Čojstva i nesojstva

Svjesna sam da načinih sebičan gest podijelivši sa vama svoje primjere čojstva. Reakcije onih koji su im svjedočili su me navele na to, ne smatram da zaslužujem orden

Na listiću sa brojem koji mi se isplazio iz automata banke smiješila se informacija da ću čekati dobrih pedeset minuta. Pa dobro, ne žurim nigdje. U nekom trenutku će neka od stolica biti slobodna, pa ću da utonem u misli i malo odmorim. Nakon nekih dvadeset minuta premještanja s noge na nogu i gledanja kroz sve što se u banci vidjeti može, na vratima ugledah mladu i mašala trudnu ženu. Njen broj je obećavao još duže čekanje, pa je uzdahnuvši, nalik na razočarano dijete, stala odlučna da se ne porodi prije nego plati račune. Na stolicama je nekoliko gospođa, prekrštenih nogu klataralo cipele. Došaptavale su se, bacajući poneki pogled na pridošlicu. Ni jednoj naravno na pamet nije palo da joj ponudi svoje mjesto. Dva gospodina u najboljim godinama, koji su do tada pečatno skenirali svaku osobu ženskog pola u banci i glumili pastuve, odjednom su promijenili uloge. Ka da su se po dva broja uprali, skliznuli u one stolice i pokušavali da se smanje do neprimjetnosti.
Mrzim kada mi telefon zazvoni na javnom mjestu. I uglavnom je utišan. Toga dana je odlučio da se svom snagom oglasi, no sam uspjela da se javim prije nego što su sve oči sa trudnice prešle na mene. Posao… Zvali su me da nešto kratko obavim. Ako može odmah. Kako sam već bila na izmaku strpljenja i planirala ofanzivu, jer me izluđuje narod koji može da sjedi dok trudna žena stoji, odlučih da odem. Računi niđe pobjeći neće. Umjesto na vrata, krenuh pravo ka budućoj mami. Pružih joj svoj broj i namignuh. Sad ćeš brže stići na red, rekoh joj prije nego je stigla da shvati šta se dogodilo. Uzela je onaj broj bez riječi, ali sa beskrajnom toplinom i zahvalnošću u pogledu. Da sam dozvolila da me dodirnu pogledi većine šokiranih persona u banci, vjerovatno bih pala u depresiju! Iz očiju buduće majke me je gledala i duša njenog poroda i blagosiljala mi dan. Koliko god me smatrali blesavom, baš to sam osjetila!

Kakvi smo mi čuvari životinjskog carstva ako smo prestali da jedemo meso, a i dalje hodamo u kožnim cipelama? Kakvi smo vjernici ako poštujemo svaki post i crveno slovo, a ne odustajemo od poroka i radujemo se tuđoj nesreći

Samo par sati kasnije, na pješačkom ispred kružnog, jedna je baka natovarena torbama i kesama pokušavala da svoga četvoronožnog druga privoli da pređe ulicu. Prilično star mops je redom obilježavao stubiće, pomalo izlazio na ulicu, pa se vraćao da proširi teritoriju. Bez povoca, neodoljiv u svojoj ružnoći, ipak nije izazvao naročite simpatije vozača. Dok su iza mene turirali, vikali i svirali, pomislila sam da bih mogla da prenesem gospodina preko ulice. Baka bi to svakako uradila da su joj ruke bile slobodne. Ipak, senjor je krenuo sam, Ha, i sa druge strane ima neobilježenih stubića! Diiivno! I još jednom sam nagrađena zahvalnim pogledom. I psovkama kolega vozača. Naravno. Kao da nas nije čekao zastoj, odmah poslije kružnog, jer je raskrsnica ispred i toga dana bila blokirana. Kao da nam baba s paščetom oduze silom nekoliko minuta neprocjenjive vrijednosti! A kolona u kojoj se kotrljasmo narednih pola sata, tiha ka sprovod. Svima se svirala pokvarila!
Zašto se osjećam ka budala kada me pješak kojem sam stala i nasmiješila se, ošine zlim sijevanjem očiju i jedva primjetnim pomjeranjem usana? Zašto onaj koga sam pustila da se uključi u saobraćaj, a nisam morala jer imam prednost, ode psujući? Zašto gospođa kojoj sam pridržala vrata i rekla izvolite, uteče spuštene glave, ka da sam je uvrijedila čime? Zašto me mama kojoj sam donijela cipelicu ispaljenu sa noge njenog nestašnog jednogodišnjaka, dočekuje u gardu, spremna za svađu?
Da li su ljudskost i pristojnost izašli iz mode?
Ljubaznost kao je rezervisana samo za dvije vrste ljudi, one koji su nam bliski i one koji su nam korisni. U svakom drugom slučaju, tumači se kao slabost. Mangupska otresitost je evoluirala u bezobrazluk i oholost. Svjesna sam da načinih sebičan gest podijelivši sa vama svoje primjere čojstva. Reakcije onih koji su im svjedočili su me navele na to, ne smatram da zaslužujem orden! Jer upravo tanušna linija između sitnih, svakodnevnih ljubaznosti i nesojluka sa druge strane, je ono što vrijeđa ljudsko biće u meni.
Bela je bila napušteni labrador-retriver. Ljeto je provela u atrijumu naše zgrade. Djeca su je hranila, njegovala, a ona im je uzvraćala povjerenjem i nevjerovatnom nježnošću. Neko od komšija joj je napravio kućicu, neki su je vodili kod veterinara. Bila sam potpuno blesava od sreće gledajući je kako se igra sa djecom. Tih sam dana kuvala za petoro, često smo joj punili činiju hranom. I nisam jedina mama iz naše zgrade koja je to radila. Gledali smo kako iz ofucanog i preplašenog bića, sa velikom ranom na leđima, Bela postaje veseo, zahvalan i njegovan pas. Ipak, nisu svi u zgradi dijelili naše oduševljenje. Neki su joj pripisivali svaki noćni lavež, iako se jedva čula tih dana. Neki su, vjerovatno tako naučeni, zasipali Belu kamenjem da koga ne nagrdi… Neki su svako malo zvali policiju, sigurni kako je to način da maknu taj izvor zaraze iz dvorišta. A ona je bila izvor beskrajne i bezuslovne ljubavi. Djeca su joj kasnije našla novog vlasnika. Belina priča je ušla u novo poglavlje. Nadamo se, najljepše.
Ova ljetnja epizoda mi je vratila vjeru u ljude. U djecu, od kojih samo pozajmljujemo ovu planetu. Meni je odlično sa mnom kad učinim nešto lijepo za drugoga. Tako je Marko, tada šestogodišnjak, objasnio baki zašto mi se u tržnom centru istrgnuo i zbrisao. Nekom su čovjeku ispale boce vode iz kolica i daleko se otkotrljale. Moj maleni Supermen je odmah reagovao. Možda i čika bole leđa kad skuplja stvari sa poda, objasnio je. Djeca iz naše zgrade su preuzela na sebe veliku odgovornost i pokazala mnogima pravo značenje riječi čovjek. Jesu li svi shvatili poruku, drugo je pitanje.
Pokušajte danas da pogledate svijet očima djeteta. Kakvi smo mi to čuvari životinjskog carstva ako smo prestali da jedemo meso, a i dalje hodamo u kožnim cipelama? Kakvi smo vjernici ako poštujemo svaki post, praznik i crveno slovo, a ne odustajemo od poroka, grabimo, bahatimo se i radujemo se tuđoj nesreći? Došli smo na ovaj svijet čiste, neukaljane duše. Treba samo da je sačuvamo, a ne da je spasavamo.

Gracija br. 90, 14.10.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...