DŽULIJA ROBERTS: Moja je sreća što imam talentovane prijatelje

Jedna od najvećih filmskih zvijezda današnjice, koja briljira u novom filmu Money Monster, otkriva zašto nikad neće stati iza kamere, zbog čega se divi rediteljki filma Džodi Foster, te za čime žudi u glumačkom smislu

Ona je istinska holivudska zvijezda i sve joj je oprošteno. To je i pokazala kročivši bosonoga na crveni tepih ovogodišnjeg Filmskog festivala u Kanu, prekršivši stroga pravila odijevanja, ali to je Džulija Roberts i šta se tu može. Još od 1989. i njene uloge u Čeličnoj magnoliji, filmu o šest žena američkog juga čiji se život odvija oko malenog salona za ljepotu, bilo je jasno o kakvom se glumačkom kalibru radi. Već godinu kasnije, Zgodna žena s Ričardom Girom kao partnerom vinula ju je među zvjezdanu elitu filmske industrije. Poslije se ujedinila s Girom na filmskom platnu u svojevrsnom nastavku Zgodne žene – Odbjegloj nevjesti. Danas na svojim policama ima tri Zlatna globusa te jednog Oskara, iz 2000, za ulogu Erin Brokovič u istoimenom filmu.
Oskarovki i jednoj od najplaćenijih glumica Holivuda i na privatnom planu cvjetaju ruže: u srećnom je i dugogodišnjem braku s kamermanom Danijelom Moderom, s kojim ima desetogodišnje blizanke i osmogodišnjeg sina. Kad je zakoračila u svoje četrdesete priznala je kako se osjeća prestarom da bi glumila u romantičnim komedijama. I zaista, njen najnoviji film daleko je od romanse i komedije. Četrdesetosmogodišnja glumica zvijezda je ostvarenja Money Monster, u režiji glumice Džodi Foster, koji se upravo prikazuje i u bioskopima u regiji. U filmu, premijerno prikazanom u Kanu, Džulija glumi Peti Fen, producenticu TV emisije o finansijama, dok je voditelj i zvijezda ovog TV programa Li Gejts, kojeg utjelovljuje Džordž Kluni.  Ovaj, uslovno rečeno, reality triler već je pobrao odlične reakcije publike, a hemija koju je glumački par već pokazao glumeći u Oceanovih 11 te u Ispovijestima opasnog uma sjajno funkcioniše i u Money Monsteru.

Džulija je čak 11 puta bila na listi “50 najljepših ljudi na svijetu” magazina People

Kako ste dobili ulogu u filmu Money Monster?
– Kluni me je pozvao i rekao mi kako taj projekat zvuči zanimljivo i intrigantno. A naravno, bila je tu i Džodi Foster kao jedan od najvažnijih elemenata. Rekla sam mu: “Naravno, pošalji mi, voljela bih pročitati scenario.” Bila je to jedna od onih priča koje naprosto ne možete prestati da čitate: odlična! Kad sam završila sa čitanjem osjećala sam se punom energije. Razmišljala sam kako je Džordžova uloga sjajno napisana, te da se radi o zbilja zanimljivoj storiji. Bila sam uzbuđena, ne toliko zbog ideje da budem dio toga, već o samoj ideji potencijalne filmske priče. “Ovo je stvarno bomba!”, pomislila sam.
Šta Vam je u liku producentice Fen, koju utjelovljujete, privuklo pažnju?
– Stvari koje vjerovatno prolaze neprimijećeno, ne toliko ono što je u prvom planu. Njen background mi je zvučao vrlo zanimljivo. Razmišljala sam o njoj, Njujorčanki, već trećoj generaciji iz porodice koja je u televizijskom poslu; njeni otac i djed su takođe bili televizijski ljudi. I da je to njen svijet: ta kontrolna soba iz koje vodi TV šou. Pa onda odnos s Džordžovim likom, koliko su različiti, a toliko međusobnog poštovanja. Bilo je ponekad iscrpljujuće, ali zabavno za igrati.
Kad ste se prvi put našli sa Džodi Foster? Zapravo, nikad ranije niste imali priliku raditi zajedno…
– Stvarno nismo. U stvari, koliko god su nam se putevi ranije znali ukrstiti, Džodi i ja bismo možda ponekad razmijenile pokoju rečenicu… Sjećam se kad sam išla na svoju prvu dodjelu nagrada – bio je to Independent Spirit Awards za Mističnu picu iz 1989, a ona je tamo bila s filmom Five Corners. I tada mi je samo jedno bilo u glavi: “Sjedim sto do stola sa Džodi Foster!”
Da sam bio muha na zidu kad ste prvi put razgovarali sa Džodi o filmu Money Monster – šta bih čuo?
– Pa prvi razgovor je bio telefonski (smijeh). Džodi je bila duhovita i zabavna. Bila je puna energije zbog toga filma i ta je energija prešla i na mene – jer je stvarno bila uzbuđena i entuzijastična. Sve te ideje koje mi je izložila su bile sjajne. Odlična je i besprijekorna glumica, pa kad još dobijete njen intelekt kroz rediteljski projekat, šta još možete da tražite?
Iako sam gledao samo trejler, zapitao sam se da li sam film, indirektno, prikazuje tjeskobu koju svi osjećamo kad je Wall Street u pitanju?
– Niste u krivu. Zapravo, film govori o dosta različitih stvari, od kulture, globalnih pojava, tehničkih pitanja, pa do vrlo ličnih priča i intimnih strahova svih nas. Film je izuzetan i zato što radnja u njemu traje jedan dan, što nikad prije nisam radila. Džodi je, naravno, rekla: “Čekaj, nikad nisi radila ovakav film?!” (smijeh). Stvarno je zanimljivo dolaziti na snimanje iz dana u dan, oblačiti istu odjeću i glumiti sat po sat filmske priče. To je postalo kao neka vrsta hirurške preciznosti, posvećenosti detaljima… U tom smislu je to stvarno priča na ličnom planu, iako, naravno, film donosi i ideje i elemente na mnogo širem planu.
Da li ste imali vremena da se pripremite za ulogu, ili ste samo uskočili u lik Pati?
– Nikad zapravo ne uskočite pravo u lik. Imali smo čitaće probe, a onda i probe na setu, prilazili smo kroz različite situacije. Ali mislim da je Džodi imala jasnu ideju i viziju kako treba da izgleda svaka scena i zato je divno bilo sarađivati s njom.
Kakva je kao rediteljka na samom snimanju?
– Sve ono što sam se nadala. I pritom duhovita i rediteljka koja sjajno ohrabruje glumce. Do tačke u kojoj bih ja povikala: “Popravi to za mene! Džodifosteriziraj me!” A ona uzvratila: “Ne, sve si dobro uradila! Imamo sve što nam treba!” A ja sam mislila: “Samo želim biti Džodi Foster” (smijeh).
Izjavila je da su Vaše scene, s tehničkog stanovišta, bile najzahtjevnije u filmu…
– Snimali smo u pravoj kontrolnoj sobi i imali veliku sreću da je s nama bio televizijski tehničar, profesionalac koji već godinama radi u jednoj takvoj prostoriji. Bio je kao dar s neba, jer bi me uvijek upozorio ako nešto što radim nije sto odsto autentično. Ali mnoge su stvari bile pravi izazov – puno ljudi i puno opreme za snimanje u prostoru koji i nije baš predviđen da se u njemu odvija radnja filma. Osim toga, sve je prepuno monitora koji prenose različite stvari. I sve je moralo da bude savršeno tempirano. Vježbala sam u svojoj sobi s kompjuterom, izgovarajući rečenice koje upućujem Džordžu… Na kraju, sve je zahtijevalo puno, puno strpljenja, a Džodi ga je imala na pretek. Mislim da je ona to najbolje rekla: “Moj sljedeći film će biti o Amišima” (smijeh). Ništa ne moraš da uključuješ, nema elektrike, sinhronizacije, monitora, to su stvarno komplikovane stvari.
Kako je bilo opet se naći sa Klunijem na filmskom platnu? Već imate iza sebe nekoliko zajedničkih filmova.
– Moja je sreća što imam tako talentovane prijatelje. Radila sam s njim kao glumcem u Oceanovih 11 i Oceanovih 12, na filmu August Osage County bio je producent, a režirao je Ispovijest opasnog uma. Jako smo slični u pristupu poslu, oboje uživamo u onome što radimo i trudimo se da to ispadne najbolje. I kad snimaš s ljudima stalno, to ti onda dopušta da namjestiš na fino podešavanje sve što radiš, što je pravi dar.
U filmu Money Monster, lik muškarca koji vas drži kao taoce igra Džek O’Konel, kako je bilo raditi s njim?
– Džek je odličan glumac, igrao je u brojnim filmovima i uvijek me zateknu njegova glumačka vještina i transformacija. Mnogo daje svom liku i glumu shvata vrlo ozbiljno, u sve što radi ulaže puno truda i energije. U Money Monsteru on je centralna ličnost, sve ostalo se odvija oko njega. Često sam na snimanju, iz kontrolne sobe, odnosno ptičije perspektive, gledala šta radi, a ponekad bih se samo smjestila u neki ugao i gledala ga misleći: “Wow, ovaj momak se stvarno polomi na snimanju”. Vrlo impresivan lik.
Kad sam razgovarao s njim, vrlo lijepo je govorio o Vama, kako ste ga impresionirali jer ste se pobrinuli da se njegova mama i sestra, koje su iz Britanije doletjele na snimanje, osjećaju dobrodošlo na setu.
– Oooo, to je tako divno! Bilo je stvarno super kad je njegova porodica došla. Svi su bili jako uzbuđeni. I to je normalno, jer se svi oslanjamo jedni na druge kad snimamo i kad smo daleko od svojih porodica. I kad neko ima sreću da ga njegovi najbliži posjete, onda svi učestvujemo u dobrodošlici.
Da li vas je rad sa Džodi Foster možda inspirisao da krenete rediteljskim putem…?
– Hahahaha! Ne! Zapravo, inspirisao me je da još više ostanem po strani kad je režija u pitanju!
Ma dajte, molim Vas…
– Stvarno! Ovo me je uvjerilo kako sam potpuno nekvalifikovana za taj posao! (smijeh)
Nedavno ste glumili u TV filmu The Normal Heart – imate li ikakvu želju da glumite u TV serijama?
– Ne znam… film je medij koji volim. Ali, mislim da bih voljela da se vratim teatru.
Postoji li ta opcija?
– Nema ništa na mom radnom stolu što bi me vratilo tamo, ali bih stvarno to željela.

Gracija br. 81

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...