DRAGOLJUB ĐURIČIĆ Život je neprocjenjiva nagrada

“Danas djeca odrastaju a da ne znaju šta je osjećaj radovanja malim stvarima. Život je satkan od malih radovanja, isprepletan je sitnicama”, kaže legendarni bubnjar, čiji je san da održi jedan veliki koncert samo sa muzičarima iz Boke

Dragoljub Đuričić, najpoznatiji bubnjar sa ovih prostora, tokom pet decenija duge karijere svirao je na svim kontinentima, kao i sa brojnim jugoslovenskim muzičarima i grupama, među kojima su Kornelije Kovač, Vlatko Stefanovski, Leb i sol, Kerber, Yu grupa… Odrastao je na Cetinju i u Herceg Novom, a taj period, kako kaže, nosi određeni pečat u njegovom životu i nada se da će starost provesti baš u tom prelijepom primorskom gradu u kojem ima kuću. Na njegovu veliku radost, nije primljen u muzičku školu u Dubrovniku, gdje bi, da je uspio, svirao rog, a rogova, kako kaže, “po Cucama imate, i to pravih!” Iako iza sebe ima oko 6.000 koncerata, znanja i priznanja kao malo koji muzičar sa prostora bivše Jugoslavije, ne pridaje im važnost. Kada je njegov otac punio 90 godina, došao je na ideju da u Kobiljem dolu pokrene manifestaciju Cucka jeka, koja je odmah postala svojevrstan kulturološki fenomen. I sada, kako kaže, ima planova kao da mu je 18 godina. Nedavno je bio dio kampanje protiv nasilja nad ženama pod nazivom Milijarda ustaje – Razbijam tišinu; zajedno sa ženama i djevojkama svirao je bubnjeve, i tako dao svoj doprinos toj vrsti aktivizma.

Iz perspektive jednog dječaka, kakvo je bilo odrastanje na Cetinju?

Cetinje pedesetih i danas, hm… Dva različita grada, bile su na cijeni neke sasvim druge vrijednosti, obraz, hrabrost, poštenje su bile nedostižne vrline za mnoge gradove. Cetinje je imalo gospodu u pravom smislu te riječi, modu na ulici vrlo sličnu onim u Parizu, Londonu, Rimu. Kada se rodiš na Cetinju ne može da ti se dogodi da se rodio niko, već si rođenjem odmah neko! I danas po svijetu kada kažem da sam rođen na Cetinju, ljudi me pitaju: “Života ti, koliko je to Cetinje, malo, malo pa se pojavi neko važan u bilo kojoj životnoj sferi? Pitaš ga odakle si, a on odgovara: ‘Sa Cetinja’”!

Šta u Vama budi sjećanje na dane kada Vam je majka sedmično ili mjesečno kupovala jednu karamelu? Jeste li ikada ponovo osjetili taj ukus?

Ukus je svakako manje značajan, iako je svjež kao da su od juče. Osjećanje šta znači radovanje, to je osjećaj koji me ni danas ne napušta. Danas djeca odrastaju a da ne znaju šta je osjećaj radovanja malim stvarima. Život je satkan od malih radovanja, isprepletan je sitnicama, jer je krupnih sitnica vrlo malo. Krupan je završetak škole, ženidba, postajanje roditelja, dok male sitnice koje se događaju svaki dan život čine ispunjenim.

Nedostaje li Vam Cetinje Vašeg djetinjstva i mladosti? Žalite li za nečim?

Nostalgični osvrt na djetinjstvo je uvijek nešto posebno što čuvate duboko u duši. Nema tu nedostajanja, čovjek živi i sjeća se, nista ne stoji u mjestu, ne daj Bože da stane. I danas kada priđem Cetinju osjetim neko posebno uzbuđenje. Da ne budem neiskren, moje odrastanje u Herceg Novom takođe nosi određeni pečat u životu i vrlo je važno pomenuti ga. To su dva mentaliteta vrlo različita, koja su se isprepletala u mom životu. Šta je od mene pravilo boljeg, a šta lošijeg, to ni đavo ne bi mogao utvrditi. Mislim da su oba grada jednako važna i hvala roditeljima što su imali viziju želje boljeg života i nisu bili kukavice da ništa ne urade za svoju djecu.

Relativno kasno ste počeli da svirate bubnjeve. Kako se kod dječaka iz Cuca, odnosno Kobiljeg dola, rodila ljubav prema tom instrumentu i muzici uopšte?

Za današnje vrijeme relativno kasno, ali za to vrijeme je možda to bilo baš taman. Danas se roditelji pogrešno bave svojom djecom i tjeraju ih da mnoge stvari rade prije vremena da bi liječili svoje komplekse, kroz njih ne gledajući prirodan proces odrastanja i prihvatanja. Ono što su moji/naši roditelji radili gotovo nepogrešivo, to je pravo na izbor, slobodu i da je na vakat. Vi danas pravite da dijete od deset godina ide na tri sporta, svira četiri instrumenta, govori pet jezika i kada prođe post pubertet jednostavno se izgubi. Meni je vrijeme najbolji pokazatelj prirodne preciznosti i njenog poštovanja. Nova godina uvijek dođe tačno u ponoć, pa je vi čekali ili ne. Kaže se “Idem da čekam Novu godinu!” Bože, kolika je to glupost! Ljubav se rađa uvijek na vrijeme, nepozvana i sama. Najbolje je kada dođe taman. Isto je i sa djevojkom, hobijem, profesijom… Tačnost izbora je samo kada je taman! Gdje piše da iz Cuca ne smiješ biti bubnjar ili da moraš ako si iz Njujorka?

Poznato je da Vas nisu primili u muzičku školu u Dubrovniku, ali niste odustali. Šta Vas je motivisalo da idete dalje? Cucki inat ili nešto drugo?

Radovao sam se što nisam primljen. Prvo, dobijao sam instrument koji me nije uopšte interesovao, za potrebe Dubrovačkog simfonijskog orkestra i Ljetnjih igara, da bih eventualno imao jedan koncert godišnje ispred Kneževog dvora, a to je bio rog. Rogova po Cucama imate, i to pravih! Drugo, ispunio sam želju majki da sam bar pokušao da je upišem, jer je bila vaspitanja škola je škola. Danas mi je žao što nisam završio neke visoke škole jer ne bih mnogo izgubio u muzici. Naprotiv, to bi mi mnogo doprinosilo mnogočemu. Znanje je jedina prava investicija, pa neka nam političari pričaju o raznim investicijama koliko hoće.

Karijeru ste započeli u Herceg Novom. Kako je izgledala tadašnja muzička scena, a kako biste okarakterisali sadašnju?

Muzička scena Herceg Novog šezdesetih godina nije bila slabija ili manja nego u velikim centrima toga doba. Ne znam tačno da li ima negdje zapisano, Herceg Novi je imao rok bend, među prvih pet toga vremena, jedne zemlje kao što je bila Jugoslavija. Po mnogo čemu je Herceg Novi bio avangarda tog vremena, a tome su doprinosili mladi ljudi koji su išli u umjetničku školu koja je bila i ostala upamćen rasadnik slikarstva, umjetnosti uopšte. Mnogi znameniti ljudi su birali Herceg Novi da u njega dođu da žive, rade, stvaraju. Danas nije čudo što su iz Herceg Novog Antonije Pušić, Vlado Georgijev, Mario Đorđević (Who See) i mnogi drugi, govorim samo o muzici. Pogledajte danas koji muzičari mnogo toga drže na muzičkoj sceni u Beogradu – muzičari Boke Kotorani (D. Ivanović, braća Antović, Martinović), mnogi Novljani, koliko je klasičara, operskih pjevača, dirigenata… San mi je da održim jedan veliki koncert samo sa muzičarima iz Boke.

Dogodine slavite pola vijeka karijere. Jeste li razmišljali na koji način ćete obilježiti taj veliki jubilej?

Odlaskom komunizma jubileji gube na značaju, a pogotovo meni koji još nemam namjeru da prekidam sa ovom mojom budalaštinom kojom se, eto, bavim posljednjih 50 godina. Jednom mi je dodijeljena nagrada, neka značka za životno djelo. Nisam pošao da je primim, jer mi tačno liči na vrijeme koje danas živimo – dajmo mu značku, daj izjavu, a šta je istina to je manje važno?! Ne može se znati da li je nagrada ispravna dok ne završiš sa bavljenjem time zašta si dobio nagradu. Nema nagrade za životno djelo. Je l’ to možda znači da poslije značke više nemaš pravo ni da živiš?

Dva puta ste bili na korak do svjetske slave, ali ste odbili ponude. Šta je presudilo da Vas danas ne gledamo na svjetskim pozornicama?

Da sam bio blizu tamo bih se našao. To su sada samo nagađanja, ali pošto me nešto u stomaku nije zagolicalo i zatreperilo, onda znači da se nije trebalo dogoditi, ili da nisam bio za to spreman. Možda je to intuicija, a intuicija je odraz inteligencije, a ne baba Vange ili neke osobe kojoj se “nešto javlja”.

Zar nije šteta da svijet ostane uskraćen za saznanje kakvog virtuoza je iznjedrio Kobilji do?

Ma ne mislim tako. Svako ima svoj Kobilji do, svi imamo porijeklo, mislim da se ljudi nađu na pravom mjestu u pravom trenutku i da im se sve otvara ako su za to stvoreni ili spremni. Pa uzmite odakle su Maradona, Tito, Marlon Brando, Jesenjin…

Zašto ste poželjeli da svirate u Kobiljem dolu, odnosno da pokrenete manifestaciju Cucka jeka?

Otac je punio 90 godina, uglavnom sam, i ničim nas djecu nije opterećivao. Ko to nije prošao ne zna šta to znači, koja je to privilegija, i meni je bilo zanimljivo da baš u njegovom selu, svom selu, napravim jedan koncert. Otac se čudio, mislio je da sam poludio i da želim da se vratim da živim tamo odakle je on pobjegao upravo zbog nas djece, da nam pruži život, jer nije bilo života gdje nema vode. Život se teško živi, nije je bilo tada, a ni sada, a gdje vode nema…

Koja muzika je najpogodnija da bubnjevi budu u prvom planu?

Ona koju tako osjećate i koja vas energetski pokreće, drugog pravila nema.

Kada upoznate dijete koje je talentovano za sviranje bubnjeva, šta mu savjetujete?

Djecu uvijek puštam i savjetujem da se igraju. Oni najbolje nađu put ka svom cilju, stvarajući ljubav prema onome ka čemu teže. To su uzajamne razmjene nekih osjećaja koji stalno lutaju između duše i glave. Koliko se zaigra, toliko će i da postigne.

Sarađivali ste sa brojnim renomiranim muzičarima. Koga izdvajate i zašto?

Izdvajam svakog koji je u meni probudio nešto što do tada nisam osjetio, otkrio. Postoje ljudi koji znaju da vas probude, a i oni koji vas uspavaju ili vas dovedu u kolotečinu. Nema tu velike razlike od sretanja djevojke koja svojom pojavom izazove leptiriće u stomaku i odmah vam pamet pomjeri.

Koje iskustvo u radu smatrate neprocjenjivim?

Jedino je neprocjenjivo to da li u tome učestvujete cijelim tijelom ili površno.

Kako uspostavljate balans između tehnike i emocije dok svirate?

Dok sam o tome razmišljao uglavnom sam se opterećivao i griješio, nije to bilo na najboljem putu. To se samo izbalansira bez mnogo upotrebe mozga i tada je jedino ispravno. To je kao kada na brežuljku prospete vodu. Ona sama i najispravnije nađe najkraći put ka nižem i tamo teče…

Dobitnik ste brojnih nagrada, ali se stiče utisak da se mnogo ne dičite zbog toga…

To su postale budalaštine, jer su devalvirale. Prvo ko vam ih daje, šta se uzima u obzir da budete posebni i drugačiji, ko određuje taj kvalitet… Sve manje to cijenim, jer je društvo iz neznanja i želje da se dokaže to do te mjere obezvrijedilo da se nije pametno njima dičiti. Naravno da postoje neke nagrade koje i dalje cijenim. Postalo je značajnije da, dok ste dijete, recitujete sa dvije godine pjesme za mamine goste.

Šta je za Vas najveća i neprocjenjiva nagrada, i na privatnom i na profesionalnom planu?

Život!

Jeste li ikada došli u iskušenje da prestanete da svirate?

Jednostavno, sviranje nije iskušenje, to je način komunikacije.

Odsvirali ste hiljade koncerata. Kada ste prestali da ih brojite?

Mislim da nikada nisam brojao. Postoje oni koji broje, pa sam tako saznao otprilike koliko sam sa kojim izvođačem imao koncerata i onako odokativno imam ih iza sebe minimum 6.000. Recimo da sam 1988. sa grupom Kerber u kalendarskoj godini imao više od 300!

Ranije ste kazali da je, uprkos brojnim situacijama kroz koje ste prošli, Beograd jedan, njemu se uvijek vraćate…

Beograd pamtim iz nekih drugih vremena… Teško se to da opisati ili nekom objasniti. Ovaj grad je širom otvarao vrata svima, bio svjetska avangarda, kulturno i umjetnički napredan… Osvrnite se samo koji su festivali u Beogradu osnovani, koji danas postoje i ko je na njima učestvovao, kao i šta su značili gostima koji su ovdje dolazili. Kada tu dodate da vam je sin rođen u Beogradu, da ste tu izgradili život, onda se to mora cijeniti. To ne znači da ću starost dočekati ispod roletne i da ne gledam bijeloga dana, pogotovo pored Herceg Novog gdje sam odrastao i imam kuću, pored klime, osjećaja slobode dok gledate ka moru, ma…

Niste jedini iz Crne Gore koji je uspio u Beogradu. Čini li Vam se da Crna Gora nije pogodno tle za gradnju karijere?

U današnje vrijeme nema pogodnog i nepogodnog mjesta. Važno je da imate u sebi ono sto vas nosi, tjera i inspiriše da stvarate. Prošla su vremena da se poslije odlaska na bolje mjesto postaje slavan.

Kakvi su Vam planovi?

Planovi su mi taman kao da sam sada napunio 18 godina. To jeste vrlo budalasto, ali ozbiljnost, inače, ubija život, kreaciju, volju…

 

GRACIJA 153/15.mart 2019.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Privatna arhiva

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...