Dušan Kovačević: Porodica iznad svega

Glumac, režiser i umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica predstavio nam je svoju porodicu te otkrio planove i projekte koji ga očekuju u ovoj godini, u svim njegovim ulogama

Razgovarala Dragana Đurić
Foto Vesela Mišković

Glumac Dušan Kovačević, umjetnički direktor Gradskog pozorišta Podgorica, član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, producent i režiser, Marijin suprug, porodični i poslovni čovjek, najviše voli kada ga predstavljaju kao tatu Davida i Darija. Ove zime publika ga gleda u serijama Biser Bojane, Dug moru, Besa, čija je prva sezona upravo završena, a snimanje druge se planira za maj 2020. godine. Na to će se nadovezati obaveze oko realizacije treće sezone serije Dojč caffe, a u periodima između snimanja serija čekaju ga nove i stare pozorišne uloge u predstavama: Bure baruta, Hamlet, Istraga, Hamlet u selu Mrduša Donja, Očevi su gradili, Samoubica na sceni CNP-a, Dokle pogled seže Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Gospodska krv, Nikšićkog pozorišta. Premijera predstave Gradskog pozorišta Pukovnik ptica u režiji Marka Manojlovića upriličena je 25. januara na velikoj sceni KIC-a Budo Tomović.

“Najsrećniji sam kao glumac, ali su me životni put, ambicije i kapacitet odveli i na druge strane”

Sve ove funkcije sigurno zahtijevaju punu posvećenost i rad, uzimaju vrijeme i energiju. Kako postavljate prioritete i čime se vodite kada zafali vremena za sve obaveze?
– U pravu ste da nije lako sve postići i jednako se posvetiti svemu. Selekcijom prioriteta u skladu sa situacijom i okolnostima pokušavam da odolim svim i poslovnim i porodičnim izazovima.
Može li se desiti da u mnoštvu obaveza zapostavite glumu? Ili bi prije zapostavili sve drugo?
– Najsrećniji sam, najlagodnije i najkreativnije se osjećam kada sam angažovan kao glumac. To je moj primarni poziv i ono za šta sam se školovao i mislim da to najbolje radim. Međutim, životni put, mogu reći i ambicije i sopstveni kapacitet, me vode i na ove druge strane (produkcija, režija, upravljanje pozorištem), ali je bitno da je sve u struci, te i tu dajem svoj maksimum. Jedino mi je žao što zbog količine posla nekad zapostavim druženje sa porodicom i igranje sa djecom, ali koristim svaki trenutak da to nadoknadim. Što se glume tiče, ne planiram nikad da je zapostavim u potpunosti, jer onda to ne bih bio ja.
Koja je prva lekcija koju učite djecu i na čemu insistirate u vaspitanju?
– Učim ih da budu ljudi! Učim ih da vjeruju u sebe i da budu čestiti čak kada ih život šašolji po tabanima i kada čvrge lupa. Kada padnu da ustanu i samo nastave, da vole ljude. Da nikad ne odustaju i da je sve moguće.
Ko je strožiji roditelj? Za šta dječaci zasad pokazuju interesovanja?
– Mogu reći da je Marija strožija. Ona ipak provodi više vremena sa njima i pravila su strožija. Onda dođem ja da to pokvarim (smijeh). Različita su im interesovanja. David, stariji, voli društvene igre, igre memorije, voli i da uči i crta, sad ide i na karate, a mlađi, Dario, je više okrenut automobilima i kockicama, ima drugačiju energiju i veći je borac, ulazi mnogo više u sukobe od Davida, valjda iz potrebe za dokazivanjem. Ipak, nije lako kad si mlađi.
Vole li da idu u pozorište?
– David je prvu predstavu gledao sa nepune dvije godine i od tada je bio na skoro svim dječijim i lutkarskim predstavama, pa čak je prije nekoliko dana gledao mene u predstavi Gospodska krv, koja je na večernjoj sceni i, kako kaže, dopala mu se, ali mi zamjera što sam bio jako ljut i vikao na ljude. Dario ima dvije godine i već je odgledao jednu, na naše iznenađenje, u potpunoj koncentraciji i tišini.
Volite li kada Vas porodica gleda iz publike dok ste na sceni ili je to dodatni stres?
– Navikao sam. Porodica me prati od prvog dana. Njihova podrška mi je značila i uvijek će mi značiti i na tome sam im zahvalan. Nemam stresa, samo povećanu odgovornost.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 176, 7.2.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...