DEJAN I DRAŠKO POPOVIĆ: Svaki naš putnik ima svoju priču i ona traje sve dok letimo zajedno

“Kada napravimo osvrt na taj put, koji traje 22 godine profesionalnog bavljenja ovim poslom, možemo reći da smo tamo gdje smo željeli da budemo”, kažu braća Popović, kapetani kompanije Montenegro Airlines

Piše Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Oni su braća blizanci, Dejan i Draško Popović, rođeni u Podgorici, i to Dejan 20 minuta prije Draška. Obojica su kapetani Embraer 195, ponos kompanije Montenegro Airlines i miljenici crnogorske javnosti. Nakon završetka Akademije RV i PVO-Beograd, smjer Pilot aviona, od 1997. do 1999. radili su kao piloti potporučnici RV i PVO aerodroma Golubovci, nakon toga pa do danas u Montenegro Airlinesu. Draško je i direktor Centra za obuku vazduhoplovnog osoblja. Iza sebe imaju bogato letačko iskustvo, preko 12.000 sati letenja.

Da li je posao kapetana ostvarenje vaših dječačkih snova?
DEJAN: Moglo bi se reći da jeste. Brojne okolnosti, pogotovo na početku karijere, umnogome određuju put jednog pilota. Kada napravimo osvrt na taj, ne baš kratak, put koji traje 22 godine profesionalnog bavljenja ovim poslom, možemo reći da smo tamo gdje smo željeli da budemo.
Da li ste obojica bili saglasni oko izbora profesije i da li je bilo dilema?
DRAŠKO: Dejan je prvi pokazao interesovanje za bavljenje avijacijom. Počeo je sa vazduhoplovnim modelarstvom, potom članstvom u Aero-klubu Špiro Mugoša u tadašnjem Titogradu. Prvi letovi na jedrilicama, prvi padobranski skokovi, još davne 1988. godine. Tada, već kao šesnaestogodišnjak, ostvarivao je letove od po sedam-osam sati na jedrilicama. Nisam to mogao ravnodušno da gledam. Ubrzo sam se učlanio u isti aero-klub, i od tada je naša karijera identična, kako sportskih, vojnih tako i komercijalnih pilota.
Izazivate li oduševljenje kao braća blizanci piloti, na kakve reakcije nailazite?
DEJAN: Reakcije smo uglavnom primjećivali dok smo bili mlađi. Tada smo više vremena provodili zajedno, a i više smo ličili (smijeh). Uglavnom je to bilo tokom školovanja, na aerodromima, akademiji… Najčešće smo zajedničkom pojavom zbunjivali nastavnike letenja, profesore, drugove iz klase, dok su se ljudi koje smo upoznavali na putu interesovali otkud baš obojica u avijaciji, kako je porodica reagovala na našu namjeru da postanemo piloti. Dešavaju se naravno i danas različite reakcije ljudi, često šaljive, mada smo i navikli na sve to.
Koja je najljepša priča koju pamtite sa nekog leta?
DRAŠKO: Letova je bilo zaista mnogo, priča još više. Teško je izdvojiti. Uglavnom ljudi sa leta nose utiske da li je bio udoban ili ne. Često konstatuju, ukoliko je let turbulentan, da “ovaj nema pojma” (kapetan), ili vas glorifikuju bez ikakvog razloga ukoliko je sve bilo kako treba i kako su očekivali. Šalu na stranu, svaki naš putnik ima svoju priču i ona traje sve dok letimo zajedno.
Sjećate li se kako je izgledao prvi let i kako ste se osjećali?
DRAŠKO: Svakako proizvodi nepodijeljena osjećanja. Uzbuđenost, nalet adrenalina… Niste putnik u toj mašini, već neko ko mora da ovlada njome. Preispitujete se po sto puta, pa opet iznova… Pola od onog što ste naučili u učionici “gore” se ne sjećate… I, na kraju, ponos.
Pored lijepih stvari, profesija pilota nosi sobom određene rizike. U kojoj mjeri je zahtjevno i stresno?
DEJAN: Poziv pilota spada u visokorizičnu i sa više aspekata veoma zahtjevnu profesiju. Tehnološka dostignuća u avio-industriji uz evidentno povećanje komercijalnog pritiska na tržištu i brojni regulatorni zahtjevi u oblasti kvalifikacija letačkog osoblja nameću potrebu neprestanog usavršavanja i velikog radnog opterećenja. Usudiću se da kažem da malo koja profesija nosi toliko česte i obimne provjere stručnosti i zdravstvenih sposobnosti kao profesija pilota.
Visok nivo koncentracije i samodiscipline su neophodni u kvalitetnom i savjesnom obavljanju vašeg posla. Kako postižete da ste uvijek na visini zadatka?
DRAŠKO: Jednostavno ste izgradili neki svoj životni stil i stavili ga u službu profesije, jednako koliko i privatnog života. Poznajete svoje limite, ne pravite kompromise, odgovorno se ponašate i idete ka cilju. Različite su faze na tom putu, bude trenutaka kada vas posao opušta, mada češće uzrokuje stres. Tada pomaže iskustvo.
Da li ste se suočavali sa rizičnim situacijama?
DEJAN: Potencijalno rizične situacije su sastavni dio posla. Ne možete ući u avion i biti pasivni posmatrač. Dobri ste koliko možete da predvidite i zaobiđete potencijalnu opasnost, ali jednostavno to nije uvijek moguće. U avijaciji to zovemo hazardima, a ima ih previše, loše vrijeme, tehnički kvarovi ili kombinacija svega toga, što najčešće i dovodi do incidentnih situacija. Ono što smo prošli u praksi, uvijek smo pobijedili dobrim treningom i pripremom za let.
Da li biste mogli da izdvojite vaše omiljene letove?
DEJAN: Nemamo posebno izgrađen odnos prema tome. Pristup svakom letu je isti. Činjenica je da su neke rute ili neki aerodromi zahtjevniji za pilota, ali, opet, svrha posla je ista. Dešavaju se, naravno, i čarter letovi, kada obiđete mjesta na koja vjerovatno nikada ne biste planirali privatno putovanje i često bude interesantno.
Koliko su strogi kriterijumi koje pilot mora proći i da li kompanija Montenegro Airlines ima neke posebnosti u poslovanju kada je riječ o tome?
DRAŠKO: Zahtjevi koji su nametnuti na svjetskom tržištu potražnje pilota postavili su i nove standarde koji se tiču ulaznih performansi. Lično sam mišljenja da su značajno liberalniji nego što su bili ranije. Prefiks – hiper, koji je zajednički i produkciji aviona i pilota, neminovno, globalno, pokazuje svoje loše strane. Kao kompanija, trudimo se da poštujemo sve normative i usvajamo važeće trendove, ali propisani kompanijski standardi apsolutno moraju biti zadovoljeni prilikom odabira i selekcije novih pilota, i zahtjevni su.
Koliko vam znači što ste zajedno i što možete međusobno da podijelite profesionalne uspjehe, ali i izazove?
DEJAN: Dobro je uvijek imati “kolegu” pri ruci (smijeh). Nikada dovoljno iskustva, savjeta, situacija u kojima niste bili… Ustaljena je to praksa, sa malo riječi se razumijemo.
Zašto je lijepo biti pilot? Kažu da letenje uđe u krv i postanete zavisni, da li se slažete sa tom tvrdnjom? Kakav je to osjećaj?
DEJAN: Mislim da se u razgovoru sa ljudima uvijek gleda ona ljepša strana posla. Ovo jeste posao koji pruža nešto više od prosjeka, putovanja, izvjesnog statusa u društvu, ali ima i drugu stranu koju morate da proživite, a to su odgovornost, veliko odricanje i neprestani rad. Tačno je da letenje izaziva neku vrstu zavisnosti. Iako benefiti posla omogućavaju, uslovno rečeno, rano penzionisanje, gotovo da ne poznajem pilota koji je to i ostvario, a da nije nastavio sa letenjem do zakonske starosne granice, a da nije novac jedini motiv.
Pored ljubavi prema letenju, šta još volite da radite, u čemu posebno uživate?
DRAŠKO: Sport nas je uvijek privlačio i na amaterskim osnovama gotovo cijeli život upražnjavamo neki vid sporta. Član sam i suosnivač biciklističkog kluba iz Podgorice, dok je Dejan nedavno izabran za Predsjednika novoformiranog Biciklističkog saveza Crne Gore. Gajimo veliku ljubav prema tom sportu i koristimo svaku priliku da se i bavimo njime. Naravno da nas obaveze ograničavaju u tome, ali znači svaki trenutak proveden sa prijateljima. Pokušavam i da svojoj djeci ukažem na značaj bavljenja sportom i raduje me činjenica da to izuzetno prihvataju. Putovanja sa porodicom i vrijeme provedeno s njima ipak najviše puni baterije. Dejan i dalje modelira, to nikako da ga prođe (smijeh).

Gracija br. 154, 5.4.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...