EDIN KRNIĆ Zemlja plavog neba

Nakon Palestine, Etiopije, Brazila, Sjeverne i Južne Koreje, putovanja Transsibirskom željeznicom i penjanja na vrh Himalaja, naš putopisac i svjetski putnik posjetio je Mongoliju, zemlju nepreglednih prostranstava, fascinantne prirode i predivnih ljudi

Ulgi, glavni grad Bajan Ulgi regije, nalazi se na zapadu Mongolije, graniči sa Rusijom na sjeveru, Kinom na jugu, a na istoku sa dvije mongolske regije Uvs i Hovd. Ovdje žive Kazaci, koji su naselili ovu regiju prije 150 godina sa prostora sjeverozapade Kine. Cjelokupno stanovništvo je islamske vjeroispovijesti, govore samo kazaškim jezikom (kazahski ili kazak), a mali je broj onih koji govore i mongolski jer većina nomada ne pohađa školu. Ostali koji završe bar osnovnu školu govore i pišu mongolski jezik. Dok sam boravio u njihovim domovima u mjestima Ulgi, Sagsai i Altai, uglavnom se sluša neka od radio-stanica na kazaškom jeziku, dok oni “privilegovani” koji imaju električnu energiju u svom domu gledaju samo programe kazahstanskih televizijskih kuća.

Druženje s orlovima i sklapanje gera

Ono što me je natjeralo da dođem u Bajan Ulgi je svakako nadaleko čuveni Berkut ili Golden Eagle Festival. Tradicija sa druženjem i lovom Kazaka sa orlom potiče još od početka 13. vijeka. Kazaci su svoju vještinu i znanje prenosili s koljena na koljeno, te je ista i do danas očuvana na ovim prostorima. Porodice koje imaju jednog ili više orlova, sa nestrpljenjem čekaju dan kada će se takmičiti i na taj način pokazati svima da je baš njihov orao najbolji. Marljivo pripremaju svoje ljubimce za takmičenje i lov, a svaki orao prepoznaje glas svog gazde. Zapazio sam da svi lovci na potpuno drugačiji način koriste krik ili poziv orla na plijen. Za poziv se koristi uglavnom slovo E sa posebnim tonalitetom poznatom samo njegovom orlu, tako da će se pri samom kriku odazvati samo orao koji prepoznaje taj tonalitet i glas. Imao sam sreću da boravim i učim ove vještine od najboljih.

Na 50 kilometara od Ulgija nalazi se gradić Sagsai, a od Sagsaija sam išao još 30 kilometara prema zapadu i stigao u Tsengel. Vozio me je Boken, mladić iz Ulgija, a za ovih osamdesetak kilometara mu je bilo potrebno puna tri sata, po prašnjavim i, jednim dijelom rute, neobilježenim putevima. Na pojedinim djelovima puta nije ni bilo, ali smo se vozili širokim poljanama koje su se gubile u horizontu. Nakon skoro dva sata vožnje, Boken zastaje ispred jedne kuće da se raspita gdje žive Nurka i Čeljasin. Domaćini su bili zauzeti sa sklapanjem gera, tradicionalne nomadske kuće koja se sklapa i rasklapa po potrebi i to uglavnom zbog stoke. Bili su veoma ljubazni, a glava porodice Čaras Kan nas je uputio na pravi put prema Nurkinoj kući. Kolebao sam se da li da ostanem i priteknem im u pomoć. Nisam mogao odoljeti, već sam istog trena počeo da radim isto što i oni. S osmijehom na licu svi su prihvatili moju pomoć, a često su mi prilazili pojedinačno kako bi mi dali instrukcije kako da vežem čvor na djelovima krova i zida. Bilo je veoma jednostavno sastavljati ger, a još ljepše je bilo što smo svi uživali u ovom poslu. Oni su bili pravi tim. Tačno je svako znao svoj posao šta i kako da radi. Kako nikada nisam sastavljao ger, tako nisam ni znao za koliko vremena može biti gotov. Dok sam radio, pitao sam Bokena za koliko može biti kompletiran jedan ovakav ger, odgovorio je “između dva i tri sata, a ako navalite, može to i brže”.

Tekst i foto Edin Krnić

Kompletnu reportažu možete pročitati u Graciji 152/1.mart 2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...