Dejan Đonović: Dijete u meni me stalno kritikuje

Glumac i pjesnik Dejan Đonović u intervjuu za Graciju govori o važnosti pjesme i bajke u odrastanju, o 25 godina rada u Gradskom pozorištu, nagradama, ali i o feminizmu i stereotipima u poimanju muško-ženskih odnosa

 

Osim povremenih uloga u ozbiljnim filmovima, serijama i pozorišnim predstavama, glumac i pjesnik Dejan Đonović je cijelu svoju profesionalnu karijeru posvetio djeci. I u tome, očigledno, uživa. Kaže da je djecu teško prevariti i da ona žele da budu ravnopravna, da učestvuju.

Rođen je 1965. godine u Kotoru. Diplomirao je produkciju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju 2010. godine. Stalni je član ansambla od 1993. godine, a igrao je u više od 50 predstava za djecu. Zapažene uloge imao je u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, Nikšićkom pozorištu, Centru za kulturu Tivat, Hercegnovskom pozorištu, FDU Cetinje, Dodestu, kao i u filmovima Pogled sa Ajfelovog tornja, Disspossible agent, Peščanik, Igla ispod praga i TV serijama Mješoviti brak, Daj baba glavu, Budva na pjenu od mora, Božićni ustanak… Dobitnik je Godišnje nagrade Gradskog pozorišta za 2017. godinu, a nedavno je dobio i nagradu Princ dječijeg carstva na Međunarodnom festivalu dječije poezije u Banjaluci.

Nagradu Princ dječijeg carstva dobili su Ljubivoje Ršumović, Slobodan Stanišić, Tode Nikoletić, Mošo Odalović… Kakav je osjećaj stajati rame uz rame sa takvim pjesnicima?

– Ne treba zaboraviti da su tu i Dušan Pop Đurđev, Ranko Pavlović, Ismet Bekrić, Peđa Trajković… Dječije carstvo iz Banjaluke je veliki festival, a NVO KultArt ozbiljna organizacija koja promišlja o budućnosti dječijeg i stvaralaštva za djecu. Ovdje su zastupljena sva značajnija pjesnička imena iz regiona, od Slovenije do Makedonije. I zaista se naći u takvom društvu jeste kompliment. Kao kad dobijete kompliment da ste lijepi, a vi znate da to nije istina. Ali računate na šarm. Tako je i sa poezijom za djecu: može da bude dobra i lijepa, ali to ne znači da ima šarma. Ja mislim da sam pjesnik čiji stihovi imaju šarma. Da su duhoviti i igri skloni. I da nisu dosadni. Da podstiču maštu i provociraju na akciju. Upiru prstom tamo gdje treba i govore istinu i kad to nije zahvalno. Vidite, poezija za djecu, u vrijeme Dušana Radovića, se njegovala i društveni sistem ju je smatrao važnim dijelom obrazovanja, vaspitanja. Ali, Duško Radović, kad je pravio onu čuvenu Antologiju, napisao je da nije birao najbolje pjesnike, već najbolje pjesme. I, tada mladi Ršumović, bio je najzastupljeniji. Možete misliti kakav je to šok bio za starije, etablirane pjesnike. Imati hrabrosti da preskočite velike pjesnike, jer nisu imali najbolje pjesme. Ipak, čini mi se da, za razliku od drugih umjetnika, pjesnici za djecu ipak znaju ko je ko, ali mjesta za dizanje nosa – nema. Bavite se sopstvenim unutrašnjim djetetom. To je igra koja ne podnosi borbu sa drugima. Niti ima vremena za tako odraslaste stvari.

Ove godine je više od 4.500 djece iz bivše Jugoslavije na festival poslalo 6.500 radova od kojih je izabrano 80 finalista. Nagrade su osvojili i mališani iz Crne Gore – druga dva i jedno treće mjesto. Jeste li zadovoljni?

– Naravno da sam zadovoljan. Ali nisam zadovoljan da i u Crnoj Gori ne postoji tako jak rastući festival. Kada ćemo konačno shvatiti da neko od ove djece treba da ostane ovdje? Pa neće valjda svi kad odrastu da odu na neko bolje mjesto koje mu pruža bolji život i uslove. Talenat je dar. Morate ga prepoznati i pomoći mu da se ostvari i da da rezultat.

Koliko su festivali značajni za pisce, a koliko za djecu?

– Za djecu su značajniji. Jer njima treba podstrek, motivacija. Što prije. Potvrda da su na pravom putu. Vjetar u jedra. Ali im morate prepoznati krila. Ne leti koka kao galeb. Galebu treba i more i nebo. Koki je dobro i na poljani. Samim pjesnicima festival ne donosi, osim skromnog honorara i radosti druženja sa djecom, neku veliku korist, ali oni i ne pišu iz koristi. Poezija za djecu, čitajte: kultura za djecu, nema ono mjesto koje zaslužuje. Nekada je država stojala iza kulture. Danas bježi od nje i izbjegava je. To im je, misle, veliki trošak. Veliki trošak je kad imate nekultivisane ljude, podanike. Danas se traži potrošač, a ne svjesno razvijen pojedinac.

U predstavi Pepeljugino maslo, čija je premijera bila nedavno, jedini ste muškarac, a Vaš lik povezuje sve ženske uloge. Šta on ima da kaže o muško- ženskim odnosima?

– U društvu u kojem muškarac ne poštuje samoga sebe, kako da poštuje onoga ko je njega rodio? Mi smo društvo koje trči za novitetima, ali nam mišljenje i stav ostaju nepromijenjeni. Kad se ne borite za svoje mišljenje, kako da se borite za mišljenje, slobodu i pravo za nekog drugog? U predstavi Pepeljugino maslo se govori o ženskom pitanju, ali ne samo iz pravca žena, već iz pravca ljudskog bića. Lik koji tumačim predstavlja javno mnijenje, tradicionalno stanje i pogled na probleme u kojima i žene daju svoj negativan doprinos sopstvenom poniženju. Feminizam je borba za prava žena u kojoj podjednako svi moramo da učestvujemo. Znate, ako ste zatvoreni, to ne znači da vam je neko oduzeo slobodu. Samo onda kad priznate da ste je predali drugome u ruke, može da znači da ste i sami učestvovali u sopstvenom zarobljavanju. Pozorište ima pravo i obavezu da se bori za pravdu. Pravo i pravda nisu isto. Pravom nek’ se bave pravnici. A da ga u tom smislu i ne zloupotrijebe.

Zašto ste odabrali da radite sa djecom i da li je u današnje vrijeme to hrabra odluka?

– Svaka ptica svome jatu leti. Mislite li da je zabavno vrijeme gubiti sa odraslima? Svijet odraslih mi djeluje u velikoj mjeri nepopravljiv. Stvari možete da popravite samo dok su u razvoju. Bavim se djetetom u čovjeku. Ako ga tamo ni mrvice nema, taj čovjek mora da se zabrine. Nikad se neće moći vratiti sebi.

Ko je zahtjevnija publika, djeca ili odrasli?

– Ljudi s vremenom nauče da trpe i podnose. Djeca još ne mogu da usvoje taj model ponašanja. Bliža su prirodi. A u prirodi je da ono što te ne interesuje i ne izaziva napustiš i okreneš se onom što te na neki način dira, tiče te se. Pitanje društva je pitanje dogovora. Pristajanja. Djeca ne pristaju da budu negdje gdje igra nema počasno mjesto. Bez igre ne možete ostvariti punu sreću.

Da li je teško osvojiti i zadržati pažnju internet generaciji mališana?

– Da. Teško je održati pažnju. Ali ako poznajete mehanizme kako da im skrenete pažnju, zaslužite njihovo povjerenje i omogućite im da učestvuju, nema problema. Današnja djeca su navikla da ih interesuju stvari koje su interaktivne. Reprodukovano znanje je prošlost. Oni hoće da učestvuju. Povratka nema. Odustanite od ideje da je to više moguće. Oni su tabula raza koja se vrlo brzo ispunjava i veća je od one naše, prije 50-ak godina. A imaju i rezervnu. Ali najveći je problem što im na svakom koraku nudimo gotovu zabavu koja im odmaže da razviju svoju kreativnu inteligenciju. I u tome, na žalost, učestvuju i roditelji.

Šta najbolje otključava dječiju dušu?

– Naša spremnost da budemo ravnopravni sa njima. Prijateljstvo. Naše iskustvo je i više nego dovoljan zalog da će biti pažljivi. Naravno, ako je to iskustvo ono što njima nedostaje, da bi ostvarili ono što žele.

Jeste li ikada dobili kritiku od djece?

– Naravno. Ja spadam u one koji teško podnose pohvale, a lako se samokritikuju. Moje dijete u meni me stalno kritikuje i koriguje. U pozorištu često poslije predstava pitamo djecu šta im smeta, šta ime se sviđa, šta bi promijenili. I, naravno, zašto? Mislim da bi taj princip trebalo uvesti i u pozorište za odrasle. I u život. Kad vam dijete kaže da mu se nešto nije dopalo, to znači da ste izgubili mjeru. Mjeru istinitosti. Mjeru odgovornosti. Mjeru obzira.

Koliko je važno za djecu da odrastaju uz poeziju, bajke, priče?

– I uz roditelje. Najlakše je pustiti DVD bajku. Ja nemam vremena, Dizni će. A Dizni se bavi profitom, a ne budućnošću vaše djece.

Kažu da ste bili dijete puno ideja i da Vam je prut od dunje smirivao maštu. S prutom ili bez, koja je najznačajnija životna lekcija koju ste dobili od svojih roditelja?

– Kad sam morao čika Ivu da vratim ružu koju sam otkinuo iz njegove bašte. Bijela ruža. Velika… I, naravno, kad sam morao da se izvinim. Kakav je to bio blam… Osim toga, zbog te ruže je moja sestra pala i dobila potres mozga. Mislim da je zbog toga kasnije upisala novinarstvo, a ne glumu, kako smo očekivali (smijeh).

Crmnica, sjenokos i konji vrani. Koliko Vas je vlastito djetinjstvo nadahnulo da život i rad posvetite djeci?

– Čitavog života sanjarim i zamišljam. Iz mog iskustva: kad god se ostvarilo to što sam sanjao, shvatio sam da je manje vrijedno od samog sanjarenja. Kad nešto vaša mašta stvori, nema te realnosti koja može da je nadmaši. Neke stvari stvarno ne treba nikad postići. Jer, nakon toga više ih ne volite. Mnogo ljudi ne voli ono što ima. Takvi smo, šta li… Nekom realnost pruži mnogo. Meni je mašta dala više…

Prepoznati ste kao glumac i pjesnik, ali su vas serije i filmovi do nedavno zaobilazili. Da li je film Igla ispod praga, u kojem ste ostvarili zapaženu ulogu, za Vas bio glumački izazov?

– Jeste. Mada sam po prirodi lud za izazovima. Ali, reditelj Ivan Marinovć mi je dao šansu i nadam se da sam je iskoristio. Lažem. Ne nadam se. Znam da jesam.

Nedavno ste u Gradskom pozorištu proslavili 25 godina rada. Sjećate li se prve uloge i kako ste se odlučili za glumačku profesiju?

– Sjećam se, ali dozvolite mi da na jedno pitanje ne odgovorim. To mi je vrlo važno za sopstveni osjećaj slobode i nezavisnosti od medija. Nemam vremena da pravim nikakve skandale, pa nisam siguran da će ovo čitaoce da pretjerano interesuje. Ali, ja ne režem i ne lijepim u spomenar isječke iz novina. Zato je dobro bar na kraju da napravim neki, pa makar i simboličan skandal i ne odgovorim na pitanje.

Kada Vam izlazi nova knjiga poezije za djecu Trema?

– Za deset dana, a promocija je zakazana na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, koji je i izdavač, 3. jula u 20 časova.

Na kojoj predstavi trenutno radite u Gradskom pozorištu?

– U koprodukciji sa Barskim ljetopisom pripremamo adaptaciju Stajnbekovog romana O miševima i ljudima, u režiji Dina Mustafića. Premijera je u Starom Baru 23. jula. Uveče. Ne znam u koliko sati. Sigurno kad padne mrak. Kad pojuri mačka miša. Čak, čak, čak!

GRACIJA 134/22.jun 2018.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Vesela Mišković

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...