DEJAN I DRAŠKO POPOVIĆ: Svaki naš putnik ima svoju priču i ona traje sve dok letimo zajedno

“Kada napravimo osvrt na taj put, koji traje 22 godine profesionalnog bavljenja ovim poslom, možemo reći da smo tamo gdje smo željeli da budemo”, kažu braća Popović, kapetani kompanije Montenegro Airlines

Piše Marina Strugar
Foto Vesela Mišković

Oni su braća blizanci, Dejan i Draško Popović, rođeni u Podgorici, i to Dejan 20 minuta prije Draška. Obojica su kapetani Embraer 195, ponos kompanije Montenegro Airlines i miljenici crnogorske javnosti. Nakon završetka Akademije RV i PVO-Beograd, smjer Pilot aviona, od 1997. do 1999. radili su kao piloti potporučnici RV i PVO aerodroma Golubovci, nakon toga pa do danas u Montenegro Airlinesu. Draško je i direktor Centra za obuku vazduhoplovnog osoblja. Iza sebe imaju bogato letačko iskustvo, preko 12.000 sati letenja.

Da li je posao kapetana ostvarenje vaših dječačkih snova?
DEJAN: Moglo bi se reći da jeste. Brojne okolnosti, pogotovo na početku karijere, umnogome određuju put jednog pilota. Kada napravimo osvrt na taj, ne baš kratak, put koji traje 22 godine profesionalnog bavljenja ovim poslom, možemo reći da smo tamo gdje smo željeli da budemo.
Da li ste obojica bili saglasni oko izbora profesije i da li je bilo dilema?
DRAŠKO: Dejan je prvi pokazao interesovanje za bavljenje avijacijom. Počeo je sa vazduhoplovnim modelarstvom, potom članstvom u Aero-klubu Špiro Mugoša u tadašnjem Titogradu. Prvi letovi na jedrilicama, prvi padobranski skokovi, još davne 1988. godine. Tada, već kao šesnaestogodišnjak, ostvarivao je letove od po sedam-osam sati na jedrilicama. Nisam to mogao ravnodušno da gledam. Ubrzo sam se učlanio u isti aero-klub, i od tada je naša karijera identična, kako sportskih, vojnih tako i komercijalnih pilota.
Izazivate li oduševljenje kao braća blizanci piloti, na kakve reakcije nailazite?
DEJAN: Reakcije smo uglavnom primjećivali dok smo bili mlađi. Tada smo više vremena provodili zajedno, a i više smo ličili (smijeh). Uglavnom je to bilo tokom školovanja, na aerodromima, akademiji… Najčešće smo zajedničkom pojavom zbunjivali nastavnike letenja, profesore, drugove iz klase, dok su se ljudi koje smo upoznavali na putu interesovali otkud baš obojica u avijaciji, kako je porodica reagovala na našu namjeru da postanemo piloti. Dešavaju se naravno i danas različite reakcije ljudi, često šaljive, mada smo i navikli na sve to.

 

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 154, 5.4.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...