Božidar Denda: Biblioteka je od neprocjenjivog značaja

Direktor Biblioteke za slijepe u Podgorici za Graciju govori o produkciji, aktivnostima i kulturnom značaju biblioteke, te otkriva zašto su osobe oštećenog vida otvaranje ove ustanove doživjele kao istorijski čin

Razgovarala Danijela Đokić
Foto Darko Jovanović

Božidar Denda (43) je odrastao u Herceg Novom, gdje je završio osnovnu i srednju školu, da bi na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao na Odsjeku za filozofiju. Magistrant je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, osnivač i prvi direktor Biblioteke za slijepe Crne Gore, osnivač i koordinator prvog amaterskog pozorišta za glumce sa oštećenim vidom te prvog radija za kulturu u Crnoj Gori – Radio Homer. Već pune dvije decenije aktivan je u pokretu osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, gdje je dugo bio predsjednik Saveza slijepih, a 2015. izabran je i za člana Upravnog odbora Evropskog saveza slijepih. Piše poeziju, oglede, eseje i stručne prikaze, za šta je više puta nagrađivan. Oženjen je i otac troje djece.

Biblioteka za slijepe otvorena je prije deset godina. Zašto se tako dugo čekalo na otvaranje jedne ovakve ustanove, budući da je već tada u Crnoj Gori bilo oko hiljadu slijepih, odnosno slabovidih osoba?
– Biblioteka za slijepe je 2006. počela sa radom, i mi smo to doživjeli kao istorijski čin upravo iz razloga što je zajednica ljudi oštećenog vida u Crnoj Gori dugo čekala da dobije sopstvenu biblioteku. To se dogodilo sticajem okolnosti iste godine kada je Crna Gora dobila međunarodni subjektivitet. Slučaj, a možda i nije slučaj, je to da se otvaranje biblioteke dogodi u posljednjem trenutku jer bi bilo neprimjereno da jedna država nema instituciju tog tipa, tim prije što su sve republike bivše Jugoslavije imale takvu instituciju. Pripreme za otvaranje biblioteke počele su mnogo prije, a sama završnica krenula je 2003. kada smo pokrenuli jednu ozbiljnu inicijativu i kampanju, u pravcu da Vlada Crne Gore donese Uredbu o formiranju Biblioteke. Vlada je Uredbom Biblioteku definisala kao javnu ustanovu što je bilo od neprocjenjive vrijednosti za njen dalji rad, jer u okruženju postoje i drugačija rješenja. U praksi se pokazalo da je neuporedivo bolje, ljepše i daleko funkcionalniji okvir za rad, kada se biblioteke ovog vida formiraju kao javne ustanove. Samim tim, Biblioteka je svrstana u red republičkih institucija kulture od javnog značaja i od prvog dana se finansira iz državnog budžeta. Mi smo tako praktično u dijelu ustanova kulturne baštine Crne Gore.
Koliko je Bibliteka olakšala obrazovanje i zadovoljila kulturne potrebe osoba oštećenog vida?
– Što se tiče obrazovanja djece i omladine oštećenog vida, naša Biblioteka ima ograničene domete jer se ne nalazi u okviru Ministarstva prosvjete i nema nadležnost da prilagođava udžbenike za đake i studente. Što se tiče kulturnog značaja, Biblioteka je od neprocjenjivog značaja i to je bilo jasno odmah neposredno nakon njenog osnivanja. Biblioteka ustupa svojim korisnicima veliki broj knjiga u svim oblicima pristupačnim za osobe oštećenog vida. Svake sedmice knjige se dostavljaju korisnicima iz glavnog grada putem servisa kućne dostave a putem redovnog poštanskog servisa svim ostalim korisnicima u Crnoj Gori, pri čemu su oba servisa besplatna. Korisnici željene knjige naruče telefonom, mejlom ili neposredno preuzimaju tako što dođu u prostorije Biblioteke. Ipak, knjige se najčešće poručuju i kolege ih šalju u posebnoj ambalaži a korisnici ih na isti način vrate nazad.
Koliki je audio-književni fond Biblioteke?
– Krajem 2016. obilježili smo jubilej, deset godina rada i tada je Biblioteka raspolagala sa 16.603 bibliotečke jedinice u svim formatima, uključujući i fond knjiga na crnom tisku, koji mi takođe obrađujemo. Knjige nabavljamo u knjižarama, na sajmovima ili na drugi način, da bismo ih transponovali u audio-oblike ili preštampavali na Brajevom pismu. Imamo oko 3.500 naslova u audio-obliku, računajući i mp3 format u kom smo radili do 2010, i DAISY (Digital Accessible Information System) format knjiga u audio-zapisu, koji radimo od 2010. Raspolažemo i sa 1.500 naslova u Brajevom pismu, pri čemu je svaki naslov u više primjeraka. Treba imati u vidu da jedna knjiga na Brajevom pismu sadrži više svezaka ili tomova jer se 100 strana na crnom tisku prostire na otprilike 250 strana na Brajevom pismu. Ana Karenjina, naprimjer, ima 12 Brajevih svezaka.
Imate li osmišljenu strategiju i izdavački program ili se vodite zahtjevima korisnika?
– Korisnici tokom godine sugerišu bibliotekarima šta su njihove želje i naravno da to uzimamo u obzir, do određene granice. Osim toga, rukovodimo se književnim i društvenim vrijednostima i odlučujemo se za pojedine naslove i pojedine autore. Svake godine imamo zastupljen određen broj naslova koji u vrednosnom smislu predstavljaju ono što je značajno, kako od pisaca iz naše zemlje tako i iz inostranstva, savremenih pisaca i svjetskih klasika. Među našim korisnicima su zastupljeni svi uzrasti, sve obrazovne i socijalne strukture, dakle, đaci, studenti, zaposlena lica, penzioneri. Uzimajući u obzir želje i potrebe raznih kategorija naših korisnika i sugerišući ono što jeste kvalitet, početkom godine koncipiramo izdavački plan.
Biblioteka je organizator različitih književnih i kulturnih programa. Koliko je interesovanje za te programe i koliko su u njima zastupljene osobe oštećenog vida?
– Biblioteka od prvog dana organizuje umjetničke i kulturne programe i u njima osobe oštećenog vida učestvuju u značajnoj mjeri. Interesovanje za te programe je prilično veliko. Programi se organizuju u svečanoj sali biblioteke, njen kapacitet je nekih pedeset mjesta pa se često desi da sala bude puna i da mnogi posjetioci odstoje čitav program. Nastojimo da programi ne budu namijenjeni isključivo našim korisnicima već i drugim građanima i da to bude mjesto objedinjavanja kulturnog i društvenog miljea u našoj zemlji. Dolazili su nam poznati pjesnici, pisci, muzičari, književni kritičari, pravnici koji su govorili na određene teme. Raduje nas što našu publiku najčešće čine mladi, đaci i studenti, a naravno da su dobrodošli i oni u trećem dobu. Naša je želja da postanemo još jedna značajna tačka na kulturnoj mapi Podgorice i Crne Gore i da kulturnu ponudu obogatimo i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu.

“Biblioteka za slijepe izdaje mjesečni audio časopis Glas, posvećen temama iz kulture, nauke, umjetnosti i religije”

Takođe ste izdavač časopisa Glas koji se snima i umnožava?
– Od 2011. Biblioteka za slijepe izdaje mjesečni audio časopis Glas, posvećen temama iz kulture, nauke, umjetnosti i religije i u ovom trenutku ima 300 registrovanih korisnika. Jedan broj časopisa koji je u audio-formi čita duplo više ljudi, tako da je stvarni broj čitalaca daleko veći. Časopis Glas je među našim korisnicima ocijenjen kao jedan od kvalitetnijih i boljih u regionu jer se čita i van granica naše zemlje, kao što uostalom i naše knjige putuju i do zapadne Evrope, Novog Zelanda, SAD, Australije… Pošiljke putuju u posebnoj ambalaži s Cekogramom, to je međunarodna oznaka koja se koristi da bi označila pošiljku upućenu osobama oštećenog vida. Prema propisima Međunarodnih poštanskih udruženja, te pošiljke su oslobođene poštarine, te je dostava časopisa i knjiga našim korisnicima besplatna. U svakom broju u okviru sedam ustaljenih rubrika izađe između 30 i 40 tekstualnih, tonskih i audio-priloga i uvijek nastojimo da budemo aktuelni. Časopis je zaista pravo bogatstvo biblioteke i finansijski je podržan preko konkursa za kulturnu baštinu, koju raspisuje Ministarstvo kulture. Imamo sreću da je komisija tog ministarstva procijenila značaj ovog časopisa i da svake godine opredjeljuje određena sredstva, što nas značajno rasterećuje jer bismo u suprotnom finansiranje morali da obezbijedimo iz sopstvenih sredstava.
U okviru Biblioteke djeluje i Radio Homer.
– Naša Biblioteka je prva na prostorima Balkana, pa i šire, koja je pokrenula priču o radio-stanici. U formalnom smislu, vlasnik Radija Homer je NVO Kulturni centar Homer iz Podgorice, a nastala je i razvija se u najtješnjoj saradnji te organizacije i Biblioteke za slijepe. Prostorije radija su u zgradi Biblioteke i naša procjena je bila da se misija Biblioteke može mnogo dalje i više proširiti, ukoliko takva radio-stanica zaživi. Mnogo slušalaca koji nemaju oštećenje vida slušaju Radio Homer i izražavaju zadovoljstvo sadržajima koje plasiramo. Primjera radi, postoje emisije kao što su, radio-roman, radio-drama, emisija klasične muzike, tečajevi stranih jezika, emisije obrazovnog i dokumentarnog programa, informativne emisije kao i tematske emisije koje su vezane za život i rad osoba oštećenog vida i uopšte osoba s invaliditetom. Tako da je Radio Homer, baš kao naš časopis i sajt, postao lijep most između Biblioteke i njenih korisnika. Razvio se u radio-stanicu sa vrlo neobičnim sadržajem kakav do tada nije emitovan ni na jednoj radio-stanici u Crnoj Gori. Lijepa novost je da će od 1. juna naš signal dopirati i do slušalaca na Crnogorskom primorju jer smo dobili frekvencije za Boku, Bar s okolinom, kao i grad Nikšić. Nadamo se da ćemo u doglednom periodu pokriti i sjever Crne Gore.
Gdje smo mi u odnosu na biblioteke ovog tipa u svijetu, odnosno u okruženju?
– Imamo redovnu komunikaciju s bibliotekama za slijepe u regionu, ali i sa nekim bibliotekama iz zemalja istočne i zapadne Evrope. Ako pravimo poređenje, kod njih je budžet kojim raspolažu veći pa su samim tim bolji i prostori i tehnički uslovi za rad. U Sarajevu, recimo, naše kolege su u položaju koji nije zavidan jer su praktično ostali bez osnivača i finansijera. Snalaze se na alternativne načine i imaju određenu podršku, ali ona nije sistemska. Ipak funkcionišu dosta dobro i s njima imamo lijepu saradnju. U Sloveniji imaju sredstva koja višestruko premašuju sredstva našeg budžeta tako da se to ne može ni porediti. Ipak, mogu reći da naša Biblioteka po kvalitetu knjiga i po sadržajima i aktivnostima ne zaostaje za ostalim bibliotekama u regionu. Trudimo se da pratimo ono što su međunarodni bibliotečki standardi. Od 2010. radimo isključivo sa DAISY formatom, koji kao i mp3 omogućava korisnicima da sadržaj knjige dobiju u audio-obliku, ali imaju i mogućnost da se kreću po sadržaju knjige i poglavljima prema sopstvenim željama, kao i da bilježe napomene. Procjena koju dobijamo sa terena govori da su naše knjige među najkvalitetnijim i to ne samo kod nas već i u susjednim državama, i naša je želja da taj kvalitet zadržimo.
Da li u posljednjih desetak godina primjećujete pomake nabolje, kad je u pitanju diskriminacija osoba s invaliditetom?
– Diskriminacija je sama po sebi društveni fenomen. Teško može da se mjeri i teško može da se kontroliše, prevenira i liječi. Postoje neki pomaci nabolje i može se reći da ima napretka, ali nedovoljno. Puno još toga treba da se promijeni da bi se nedvosmisleno moglo reći da je položaj lica s invaliditetom, a tako i grupacije osoba oštećenog vida, unapređen, na način da je to rezultat planiranog multisektorskog rada a ne stihijskog procesa. To je nešto što se tiče svijesti ne samo donosilaca odluka i osoba s invaliditetom, već svijesti ukupne populacije jer su nevidljive barijere u ljudskoj svijesti mnogo veće od vidljivih, fizičkih barijera. I upravo se s tim barijerama najteže izboriti.

Gracija br. 99, 17.02.2017.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...