Boris Dragojević: Slika je dio alhemije

“Na kontinentu sebi projektujem slike mora i sve ostalo mi djeluje blijedo u odnosu na zalazak sunca na Žanjicama, pogled na Boku sa Lovćena ili maglovito jutro pored Gospe”, riječi su Borisa Dragojevića, akademskog slikara i posljednjeg bokeškog mariniste, koji priznaje da je more njegova najveća ljubav i spoznaja

 

Cetinjanin Boris Dragojević rođen je 1956. godine, Fakultet likovnih umetnosti završio je 1983. u Beogradu, u klasi prof. Mirjane Mihač, a postdiplomske studije tri godine kasnije. Član je Udruženja likovnih umetnika Srbije i slobodan umjetnik od 1984. godine. Iako nastanjen u Beogradu, svake godine, period od maja do oktobra Boris provode u Tivtu, jer njegovo umjetničko biće ishodište nalazi u lijepoj Boki. U razgovoru koji smo vodili u slikarevom ateljeu, saznali smo da je u potpunosti posvećen umjetnosti i moru, da je “najteže naslikati ljepotu” te da je svaki slikar – pjesnik u duši.

 Kako ste uplivali u umjetničke vode?

– Spontano je krenulo kao i svaka prava i velika ljubav, bez ikakve najave. Rođen sam na Cetinju, gdje sam rastao uz kuću Gojka i Zagorke Berkuljan, našeg majstora slikarstva i čuvene crnogorske novinarke. U druženju sa njihovim sinovima proveo  sam najljepše dane djetinjstva, a u njihovom domu upoznao sam, još kao dijete, Voja Stanića, Bata Pravilovića, Aca Prijića i druge slikare mediteranske vokacije, koji su na neki način odredili moj umjetnički i životni put. U neposrednoj blizini je bio i Dimitrije Popović kojeg jako cijenim. Kasnije sam otišao u Zagreb, počeo da crtam, a potom sam u Beogradu upisao Akademiju.

Da li akademizam guši kreativnost?

– Ima umjetnika i domaćih i stranih kojima nije bilo potrebno akademsko obrazovanje da bi bili to što jesu, ali, u principu, korisno je da čovjek završi umjetničku školu i akademiju, jer uz dobre profesore mnogo toga može da nauči.

Akademizam kao akademizam je jedna skala u razvoju ličnosti, pruža znanje i umjetničku pismenost na koju umjetnik kasnije nadograđuje dio svog ličnog rukopisa.

Nazivaju Vas slikarem hiperrealističkog manira, nadrealističke opservacije, ali i posljednjim bokeškim marinistom.

– Hiperrealizam je proistekao iz fotografskog realizma. Već na kraju studija, na svojoj magistarskoj izložbi imao sam sliku nalik ovoj Vavilonskoj kuli. Bila je to stepenasta piramida s Anda, a na njoj nasukan putnički brod. Slika se kao i sama izložba zvala Čekajući brod za Crnu Goru. Budući da nisam bio stalno na moru, bilo mi je najlakše da velike slike radim po fotografijama koje sam nalazio i sam fotkao. Kada na sliku uspijem da prenesem ono esencijalno što fotografija nosi, a potom uspijem da je nadogradim, smatram da su mi to najbolji radovi. Hiperrealizam je, dakle, nenametnuto došao kao dio mog morskog rukopisa.

A posljednji bokeški marinista?

– Ostala je priča između mene i prijatelja da sam ja posljednji bokeški marinista. To sada djeluje romantično i nostalgično, ali donekle je i tačno jer sam posljednjih 25 godina radio samo prizore i pejzaže iz Boke: marine i ostrvo Gospa od Škrpjela. To je ustvari bokeški marinizam i minimalizam. U tome se krećem.

Veliki Dado Đurić je rekao da slikar slika ono što nosi u sebi. Vi gdje god da ste, slikate Mediteran.

– More je moja najveća spoznaja i najveća ljubav, to je živi organizam. Fenomen vode me je oduvijek privlačio. I u horoskopu sam u znaku duple vode, Rak/Riba. Kakav je to grad koji rive nema?

Zašto slikate? Da li je to osjećaj pripadnosti besmrtnoj umjetnosti?

– To je na neki način potpuno pripadanje umjetnosti i moru. Kada slikam more i morske sadržaje, samim tim sam i ja na moru, ako ne fizički, onda u prenosnom smislu. Na kontinentu sebi projektujem slike mora i sve ostalo mi djeluje blijedo u odnosu na zalazak sunca na Žanjicama, pogled na Boku sa Lovćena ili maglovito jutro pored Gospe. Kada su me pitali dokle ide raspon toga, odgovorio sam da se raspon moje vokacije i likovnosti proteže do tačke do koje raste maslina. A maslina raste gdje god doseže slani zrak od mora. Da sam radio ma šta drugo, mislim da ne bih bio tako uspješan kao u slikarstvu.

Slikarstvo je istinsko posvećenje?

– Ne može se boraviti pored štafelaja, godinama, a da čovjek nije posvećen u potpunosti tome. Samim tim, manje-više svi koji se bavimo ovim vidom umjetnosti, posvećenici smo svom poslu. Ne može se toliko vremena, provesti u samoći koja nije kreativna. Slika je dio alhemije. Kada radiš bojama i četkama, radiš sa mrtvom materijom. To su amorfni pigmenti, koji na platnu postaju živi organizam. Međutim, tek kad vidiš završenu sliku i tek kada si zadovoljan ostvarenjem, slika ti vraća duhovnu energiju i dobijaš podstrek da ideš dalje.

Birate li boje intuitivno ili promišljeno?

– Uglavnom su to plave boje. Plava dominira što zbog mora, što zbog neba. Tek kada sam imao veliku retrospektivnu izložbu u Beogradu, vidio sam da ni na jednoj slici plava boja nema isti intenzitet: neka je bila svjetlija, neka tirkiznija, kobaltnija. Kroz već postojeću emociju, boja te gurne u nešto svoje.

U radu ste perfekcionista.

– Trudim se da budem jasan u onome što govorim. Na mojim slikama još ima poteza, nisu lišene emocije koju prenosi ljudska ruka. Jedno vrijeme kao student sam radio ikone i privlačio me je elemenat savršenosti tih svedenih likova, koje kao da nije radila ljudska ruka.

Ko Vam je najbliskiji u slikarstvu?

– Od crnogorskih i mediteranskih slikara najbliži su mi Vojo Stanić i Bato Pravilović. Bato po temi, a Vojo po realizaciji. Stanić je ne samo jedan od najvećih živih umjetnika koje znam, već je i kao ličnost veliki mačak i izuzetno duhovit čovjek. Onda se držim one njegove da “ponekad i u jednom kiču, zalasku sunca pored palmi, ima više života, nego u nekoj ozbiljnoj umjetnosti”. Mislim da sam zahvaljujući obrazovanju kroz koje sam prošao na Akademiji i mojoj profesorici Mirjani Mihač, stekao izvjesnu širinu i način gledanja koji ima mediteranski fazon.

Imate li neki princip stvaranja slike?

– Obično me pokrenu dobra fotografija, atmosfera, dobra priča.

 

Vaša slika Golden Gospa ima priču.

– Gospa od Škrpjela je za mene, i za Ivu Eterovića i druge slikare i fotografe, kraljica Jadrana. Ona u sebi krije remiks božanske i ljudske prirode. Osim toga Gospa ima i žensku prirodu jer je u prenosnom smislu i lijepa žena sa mora. Čitava renesansa, počiva na ljepoti. Kao što i sam Vojo Stanić kaže: “Najteže je naslikati ljepotu.” Naslikati nešto ružno to možeš, ali je teško naslikati lijepo lice i lijepu figuru.

Kako znate kada je slika gotova?

– To sam i ja pitao svoju profesoricu. Odgovorila mi je da kada naslikam dovoljno slika, da ću tek onda znati. Tako je i bilo. Kada slikam, desi se vrijeme, da pri kraju rada na slici dva ili tri poteza koja napravim postanu suvišni. Dakle, kad slika dalje ne trpi poteze kista tada znam da je gotova, da je zatvorena priča i da mogu da stavim potpis. Moj Toni veli da se samo ja mogu tako potpisati na moru.

Znači da je Vavilonska kula još uvijek otvorena priča jer nije potpisana?

– Vavilonska kula je otvorena priča. To je tema i poznatog slikara Tikala. On je sav u alhemiji Vavilona. Govorio mi je da su boje Vavilona: crna, crvena, malo žute i malo bijele. Ja sam kroz njegovu priču zavolio tu temu i dobio ohrabrenje da radim Vavilon. Tema je jako zahtjevna, a sama Vavilonska kula nemilosrdna. Dešavalo mi se da promašim niz otvora, prozora, vrata, pa da onda zidam nanovo. Uradio sam malu seriju Vavilon u Boki. Ova nova slika Vavilona sa ledolomcem Montenegro priča je koju sam pokušao povezati sa današnjim trenutkom. Vavilon je priča o najsublimiranijem znanju koje je postojalo u vremenu od starih Sumera do šestog vijeka p.n.e. Kad dođe do velike koncentracije znanja i energije dolazi i do destrukcije, do urušavanja. Tako jedna civilizacija smjenjuje drugu, a vidjećemo kako će ova naša da završi.

Pikaso je rekao: Ja ne tražim, ja nađem. A Vi?

– Ako imaš kritičko oko, dobro oko da vidiš, onda primjećuješ stvari za koje većina ljudi ne mari. To u tebi ostavlja trag ili rađa ideju, da stvari predstaviš iz svog ugla, iskažeš na svoj način i od toga stvoriš nešto potpuno novo, originalno.

Slikar koji uspije da poetiku pejzaža prenese na platno, zapravo je u duši pjesnik.

– Svako ko je dio djetinjstva proveo uz cetinjske kiše ima taj momenat pjesništva. Nekada sam pisao poeziju. Oni koji su je slušali mišljenja su da je dobra. Te pjesme će jednog dana ući u moju monografiju. Kažu, pjesma obavezuje isto kao slika, znači zahtjeva posvećenost.

Kako će se monografija zvati?

– Ne znam, možda kao i moja prva izložba: Čekajući brod za Crnu Goru.

Na Facebooku ste pokrenuli grupu Adriatik Artist i u oktobru ste imali izložbu u Dubrovniku.

– Da, s tom grupom pokušavamo da na jednom mjestu okupimo ono što je najbolje u slikarstvu, grafici i fotografiji. Da napravimo skup kreativnih ljudi kojima je blisko more. Tema nam je Jadran, Mediteran, ali i voda uopšte, rijeke i jezera. Zahvaljujući Centru za kulturu Tivat, napravili smo prvu izložbu i odavde ustvari kreću sve naše aktivnosti. Sa nama su bili poznati hrvatski fotografi Marko Vrdoljak, Stanko Abadžić, Roberto Pavić, Marjan Radović, Ana Vlahov, a iz Tivta Antun Marković, moj kolega Momčilo Macanović i Ivan Vojnić. Imamo autore iz Srbije, Bosne, Grčke i Australije. Izložba u dubrovačkom Multimedijalnom muzeju je fino protekla. Za ovu godinu završene su aktivnosti Adriatika i sada se vraćam zimskom radu u ulju i slikanju na štafelaju. S proljeća opet planiramo izložbu, i to u Zagrebu.

Da li je teško biti slikar u vremenu u kome je na neki način tehnologija pregazila umjetnost?

– Danas je mnogima teško, ali niko nema pravo na malodušnost. Mi umjetnici imamo veliku privilegiju da pružamo svjedočanstvo trenutka.

Da niste slikar čime biste se bavili?

– Vjerovatno bih radio u fabrici Ducati, jer volim njihove motore koji se od svih drugih razlikuju zvukom i crvenom bojom. Imaju nešto od renesanse u izgledu i dizajnu.

 

GRACIJA 39/2014.

Razgovarala Danijela Đokić/Foto Darko Jovanović

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...