Dragan Sjekloća: Mediji su štetni koliko mi to dozvolimo

“Nažalost, danas kad imamo nepregledno prostranstvo mogućnosti provjere onoga što nam neko plasira, čini mi se da je rezultat isti kao i u devedesetima”, kaže urednik informativnog programa na televiziji Al Jazeera, s kojim smo razgovarali o novinarstvu, medijskim uticajima i stvarima koja život znače

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Emir Jordamović i privatna arhiva

Tačno, jasno, jezgrovito i obojeno, bio bi profesionalni kroki za portret Dragana Sjekloće (46), urednika informativnog programa televizije Al Jazeera. Rođen i odrastao na Cetinju, veći dio života proveo je u Podgorici gdje je završio Menadžment na Ekonomskom fakultetu. Karijeru je otpočeo prije više od dvije decenije kao radijski novinar, da bi ubrzo prošao i sve televizijske forme te stekao uredničko iskustvo u Jutarnjem i Informativnom programu Radio televizije Crne Gore. Obrazovanje, znanje jezika, visoko profesionalan pristup poslu, kao i brojne specijalizacije na BBC-u i EBU-u, 2012. otvorili su mu vrata Al Jazeere Balkans, prve regionalne informativne kuće na Balkanu sa sjedištem u Sarajevu, gdje je ujedno bio i prvi angažovani novinar iz Crne Gore. Radoznao i avanturističkog duha, za sada je obišao “pola svijeta”, a vrijeme za drugu polovinu posvećuje ćerki Antoniji (3). Živi na relaciji Sarajevo-Podgorica, dok se u slobodno vrijeme bavi fotografijom bez, kako kaže, pretenzije da bude umjetnik.

Po čemu pamtite novinarske početke?
– Neka vrsta straha i ponosa. Ta osjećanja su bila dominantna. Za današnje poimanje relativno kasno sam ušao u novinarstvo, ali bila je prednost to što bijah značajno zreliji od današnjih početnika. Novinarstvo. Poziv koji zahtijeva visok stepen svijesti i savjesti. Naravno i obrazovanje. No, posebno naglasak stavljam na potrebu da onaj koji saopštava “istinu” ima svijest o tome kakve posljedice ta informacija može da ima. Stoga, iz moje vizure ulazak u taj svijet bio je veliki izazov. Nažalost, nije mi dugo trebalo da shvatim da mnogi koji pišu prolivaju tintu s potrebom da nekoga ili nešto umrljaju. Radio CG prva stanica i stvaranje slogana za reklame. Nježan ulazak u svijet slova i lijepih glasova. Nije dugo prošlo i našao sam se pred prvim vijestima Radija 98, a potom i Prvog programa Radija CG.
Nakon petnaestogodišnjeg novinarskog i uredničkog rada na RTVCG, da li je angažman na TV Al Jazeera za Vas bio prekretnica u smislu percepcije novinarstva?
– Prekretnica je bila u mnogo čemu, mada se poimanje novinarstva nije promijenilo. Jasan pogled na novinarstvo sam uvijek imao, a Al Jazeera mi je omogućila da upravo te željene standarde počnem i “živjeti”. Ogromna razlika, gotovo neshvatljiva, bila je u dodiru s tehnologijom koju koristi Al Jazeera. Znate da TVCG muke muči sa zastarjelom tehnikom i da je pravo čudo kako uopšte funkcioniše program. Iz te atmosfere preselio sam se u kosmos, i postao dio tima koji upravlja svemirskom letjelicom. Otprilike to je ukratko, bez ikakvog pretjerivanja, opis mog radnog mjesta.
Koliko se promijenila ili pomjerila urednička uloga u odnosu na prije dvije decenije?
– Svako vrijeme svoje breme ima. To bi se moglo reći i za uređivački koncept. Bez ikakve mistifikacije, uređivanje, naravno, zavisi od upravljačke strukture i namjere vlasnika. Zato i postoji tako šarena lepeza koja nam oplemenjuje ili zagađuje medijski prostor. Tu se, dakako, pravi jasna distinkcija između onih koji tintu, s početka priče, koriste kako bi bili društveno korisni od onih koji bitku biju za lične ratove.
Na čemu posebno insistirate kao urednik informativnog programa?
– Na poštenom odnosu prema temi, priči. Standardi Al Jazeere su veoma precizni. Moraju se zadovoljiti osnovni postulati profesije, a sve što se dodatno može učiniti kako bi gledaocu moglo biti jasnije o kakvim se društvenim procesima radi, dobrodošlo je. Takođe volim kada su ljudi radni. Kada je zadatak na prvom mjestu i kada je novinarska ekipa fokusirana da što bolje i što prije odradi posao. Osobine, poput “imamo kad” i “dobro je to”, što nije tako rijetko na ovim prostorima, nijesu poželjne u privatnom poslovanju, osobito jer mi svaki sat imamo nove vijesti i taj koncept ne ostavlja prostor za ležernost. Sve u svemu, sistem je ključ uspjeha. Kada postoje pravila, pa makar bila i najzaostalija, posao ima nekog smisla. U suprotnom, sudare se rad i nerad i proizvod je jalov.
Da li i koliko rad u informativnom programu dopušta kreativnost?
– Kako biti blizak temi koju tek upoznajete i koju treba u svega nekoliko redaka da raščlanite i objasnite gledaocu? Kreativnim pristupom! Kreativnost nas čini manje ili više zanimljivim ljudima, pa tako i informativa traži visprenost. Kompresovana misao potkrijepljena slikom je tv priča. Majstori su oni koji nam pažnju održe duže od 30 sekundi.
Kako vidite medije i njihovo djelovanje u regionu, da li su štetni ili korisni, reprezentuju li stvarnost ili je kreiraju?
– Sjetih se početka devedesetih. Dnevnik u pola osam bio je jedina stvarnost koju je prosječan građanin mogao da kreira na osnovu onog što je vidio u njemu. Teške laži smo čuli i tešku klimu napravili. Nažalost, danas kada imamo nepregledno prostranstvo mogućnosti provjere onoga što nam neko plasira, čini mi se da je rezultat isti kao i u devedesetima. Regija obiluje dobrim portalima koji imaju pristojan analitički prikaz, ali sliku kreiraju nepošteni spin majstori. Zaključak je – mediji su štetni koliko mi to dozvolimo.
Iz svakog ugla i sa svake strane – slogan je Al Jazeere koji je višeznačan i u potpunosti opravdan, budući da sveobuhvatno tretirate aktuelne teme sa gotovo svake planetarne tačke. Kako iz Vašeg ugla izgleda globalna svjetska slika i koje su to zajedničke neuralgične tačke društava?
– Vidim da pratite program i priznajem da me to veseli. Al Jazeera je globalna TV mreža i cilj je da se pokriju svi događaji na planeti. Zato nastojimo da naši reporteri donesu priču na jeziku razumljivom u regiji, i tako ljubiteljima informativnog programa, ljudima koji žele da budu upućeni, damo detelj više od onoga što su čuli i vidjeli u drugim medijima. Planeta je rekao bih prilično vruća. Retorički, a i činjenjem, velike sile su zagorčale život mnogima. Brojna su polja na kojima se sukobi civilizacija, ili civilizacije. Koliko god se pričalo o demokratiji i koliko god se slavio pluralizam, čini mi se da je zajednička neuralgična tačka netrpeljivost prema drugačijem. Nažalost.
Al Jazeera Balkans nedavno se bavila ženskom ravnopravnošću. Ovogodišnji Indeks rodne ravnopravnosti (Global Gender Gap index) upozorava da će ženama širom svijeta biti potrebno više od 200 godina da dostignu jednakost na radnom mjestu. Između 144 zemlje, Crna Gora je na 77. mjestu u svijetu. Kako komentarišete ovu poziciju?
– Nijesmo društvo koje se može pohvaliti rodnom ravnopavnošću. Istina, u posljednjoj deceniji, a i duže, brojne su nevladine organizacije koje su u mnogome pomogle podizanju svijesti na ovom polju. Nekad se možda kampanje čine pregrube, te izazovu negativan odgovor muškog svijeta, ali podaci su neumoljivi. Činjenica da se, u pojedinim porodicama, još uvijek žena tretira kao uslužna djelatnost ne ide nam na čast! Mislim da su žene stabilnije i fokusiranije od muškaraca, i time produktivnije.
Koliko je mimo informativnog programa Crna Gora zastupljena u programima Al Jazeere?
– Al Jazeera je prvenstveno news kanal, tako da je Crna Gora, što je i najbitnije, zastupljena u mjeri potrebnog. Osim informativnog, imamo i dokumentarni program, ali tu je uglavnom riječ o produkciji visoke kategorije koja prevazilazi standarde koje ima regija. Postoji i jedan dio koji se tiče Balkana, podsjetiću na Alhemiju Balkana koju je radio Goran Milić, u kojoj je naša država imala nekoliko lijepih epizoda.
Posao Vam je omogućio da puno putujete i da stvari sagledavate iz više uglova, više perspektiva. Kaže se da svako putovanje promijeni čovjeka.
– Samo je mijena konstanta. Onaj koji ima privilegiju da se sretne sa svijetom, ako je otvorio oči, a ne samo protrčao kroz pusto polje, morao se i mijenjati. Imao sam sreće da obiđem sjevernu poluloptu. Ko zna šta bi bilo sa mnom da sam obišao južnu (smijeh).
U Sarajevu radite, a porodica Vam je u Podgorici. Kako mirite ta dva grada i te dvije ljubavi?
– Gradove ne mirim. U njima živim ne upoređujući, već uzimam najljepše što prostor u kome se dan troši da. Familija je već nešto drugo. Ta ljubav je uvijek tu. Bila fizički blizu ili kilometrima udaljena. Pokretač osmijeha svima u porodici je kćerka Antonija. Njena blagost, razigranost i vedrina nemjerljiva je emocija. Gdje god bio, srce je puno.
U Crnoj Gori aktuelna je kampanja Neželjena. Sudeći po postovima na Fejsbuku, ćerka Antonija je za Vas više nego željena.
– Ah, čuo sam za te neželjene podatke koji nas tako moralno diskredituju, da me je u ime tih nepomenika stid! Čini mi se da je odgovor na ovo pitanje već dat u prethodnom odgovoru.
Oni koji Vas prate na Instagramu ne mogu a da ne primijete i Vašu ljubav prema fotografiji koja prevazilazi vidljivo. Realna, a opet nadrealna. Šta je presudno, ugao posmatranja ili unutarnje oko?
– Kompliment koji mi je, priznajem, jako drag. Fotografija se nekako uselila u moj život dolaskom pametnih telefona. Kako je to igračka koja dozvoljava da se čovjek zabavi, a da sve ima na jednom mjestu, odlično je izmamila iz mene neostvareni poriv za umjetnošću. Igram se, i bez neke osobite pretenzije da postanem umjetnik, otvaram oko koje vidi drugačije. Koloritno, kroz objektiv, slažem kadrove i objekte kako bih dobio neku, da je tako nazovem, dekorativnu umjetnost. Volim lijepo i lijepo vidim.

Gracija br. 121/122, 22.12.2017.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...