Čekaj me, možda i dođem…

Mama mi je uvijek govorila da je pravi samo onaj koji dođe prije dame na dogovoreno mjesto

Piše Kaja Milačić

Gledala sam sa ćerkom prije neki dan nekakav japanski crtani i ne mogu da se priberem od šoka koji je isti kod mene izazvao! Dakle, nije riječ o super herojima natprirodnih moći, nema paradoksa, ni priče o prostor-vrijeme kontinuumu, što je jako popularno ovih dana. Tek priča o predsjednici odjeljenske zajednice, sveznajućoj, popularnoj i vrlo upućenoj u modu i međuljudske odnose.
Ko zna kud bih odlutala kada bih se posvetila analizi čitave priče, jer toliko sitnih kršenja osnovnih moralnih načela i pravila lijepog ponašanja nema ni u akcionim filmovima šlj kategorije!
Predsjednica je držala modni čas o uparivanju garderobe, a jedna uparena gospojica je čekala svoga dečka čitavih pola sata! I dok joj se on toboš izvinjava što ga je čekala, jer je morao da razgovara sa obožavateljkama, zaboga, njene oči bacaju iskrice i postaju sve bademastije. Bio bi red da ga lijepo i uljudno pozdravi, raspari se od majmuna sa roza kragnom na bijele tufne i ode svojim putem, jer je pola sata pošlo u nepovrat. Ne, ona omamljena njegovim takođe bademastim očima i mokrim R koje u sinhrrronizaciji zvuči kao sprrrdnja, odlepršava u njegovom zagrljaju ka zalasku sunca u svim šljis bojama sumanutog japanskog crtaća…
Moguće da je mnogo toga izgubljeno u prijevodu, ali nisu problem japanski crtaći.
Pa, sunce vam baš!
Mislim stvarno, koju to mustru vrijedi čekati duže od pet minuta!?!
I to u vrijeme SMS poruka! Ma daj!
Ova me je scena navela da kontempliram o fenomenu kašnjenja, ali i da se prisjetim svojeg prvog i posljednjeg čekanja u životu!
Imala sam jedva petnaest i jedva dopušten izlazak u grad sa jednim simpatičnim momkom. Mami je odmah bio sumnjiv, pa je i izlazak bio izboren na mišiće. Eh, da sam je više slušala…
Bio je plan da se kod konja nađemo u šest, kupimo karte za bioskop od osam sati, prošetamo, pogledamo film, pa da me kavaljer isprati na taksi kako bih kući bila prije 22. I to u petak! Ovaj idealni izlazak iz prošlog vijeka danas izgleda kao matine!
Na trgu u 5,55 srećem drugaricu iz razreda koja je tu istim povodom. Naravno, čeka drugog gospodinčića!
Zapričamo se kao prave zaljubljene šmizle, čak se dogovorimo da gledamo isti film i ne primijetimo da je već 6,30, a naših pratioca nema… Da smo tada same krenule ka bioskopu i kupile samo dvije karte prije nego što ih tapkaroši razgrabe, možda bismo upoznale neke drugačije mladiće koji umiju da cijene tudđe vrijeme. Ovako smo čekale još pola sata.
Ma došli su oni, ali niti smo bili u bioskopu, niti smo počašćene kolačima. Umjesto toga, šetnja Knez Mihajlovom se sumnjivo produžila nakon Likovne akademije, dakle prema već upaljenim svjetiljkama na Kalemegdanu. Na vrijeme shvatismo obje u kom grmu leži zec i krenusmo prema trolejbusu.
Što će reći da smo kod kuće bile prije 21 i naučile važnu lekciju o samopoštovanju!
Mama mi je uvijek govorila da je pravi samo onaj koji dođe prije dame na dogovoreno mjesto! I još mi je držala predavanja o čuvenih 15 minuta dozvoljenog kašnjenja, i o tome kako imam prava da neopravdano zakasnim pet minuta na sastanak sa dečkom i nigdje više! A jedan crtani film koji moja djevojčica i njene drugarice gledaju kao moja šašavost Ratove zvijezda nekada, šalje potpuno suprotnu poruku! Kako da ne budem ljuta? Doduše, ja iz Ratova zvijezda baš ništa o životu nisam naučila, osim da dobro vazda pobijedi zlo, al mu treba vremena i laserskih mačeva…
Da se ja vratim kašnjenima.
Neko misli da će čekanjem iskazati ljubav i vjernost. Taj neko će čekanjem da pokaže kako malo cijeni sebe i svoje vrijeme. Neko će čekati iz čiste dosade, nesvjestan da onaj kasni baš zato da bi bio čekan!
Ima vjerovatno mnogo različitih razloga i emocija vezanih za čekanje.
Ali kašnjenje, e to je druga priča!
Onaj koji je zakasnio, a nije naišao na lančani sudar, nije morao hitno da preveze mačku kod veterinara, ili babu u urgentni, nije spašavao suicidalnog komšiju sa simsa na posljednjem spratu, a nije vam poslao kratki SMS sa izvinjenjem, e taj nije ništa od onoga što ovim činom želi da potvrdi.
Ja sam jedna važna osoba, čak toliko važna da cijela planeta Zemlja samo zahvaljujući mojemu postojanju pravi krugove oko Sunca i oko same sebe! Vjerovatno još prije prvih svjesnih misli odzvanja u glavama namjernih zakašnjivača.
Ovakve ćete najčešće primijetiti kako teatralno posljednji dolaze na razne skupove. Neki čak i povjeruju u teoriju o važnosti, čak sam i čula komentare o tome kako im se može.
A šta im se to može? Da uđu u bioskop kada su reklame skoro pri kraju a svjetla nisu sasvim utuljena? Ili još gore, u pozorište, negodujući zbog nečega i raspravljajući se kada su glumci uveliko na sceni? Da dođu na modnu reviju sa pozivnicom za prvi red i marširaju do svojeg mjesta uporedo sa manekenkama? Može im se… Da ne griješim dušu, ima nas koji ponekad napravimo loše procjene, mislimo da ćemo stići na 300 mjesta i obaviti 450 zadataka. Naravno da na bar 250 mjesta zakasnimo koji minut. Ne znam kojoj se mami nije dogodilo da je zakasnila na važan poslovni sastanak zato što se njenom potpuno skockanom čedu odjednom kaki, ili je pod punom ratnom opremom prosulo na sebe kašicu, sok, ili se našminkalo trajnim markerom! Zakašnjivači ove vrste dolaze nakon kratke SMS poruke, spuštene i postiđene glave. O toj vrsti kašnjenja ćemo dugom prilikom. Sada govorim o onim situacijama kada se dobro zabavim gledajući one koji dolaze posljednji. Hodaju drugačije, ka svježe reanimirane spodobe, držanja nalik na aveti iz filmova. I toboš nikoga ne gledaju, a mogu da se kladim da je moj blago posmješljiv izraz, zajedno sa cipelama precizno skeniran, kao i kompletna garderoba i aksesoari svih prisutnih.
Samopoštovanja i samopouzdanja biće da nemaju dovoljno ni oni što čekaju ka šašavi, a ni oni što bezobrazno kasne.
Jer, dok jedni o tome i ne razmišljaju, drugi su uporni u pokušajima da dobiju orden za nešto čime baš i nisu obdareni.

Gracija br. 99, 17.02.2017.
Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...