Branka Bešević Gajić: Istraživački žar je ono što me pokreće

Rediteljka Branka Bešević Gajić govori o svom prvom profesionalnom filmskom ostvarenju Lauš, porukama koje njeni filmovi nose, otkriva šta je pokreće te priznaje da podjednako voli Crnu Goru i Srbiju

 

Mlada i hrabra rediteljka Branka Bešević Gajić kroz svoje filmske priče istražuje društvene i kulturne fenomene (Dom anđela, Sveta Kumanica) nesvakidašnje ličnosti, njihove identitete i istine. Već prvim profesionalnim ostvarenjem, dokumentarno-igranim filmom Lauš, skrenula je pažnju publike i filmske javnosti. Na brojnim festivalima u zemlji i svijetu osvojila priznanja za režiju, umjetnički doprinos i autorsku hrabrost. Na Festivalu srpskog filma u Čikagu film Lauš je uvršten među najbolja filmska ostvarenja 2014, dok je na sarajevskom Festivalu osvojio specijalnu nagradu. Branka je rođena 1982. u Pančevu, a kreativnu filmsku i televizijsku produkciju završila je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gdje živi sa suprugom i dvoje djece.

Tarkovski je govorio da je film za njega moralni a ne profesionalni posao. Šta je za Vas film?

– Tarkovski je potpuno u pravu. Moral svakako treba da bude temelj sa koga umjetnik gradi djelo. Tako moral drži djelo, u ovom slučaju film, u okvirima dobrote i poruke koje se šalju gledaocima. Tada svakako imaju afirmišući karakter, u svakom pogledu. Sa druge strane, ako djelo gradimo samo na temelju profesionalnosti, i ako to podrazumijeva da ustvari prodajemo ili iznajmljujemo za novac naše vještine i talente, onda poruka koja se šalje više ne zavisi samo od inspiracije umjetnika već i od želja i ciljeva onoga ko raspolaže novcem. Zato smatram da je mnogo važnije koliki odjek će neki film imati, nego od toga koliko će nekolicina ljudi zaraditi novca.

Šta je presudilo da tema Vašeg master rada bude sudbina glumca Žarka Lauševića?

– Mnogo toga je uticalo na moju konačnu odluku da radim film Lauš. Možda je u svemu najvažnije bilo to što mi se činilo da mnogi ljudi imaju potrebu da nešto kažu o Lauševiću, i ja sam se potrudila da im pružim takvu priliku. Međutim, film Lauš nije prihvaćen kao tema za master rad, ali uz konsultaciju divnih profesora Fakulteta dramskih umetnosti došla sam na ideju da to bude moj prvi profesionalni film.

Žarko Laušević u glumački svijet ulazi sa Zločinom i kaznom, u filmski sa Progonom, i iz tog svijeta izlazi na krajnje tragičan, može se reći istovjetan način. Čudan simbolizam i tragičan preplet umjetničkog i životnog iskustva.

– Čudni su putevi Gospodnji. Svi mi ponekad dobijemo iskušenja koja su svakako u skladu sa našim sposobnostima. Možda je Žarkov život samo prikaz u malom jednog opšteg stanja podizanja i padanja i turbulentnih smjenjivanja trenutaka ogromne slave i trenutaka neizdržive patnje kome smo svi, uglavnom nesvjesno, izloženi.

Kakav je Vaš lični doživljaj Žarka Lauševića danas?

– Žarko Laušević je bez sumnje doajen jugoslovenskog glumišta, jedan od najboljih glumaca sa naših prostora. To je čovjek koji na svojoj duši nosi teško životno breme i koji je bio u isto vrijeme meta i kolateralna šteta. Iza Žarkovog osmijeha kriju se gorčina, patnja, čemer i jad. Njegove oči sve govore. Za mene lično, Žarko je prije svega prijatelj koji me nikada nije izdao i koji me je bodrio kada su me svi zaboravili i kada me niko razumio nije.

Vi ste i u filmu prepleli svjedočenja njegovih prijatelja i njegov unutrašnji duševni prostor. Može li se reći da ste se poigrali formom, sagledali njegovu sudbinu iz više vizura?

– Samo tako, iz više vizura, bilo je i moguće uraditi taj film. Sasvim je normalno da je Žarku pružena prilika da pusti glas iz svoje duše. To nije ni rehabilitacija ni osuda, jer svima nama ipak neko drugi sudi.

Komentar advokata Ilije Darmanovića koji je zastupao porodice žrtava bio je da šaljete lošu poruku mladima. Da li je kod Vas postojala bojazan da ne povrijedite te porodice i da film ne pređe u glorifikaciju?

– Smatram da filmom Lauš ni na koji način ne šaljem lošu poruku mladima. Film mladima ukazuje na to da je kroz život potrebno ići bistre glave i širom otvorenih očiju, i opominje ih da dobro paze šta rade jer su neke štete koje se naprave jednostavno nenadoknadive. Određena doza bojazni je postojala, ali sam ubijeđena da nikoga nisam povrijedila. O glorifikaciji svakako ne može biti ni riječi.

Film Lauš je prikazan na festivalima širom svijeta, osvojio je brojne nagrade i priznanja za režiju, umjetnički doprinos i hrabrost autora. Kako tumačite autorsku hrabrost, da li se pritom misli na hrabrost u samom rediteljskom postupku ili na hrabrost u izboru teme i koja bi Vam kao mladom autoru od te dvije hrabrosti više prijala?

– Nagrade nisu samo moje. Smatram da nagrade imaju podjednake zasluge svih ljudi koji su dio filma Lauš. Ne smatram se posebno hrabrom. Jednostavno sam samo pratila svoj unutrašnji stvaralački osjećaj. Ako u kategoriju hrabrosti možemo smjestiti mala i velika kolebanja kroz koja sam prošla u procesu nastajanja ovog filma, onda jesam hrabra. Ono što mi je prijalo i što mi uvijek prija u procesu stvaranja je završeno djelo.

Vaše ostvarenje koje je takođe tematikom skrenulo pažnju je i kratki igrani film Dom anđela koji je nastavak filma Sveta Kumanica, a koji se trenutno nalazi u fazi postprodukcije.

– Da. Postprodukcija. Neprospavane noći. Ogroman trud je spakovan u srednjemetražni film koji je prihvaćen kao master rad na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i koji je nastao pod mentorstvom predivnog profesora Gorana Pekovića. S blagoslovom Eparhije mileševske i uz veliki trud, moj i mojih saradnika, a prije svega uz najboljeg mentora, Dom anđela se bavi nesvakidašnjim i vanvremenskim temama. Kroz duhovne pouke, lične ispovijesti ali i zagonetke, gledaoci će imati prilike da se bolje upoznaju sa velikom svetinjom, sa manastirom Kumanicom koja vjekovima okuplja narode različitih vjeroispovijesti. Srednjemetražni film Dom anđela je u stvari prolog budućeg dugometražnog filma o Svetoj Kumanici.

U pripremi je film Nikolaj. Scenario se radi po knjizi Molitve na jezeru Nikolaja Velimirovića. I ponovo Vas umjetnički intrigira kontroverzna ličnost koja je napadana za života a i poslije smrti – s jedne strane viđen kao najveći srpski teolog a s druge optuživan za antisemitizam, te naginjanje nacizmu.

– Scenario za film Nikolaj radila sam zajedno sa piscem Dejanom M. Simeunovićem. Napravili smo kompleksnu i veoma zanimljivu priču. Dejan i ja svetog Vladiku Nikolaja Velimirovića ni u kom slučaju ne vidimo ni kao antisemitu ni kao nekoga ko je koketirao sa nacizmom. Svetog Vladiku Nikolaja su nacisti držali u logoru, a antisemitom ga nazivaju oni koji nisu dobro razumjeli njegova djela. U ovom scenariju ličnosti svetog Vladike Nikolaja pristupamo na jedan nesvakidašnji način i sigurni smo da će publika biti veoma zadovoljna.

Šta je za Vas kao reditelja veći izazov, dokumentarni ili igrani film?

– Kao reditelju veći izazov mi predstavlja dokumentarni film, jer nikada ne znate unaprijed konačni ishod, šta ćete otkriti u toku samog procesa rada i šta ćete dobiti. Nešto što postoji kroz vjekove ili neka konkretna ličnost, recimo kao Žarko Laušević, zahtjeva izuzetnu odgovornost pa je samim tim potreban veći trud da se teme, koje su svakako važne, obrade i predstave publici kao zanimljive. Poseban istraživački žar je ono što me pokreće, a razgovori sa običnim ljudima i glumcima van scene, ljudima iz Crkve kao i iz svijeta nauke veoma me inspirišu. Moj veliki uzor je reditelj Majkl Mur i nadam se da ću u dalekoj budućnosti dostići njegovu zrelost. Bar težim ka tome.

Gotovo u svim svojim filmovima uz režiju potpisujete scenario i produkciju. Koliko kompletno autorstvo olakšava sami rediteljski rad?

– To se mijenja iz dana u dan. Danas može da otežava, a sutra da olakšava. U svakom slučaju više obaveza mi stvara veće polje za djelovanje i izražavanje .

Postoji li vrijeme za hvatanje daha, prostor za sebe?

– Naravno. Imam supruga i dvoje djece. Svaki trenutak proveden sa njima je hvatanje daha, ali i prikupljanje snage za dalji rad. Ono što, ne baš svakodnevno, uradim samo za sebe je šetnja kroz prirodu.

Po ocu ste Crnogorka, kakve emocije Vas vežu za Crnu Goru ?

– Moji su porijeklom iz Crne Gore, potiču od Bratonožića. Međutim, jedan dio Bešovića je otišao na Goliju i kolonizacijom O pređe u E i tako nastade misterija u prezimenu. Oni koji su ostali u Crnoj Gori prezivaju se Bešović sa O, a oni koji su odatle prešli ovdje u ona vremena, sa E kao Beševići. Svi smo potekli od jednog Beša. Za Crnu Goru vezuju me korijeni, familija, moji Bešovići, naročito moj striko Mišo Bešović koji mi je velika moralna podrška i oslonac nakon očeve smrti i uz Iliju Darmanovića, koji mi je rođak, najveći navijač na podgoričkim premijerama. Vezuju me veoma lijepe uspomene za Crnu Goru. Otud i moja interesovanja prema srpsko-crnogorskim temama. Volim i Srbiju i Crnu Goru. I dalje imam osećaj da je jedna država i jedan narod kao i što smo vjekovima bili, kao što i danas jesmo.

GRACIJA 76/2016.

Razgovarala Danijela Đokić

Foto Privatna arhiva i Vidoje Manojlović/Glorija

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...