DUBRAVKA DRAKIĆ Neka cvjeta hiljadu cvjetova

“Ako nema stvarne potrebe za igrom i bezrazložne radosti, onda u tom kreativnom radu, koji je timski, niti vi možete biti dobri, niti možete biti dobri partneri”, kaže naša poznata glumica, čiji su nesumnjivi talenat i umjetnički rad krajem 2018. krunisani s dvije prestižne glumačke nagrade

Dubravku Drakić, jednu od najcjenjenijih i najangažovanijih crnogorskih glumica, odlikuju i vrsan talenat, visoka profesionalnost, kolegijalnost, kreativno saglasje s drugima i promišljen pristup svemu što radi. Pozorišnu publiku nije prestala da osvaja još od devedesetih, kada je u predstavi Novela od ljubavi napravila prvu glumačku kreaciju, dok je širu popularnost stekla igrajući u televizijskim serijama Mješoviti brak i Budva na pjenu od mora, filmovima Gorčilo, je si li to došao da me vidiš, Opet pakujemo majmune te brojnim drugim televizijskim i filmskim ostvarenjima. Uz glumačka pregnuća, njeno opredjeljenje je i pedagoški rad na FDU na Cetinju, prvo kao saradnik, asistent, a potom i predavač na predmetima Gluma, Govor i Rad sa glumcem, kroz koji je tokom više od dvije decenije odnjegovala brojne glumačke generacije. Bila je u direktorka Gradskog pozorišta u Podgorici, dobitnica je više glumačkih nagrada i priznanja. Proteklu godinu obilježila je igrom u više pozorišnih predstava, tv seriji Grudi, dramaturškim i producentskim radom, kao i dvije nagrade za najbolje ženske uloge, u predstavama Penelopijada i Slasti slave.

Sa suprugom Savom i djecom, kćerkom Ines (13) i sinom Filipom (9), živi i radi u rodnoj Podgorici.

Krajem decembra dobili ste dvije nagrade, Gran pri na Festivalu glumca u Nikšiću za ulogu Penelope u Penelopijadi i u Sarajevu za ulogu Florens Foster Dženkins u predstavi Slasti slave. Sarajevski žiri je obrazložio da je nagrada za nesumnjiv dar, strpljenje i posvećenost. Da li su nagrade bile očekivane?

Moja sreća je bila da sam obje nagrade dobila za predstave koje sam radila prije nekoliko godina. Kolege su mi u šali govorile da ću na Festivalu malih scena i monodrama u Sarajevu dobiti nagradu. Nisam to očekivala, ali sam bila presrećna što su Slasti slave u režiji Stefana Sablića prvi put otišle van granica Crne Gore. Ta predstava, čija je premijera izvedena u Podgorici 2014, stekla je status kultne jer joj se publika redovno vraća i uvijek igramo pred prepunim Dodestom. Slasti slave su rezultat izuzetno kreativnog procesa i interesantno je da smo na Festivalu glumca u Nikšiću Mladen i ja dobili nagradu za partnerski odnos. Svako igranje predstave zahtijeva posebnu vrstu pripreme, ne samo u fizičkom smislu, nego čovjek mora da bude oran i voljan da se zaigra da bi dostigao lijepi nivo naivnosti i bezrazložne radosti kojom plijeni karakter Florens Foster Dženkins. Tako nam se posrećilo i u Sarajevu. Festivali su važni jer na njima saznajete da li to što radite, da tako kažem, preskače rampu.

Koliko su danas neuobičajeni entuzijazam, ljubav i upornost F.F. Dženkins?

Ona ima prefiks najgore pjevačice na svijetu, ali tu su njena upornost i naivna potreba da radi ono što voli, što u današnje vrijeme djeluje potpuno suludo. Sve češće možemo da čujemo starije, koji gledajući djecu kako nešto rade s ljubavlju i zanosom, kažu “pa koju korist imaju od toga”.

Za mene je nevjerovatno da nužno mora da se ima nekakva korist.

Čovjek treba da se razvija i da se bavi kreativnim poslovima koji ispunjavaju njegovu dušu, vrijeme i čine ga radosnim. A da li ima korist ili nema, to ne može niko da zna osim čovjeka koji se u tom trenutku bavi tom djelatnošću. Mi smo kao sredina u tom smislu prilično strogi. I zato vjerujem da je priča o Florens Foster Dženkins ovdje neočekivana i apsolutno utopijska priča, kao i sve što se zbivalo u tim tridesetim godinama prošlog vijeka u Njujorku. To je danas čista egzotika.

Egzotika koju ste Vi sa svojim kolegama sjajno dočarali?

Prve kritike poslije predstave obilovale su pitanjima šta će to nama, o čemu se tu radi i koja je korist od te predstave, a onda je dvije godine nakon naše premijere izašao film o F.F. Dženkins. Malo su pomjerili scenario u odnosu na dramski tekst koji mi igramo, ali je to meni fenomenološki interesantno. Kao prvo, vidite da ljudi vole biografske priče i sudbine drugih ljudi, te da ih poštuju kao stvaralački izazov, a potom shvatite da su takvi filmovi ili predstave izuzetno prisutni na evropskim scenama. Bilo mi je zanimljivo da vidim kako je ulogu riješila Meril Strip, a u filmu igra moj omiljeni, izuzetno duhovit i šarmantni britanski glumac Hju Grant.

Koja je po Vašem uvjerenju uloga pozorišta?

Pozorište ima mnogo širu ili, da kažem, dalekosežniju moć nego što je samo odnos prema stvarnosti. Vjerujem da kritikujemo stvarnost ukoliko se posvetimo ili pravimo predstavu o nečemu o čemu ništa ne znamo. Tako saznamo, naučimo, edukujemo sebe i edukujemo publiku. Kakve god te priče bile, ako diraju i ako mogu nekog da pomjere da se trudi i radi najbolje što može, one su prave. Ono što dira, što je uzbudljivo, to je živo pozorište, i to je karika koju u pozorištu tretiram kao ključnu. Institucionalno, vaninstitucionalno, verbalno, neverbalno, žanrovsko, to sve je za mene irelevantno.Vjerujem da posebno u umjetnosti treba imati obrazac “neka cvjeta hiljadu cvjetova”.

Šta je za Vas magija glume?

To je za mene iskonska potreba. Kada čujem pjesmu upamtim onu koja me dira, kad vidim sliku upamtim i veže me ona koja me uznemiri. Isto tako je i u pozorištu. Ono što dođe do mene, što me dira, to volim. Volim da gledam pozorišne predstave, volim da gledam filmove, serije, sve ono što ljudi stvaraju jer vjerujem da je to suštinska ljudska potreba. Uvijek sam voljela da ispratim i da u tom stvaralaštvu prepoznam nešto što je značajno za druge ili bi moglo da bude.

Volite li sve svoje uloge i koja je razlika u pristupu rada na ulogama od Vaše prve predstave Novela od ljubavi do Malog Pirata kojim ste završili 2018?

Nije stvar u tome da li ih volim, već da li mislim da sam uspjela ili nisam uspjela da se izborim s tim što zamislim da bi trebalo i da uradim. Mislim da nisam uvijek uspijevala. Razlika u pristupu radu nekad i sad je ogromna. Sada, kad gledam sa strane, uviđam koliko je u prvim godinama stvaranja, na nivou nesvjesnog, preovladavao mladalački žar, i koliko mi u ovim godinama nedostaje baš taj segment samozaborava. Mislila sam i da ću s vremenom biti manje kritična, da će trema da slabi, međutim, čovjek postaje sve zahtjevniji i sve teže mu bude da se zaigra. A bez te potrebe za igrom ne možete da budete glumac. Ako nema potrebe za igrom i bezrazložne radosti onda u tom kreativnom radu, koji je timski, niti vi možete biti dobri, niti možete biti dobri partneri. Igra se kreira sa drugima, i u tom međusobnom povjerenju, davanju i primanju, dešava se razmjena i dešava se kreacija.

Vas “bije” glas da ste izvanredan partner i na sceni i pred kamerama?

Volim što me “bije” takav glas, jer ako nema zajedničke igre, ima nečeg što se zove soliranje, a to je sinonim za lošu igru. Učena sam da je dobra uloga ona u kojoj je glumac djelatnik prikladan priči i da je priča srce onog što se radi. Priča ne mora da bude dramski tekst, ali svi na sceni moraju da se dogovore oko toga koju priču pričaju. Ako uspijemo da ispričamo priču, onda ona dobija ogromnu snagu. Glumac nije sam, on je u igri, u saigri s ostalim partnerima, on je u zajedništvu. Imala sam sreću da učestvujem u projektima kao što su Čuvari tvog poštenja i nekim drugim, gdje se uz ogromno povjerenje, dobru međusobnu razmjenu, rad i trud, postepeno dolazi do onoga što se zove dramski tekst. To su veoma kreativni i dragocjeni trenuci za sve glumce i to publika odmah prepozna.

Šta danas nezaobilazno učite svoje studente?

Kada sam ja studirala nije bilo interneta, mobilnog telefona, informacije i literatura nisu bile dostupne kao danas. Međutim, postoji nešto što je velika varka, a to je da se misli da se nešto i zna ako je dostupno. Ali, kada nestane struje ili iscuri baterija, šta imaš? Ništa osim sadržaja koji imaš u sebi. Mislim da će to biti najveći izazov mladim generacijama. Glumac se oslanja na samog sebe, i u tim godinama glumačkog rada i sazrijevanja nauče se elementi koji će se kasnije dalje razvijati. Sve što je odmah i naprečac, samo je skraćivanje postepenog i prirodnog razvoja i rasta. Za glumu nema srednje škole i veoma je važno šta i kako radite, da li ste spremni da se edukujete, da li ste spremni da radite na sebi i da li ste spremni da čujete drugog. Bez toga nema razvoja glumačke ličnosti.

Kada nakon izvjesnog vremena predstava ode s repertoara, da li osjećate žal za nekom od uloga?

Nemam žal za ulogama, ali imam žal za predstavama. Žao mi je predstave kao cjeline, jer uz svoju ulogu pamtim sve drugo, partnere, muziku, kostime, scenu, sve mi to nedostaje kao doživljaj. U decembru, kada sam radeći u Tivtu Malog pirata, prepoznala kostime preuzete iz nekoliko predstava koje su radili Centar za kulturu Tivat i Gradsko pozorište, shvatila sam da više nikada neću igrati Đulsu iz Betule u malu valu. To je za mene bila veoma značajna uloga, koju sam radila još 2001. i u kojoj sam uživala u scenama između Mladena, Andrije i Sima, nego što sam bila svjesna šta radim. Igrala sam s mojim profesorom Borom Stjepanovićem, što mi je bila velika čast. Betulu smo igrali 17 godina s raznim postavama, dosta je glumaca prošlo kroz tu predstavu, ali ostala su jaka sjećanja i snažan doživljaj. Da, žao mi je predstava posebno ako su dugo trajale. Ima onih koje su trajale kratko poput Providence, a daleko od toga da nisu bile dobre. Ali, to je pozorište.

Proteklu godinu ste zaokružili predstavom Mali pirat, gdje se uz glumu potpisujete i kao dramaturškinja. Vi ste u saradnji s rediteljem Milanom Karadžićem imali nekoliko projekata u smislu dramaturških intervencija?

Uglavnom smo u tom smislu sarađivali na filmu i televiziji. U Malom piratu on je insistirao da mu pomognem da priču pomjeri od onog što je inicijalno avanturistički roman, na način da se scene smjenjuju u jednom furioznom tempu, u smislu muzičkog i strip teatra za sve generacije, ali dominantno za uzrast 7+. S jedne strane je trebalo ispoštovati sve ono što je Staničić napisao, a s druge zadovoljiti percepcija današnje djece koja vole dinamičniji pristup pozorištu.

Kakvo je po Vašem mišljenju kod nas stanje sa dramskim tekstovima i da li ste ikada razmišljali da se uhvatite ukoštac sa nekom temom i napišete dramski tekst?

Radujem se svakom dobrom dramskom tekstu. U pedagogiji sam od 1998. i moj poziv je dominantno pedagoški. Još kao student sam od strane profesora bila animirana da pišem, oblikujem, dramatizujem. Morala sam da intervenišem na komadima koje sam radila kao diplomske radove, ali to nisam radila zato što mislim da sam u tome dobra ili da bih nekom dramaturgu preuzela posao, nego da bih dobila mogućnost da se igram na našem igralištu i da stvaram dobre predstave. Nisam pravi sagovornik na tu temu, prvo jer nemam dramaturških ambicija, a potom jer smatram da je za taj posao potrebna ogromna vještina i darovitost. Kod mene se prepliće ono što je glumačka intuicija i ono što je iskustvo, i kad se rade predstave, kada analiziramo tekst i tražimo kariku koja nedostaje, ja se uključim u smislu oblikovanja nečega što je već napisano. Danas je u pozorištu sve prisutnija dužnost pisca da bude uključen u proces rada, i da svima pomaže u pričanju te priče. Vjerujem u tu vrstu timskog rada, što naravno ne znači da dobri dramski tekstovi nisu važni. Važni su zbog nekog šireg konteksta, važni su zbog svoje svevremenosti, sveprisutnosti. S jedne strane je izuzetno važno da se igraju kvalitetni tekstovi, klasici, a s druge da se podrže mladi stvaraoci koji pišu naše priče.

Po riječima rediteljke Marije Perović, serija Grudi realizovana je upravo zahvaljujući Vama?

Pročitala sam taj tekst prije tri godine i uznemirio me je iz nekoliko razloga. Prije svega, to je priča posvećena ženama i prijateljstvu koja je lišena banalnosti i primitivizma. Zatim, bavi se tjeskobom i pravom žene da izabere svoj put, ali i zbog toga što jedan kontekst crnogorskog društva preispituje iz ugla koji u našoj kinematografiji nije uobičajen. Sve su to bili razlozi zbog kojih sam nazvala Mariju, koja je moja koleginica na FDU, i rekla joj da to mora da uradi. Naravno, nisam očekivala da će to biti inicijalna kapisla, kao ni to da ću da budem producent. Međutim, s Marijom imam iskustva u radu na filmovima. Kad pogledate film Opet pakujemo majmune, snimljen 2003, ili Gledaj me, s ove distance nemate doživljaj da je to nešto što je passé, iako je snimljeno prije 15 godina. Ona je naprosto rediteljka koja umije da stvara proizvode koji imaju svoju specifičnu vrijednost i kojima rešeto vremena samo daje dodatni kvalitet. S druge strane, ona je žena stvaralac, rediteljka, a to je nešto što u Crnoj Gori nije uobičajeno, kao ni šire u regionu. Zatim, glavne uloge imaju tri žene, scenarista, kostimograf, scenograf opet žene, pa onda i montažer žena. Nije se išlo s tom primišlju, da se radi mini serija i film koji nas čeka u sljedećoj godini kao segment koji će uposliti mnogo žena, nego da se uključe žene koje prije svega razumiju i duboko doživljavaju tu priču i koje će u tom smislu dati svoj kreativni doprinos. Mislim da serija Grudi time i zrači, i ponosna sam što sam bila dio tog projekta i što sam motivisala Mariju da se pokrene i da to uradi.

Budući da pripadate generaciji koja bi trebalo da kreira kulturnu politiku Crne Gore, šta bi trebalo da se uradi kako bi filmska i tv produkcija bila prisutnija van granica, i kako bi se na pravi način prezentovali ne samo umjetnici već i Crna Gora?

Osnivanjem Filmskog centra već su napravljeni veliki koraci, kao i članstvo Crne Gore u Eurimažu od 1.01 2019. Očekujem, prije svega od mladih crnogorskih reditelja i producenata, da dobrim i dobro vođenim i promišljenim projektima iskoriste strane fondove. Za to je potrebna vještina, a pripadnici moje generacije moraće da prate taj ritam. Naša kinematografija već ima ozbiljne uspjehe i mislim da je izuzetno važno da se na raznolik i otvoren način podržava sve ono što je nacionalna kinematografija i stvaralaštvo. Treba stvoriti prostor da se što više radi, jer se iz velikog kvantiteta rađa kvalitet. Kvalitet ne može nastati iz periodičnog i stresnog rada i ad hoc projekata. Mora se mnogo brižljivije pristupiti onome što se zove opsežna priprema i dugoročno petogodišnje planiranje u smislu i filmskog i pozorišnog stvaralaštva, kao što se to radi u razvijenijim sredinama. Za to treba visok stepen znanja i međusobnog povjerenja i podrške, a sigurna sam da za to imamo kapaciteta.

Kakve su Vaše želje i planovi u 2019?

Smatram da je u radu suština i da je izuzetno važno da čovjek u svim segmentima radi na sebi. Da vježbam, čitam, radim na svom umjetničkom biću bez odustajanja. Da se vedro, bodro i umjetnički nosim sa dolazećim izazovima, jer ženama u pedesetim nije baš uobičajeno da idu iz projekta u projekat. Uvijek imam tu jednu finu distancu u odnosu na očekivanja nekih velikih projekata. Ne očekujem, samo se trudim da s mirom u sebi idem dalje.

GRACIJA 150/1.februar 2019.

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković
Mjesto slikanja Cafe Wagon espresso bar

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...