Čudni susreti

O čemu je razmišljala Merlin Monro ispijajući kafu sa Nikitom Hruščovim? Šta je pisac Frensis Bejkon rekao princezi Margareti? I šta se desilo Majklu Džeksonu kada je otišao sa Madonom na večeru? Možda ćete pomisliti da se radi o izmišljenim susretima, međutim – stvarno su se dogodili, a o njima je u knjizi One on One pisao Krejg Braun

Novinar i pisac Krejg Braun, poznat je u Engleskoj po svojim kolumnama u satiričnom časopisu Private Eye, u kojima se uglavnom šali na račun slavnih, pišući njihove izmišljene dnevnike. U knjizi One on One Braun je pisao o nekoliko nevjerovatnih susreta: počinje sa Adolfom Hitlerom, skoro pregaženim od strane nepoznatog studenta s Itona, Džona Skot-Elisa (deveti baron od Hauard de Valdena), novopečenog vozača za volanom fiata, nastavlja sa istim Skot-Elisom koji susreće književnika Radjarda Kiplinga, da bi prilično krivudavim putem prešao na Džejmsa Dina, Džeki Kenedi, Trumana Kapota, a priču završio sa vojvotkinjom od Vindzora na čaju sa Hitlerom. Bilo je prilično komplikovano složiti tridesetak različitih, veoma zanimljivih priča u smisleni niz, a oni koji su imali priliku da pročitaju knjigu kažu da mu je savršeno uspjelo. Osim toga, Braun je učinio mnogo više: ispričao je još i 101 priču u 101 riječi, nevjerovatno pedantno koristeći stotinjak biografija, virtuozno i ironično opisao mnoge slavne osobe i njihove susrete, kao da je zaista i sam bio sa njima.

Fantastične, čudesne, lagane i brze slike, kao nevjerovatno uspješni akvareli, susreti slavnih, licem u lice, bacili su posebno svjetlo na istoriju koju čine i poznate i anonimne osobe, neugodne situacije, slučajna dešavanja i najgluplje moguće greške i izjave. Kao i na život ljudi, koji su, bez obzira ko su i šta rade, princeze, političari, pjevači, glumci, seks-simboli, beskrajno tašti. U pitanju su priče koje često rađaju određenu sumnju zbog sličnosti sa nekim filmskim scenarijem, nekako prekratke i nedorečene, a čitaoci bi željeli saznati mnogo više detalja, jer je istina nekada mnogo bolja od fikcije.

Princeza Margareta i Frensis Bejkon

Princeza Margareta, na primjer, mislila je kako je izuzetno talentovana za pjevanje i sviranje klavira. Kada pripadate kraljevskoj porodici, uvijek je u vašoj blizini prisutna grupa ljudi sklona odobravanju svega što činite, koja će vas podržati u svakoj namjeri, u svakom pokušaju da bilo šta uradite, a kada zapjevate ili zasvirate, čućete njihove uzvike ili uzdahe oduševljenja. Čak i samo pjevušenje pjesmice Jingle Bells izazvaće salvu aplauza. I baš kada se princeza naviknula na takve reakcije, jednog dana je britanski slikar Lisjen Frojd doveo prijatelja i kolegu Frensisa Bejkona na zabavu u Warwick House. Godina je 1977, kako Bejkon nije pretjerano impresioniran atmosferom i ambijentom, udaljio se od društva i stajao za šankom. U jednom trenutku, princeza, poznata po svojim improvizacijama, uzima mikrofon i počinje pjevati Let’s Do It, falširajući kao inače. Nasmiješeni gosti su je okružili i pljeskali, a nekoliko sekundi kasnije iz dna dvorane začulo se jedno glasno: uaaaaa… Svi su se okrenuli, Margareta iznenada zamukla, pocrvenjela i sa mukom susprežući suze istrčala, dok su prijatelji tiho komentarisali ponašanje “nepristojnog Bejkona, koji i nije neki slikar”, a on, udaljavajući se, nadmeno izgovorio: “Užasno pjeva, neko je to morao da prekine.”

Madona i Majkl Džekson

Nije bolje prošao ni susret dvije pjevačke zvijezde kada su se našle na večeri u restoranu The Ivy na Beverli Hilsu. Madona je željela da Majkl, po svaku cijenu, bude njen pratilac na ceremoniji dodjele Oskara, deset dana kasnije. Sjedili su za stolom, ona u šortsu, mrežastim čarapama i krstom oko vrata, a on u crnim farmerkama i crvenoj košulji. Majkl: “Imao sam sunčane naočare. Sjedio sam i trudio se biti ljubazan, kad je ona odjednom ustala, zgrabila moje naočare i bacila ih preko cijele sale i, naravno, razbila ih.” Madona: “Izašao si sa mnom, a ja mrzim kada muškarca ne mogu gledati u oči.” Ovo bi nekom bilo dovoljno da bude oprezan, kada su u pitanju obični ljudi, ali kada je neko mazohista onda je mazohista: deset dana kasnije, kao po unaprijed napisanom scenariju, . U pravo vrijeme, naravno, kako bi se dovoljno zadržali pred fotografima, a nakon nekoliko fotografija za naslovnice, Majklovo mjesto pored Madone zauzeo je mnogo zgodniji Voren Biti.

Dženis Džoplin i Pati Smit

Mjesto radnje je legendarni Chelsea hotel, u kojem su Pati Smit i njen mladić Robert Mejpltorp smješteni u sobu 1017. Ona ima 23 godine, još nije sasvim sigurna čime će se baviti, trenutno zarađuje radeći u jednoj prodavnici knjiga, ali je neodoljivo privlači ambijent hotela Chelsea, u koji dolaze Džimi Hendriks, Gregori Korso, Dženis Džoplin… Ko zna, možda će Pati jednog dana biti kao oni. Jedne večeri je primijetila da je Dženis, u to vrijeme na vrhuncu slave, veoma depresivna jer ju je opet ostavio momak. “Stalno mi se to dešava. Opet ću noć provesti sama.” Pati joj pjeva pjesmu koju je napisala za nju, o usamljenosti zvijezda nakon što ostanu same poslije koncertne gužve. Nije baš originalna tema, ali se Dženis veoma dopala: “To sam ja. To je pjesma o meni.” Ali, pjesma, nažalost nije bila dovoljna da joj trajno popravi raspoloženje: nekoliko sedmica kasnije objavljeno je da je Dženis Džoplin umrla od pretjerane doze heroina.

Merlin Monro i Nikita Hruščov

Godine 1959. Nikita Hruščov bio je na diplomatskoj turneji po Sjedinjenim Američkim Državama, razmišljajući kako je to idealna prilika da konačno i obavezno upozna zanosnu platinastu plavušu. Kada joj je agent rekao da se radi o prilici koju ne smije propustiti (s obzirom da su u Rusiji poznate samo dvije američke dvije stvari: Coca-Cola i Marilyn), glumica je pristala na susret, ne znajući tačno ko je Hruščov. Neobičan susret dogodio se u holivudskom Café de Paris. Rukovali su se i Merlin je rekla: “Pozdravio Vas je moj suprug, Artur Miler. Trebalo bi biti mnogo više susreta sličnih ovom, to bi pomoglo da se naše zemlje bolje razumiju.” Poslije je, sa ponosnim osmijehom na licu, dala izjavu za štampu: “Gledao me je onako kako pravi muškarac gleda ženu”, a kada se vratila kući, povjerila je spremačici Leni: “Debeo je, ružan, lica punog proširenih pora i teško diše… Ko bi uopšte poželio biti komunista sa takvim predsjednikom?!”

Pojavili su se zajedno na dodjeli Oskara 1991. godine

 

GRACIJA 8/2013.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...