjetska premijera održana je u Parizu u prisustvu Dalaj Lame, koji prije toga nikada nije ušao u bioskop. Upravo zbog njegovog prisustva, projekcija je održana u popodnevnim satima kako ne bi mijenjao svoju naviku ranog odlaska na počinak, u devet sati. Na setu u Nepalu su, svakog jutra u pola šest, 800 statista i cijela vojska tehničara koji montiraju i razmontiraju jedan cijeli gradić. Film u kojem Kijanu Rivs glumi Sidartu koštao je 35 miliona dolara.

IDEALAN GLEDALAC Prema mišljenju Bernarda Bertolučija, specijalni efekti u filmu ne treba da imaju više prostora i važnosti od njegove priče i likova. Tvrdi, takođe, potrebu za obaveznim postojanjem “jednih otvorenih vrata” na setu, dakle, mogućnosti bijega od scenarija, na način da glumci, bez obzira na izvedbu, mogu potpuno da dožive lik koji tumače. Ove premise omogućile su Bertolučiju da postane jedan od samo nekoliko italijanskih reditelja visoko cijenjenih u svijetu filma. “Danas sam za takve filmove i publiku koji se ne boje osjećaja, a gledalac kojeg tražim je onaj sposoban da se nesvjesno prepusti radnji filma i da u njoj učestvuje.”

Gracija br. 81

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...