Esad Merulić: Sevdah je pjevanje dušom

Esad Merulić je snimio jedan autorski i dva albuma sevdalinki, ali želi pjesmu o Podgorici i Crnoj Gori koja bi živjela i kojom bi se ponosio

 

Još dok je Esad Merulić bio dijete, cijela Podgorica ga je znala po pjevanju sevdalinki. Bolje poznavaoce porodice Merulić to nije čudilo, jer je njegov pokojni otac Medo sakupljao sevdalinke, čuvao ih od zaborava, pa su im u kući boravili brojni nekadašnji izvođači sevdaha, među kojima i Ksenija Cicvarić. Esad je na neki način naslijedio oca. On čuva kulturnu baštinu i tradiciju, a za sevdalinku kaže da nosi univerzalnu vrijednost. Do sada je snimio tri albima, od kojih jedan s autorskim pjesmama, dva sevdalinki, kao i sedam singlova. Najpoznatija, i njemu najdraža autorska pjesma, Žale godine, na YouTubeu ima više od dva miliona pregleda.

Prošle godine, 27. decembra, u KIC-u Budo Tomović održao je koncert za koji se tražila karta više. Koncert mu je, kao i Tanji Šeter, organizovao Sekretarijat za kulturu kao priznanje za očuvanje baštine Podgorice i Crne Gore i izvornog melosa.

 Kada ste počeli da se bavite muzikom?

– Od malih nogu, to je porodično. Otac mi je bio poznati sakupljač starih podgoričkih pjesama, pa je sarađivao sa Ksenijom Cicvarić, Mirkom Rondovićem, Veselicama i brojnim drugim, što je zabilježeno u knjizi pokojnog Nika Tomića, koji je bio direktor KUD-a Stanko Dragojević. Otac je svirao havajsku gitaru i harmoniku, ali se pjevanjem nije bavio profesionalno. Kao dijete sam slušao te pjesme, živio tim načinom života. Nisam još ni upisao osnovnu školu kada me je Cule Marić iz grupe Zvuci sa Ribnice odveo na njihov koncert, gdje sam pjevao pjesmu Pomračina, Stara varoš spava, u Domu vojske. Već u osnovnoj školi su me prepoznali kao talenat, pjevao sam na priredbama i tada sam, uz grupu učenika, išao u Jerevan. Pjevao sam njihovu himnu.

Kako je krenula profesionalna karijera?

– Pohađao sam Srednju muzičku školu Vasa Pavić iz koje su me izvukli Mirsad Serhatlić, Slobodan Bučevac i Milan Perić. Krajem osamdesetih smo u Beogradu, sa Radem Radivojevićem, snimili album. Potom sam pjevao na MESAM-u, u Sava centru, sa najvećim muzičkim imenima tadašnje Jugoslavije, gdje sam bio jedini predstavnik iz Crne Gore. Dobijao sam ponude da ostanem u Beogradu, ali nisam imao hrabrosti da se upustim u nešto takvo. Rade mi je tada rekao da će mi napraviti karijeru, Dragan Stojković Bosanac mi dao brojeve telefona da mu se javim… Ali, nisam pošao.

 Zašto?

– Bilo je nekih nesuglasica u mom autorskom timu, što je dovelo do toga da ne odem, iako mi je Bosanac rekao: “Ti si mlad, ne razmišljaj o novcu, pomoći ću ti da napraviš karijeru. Vidim u tebi potencijal”. Nakon dva mjeseca me zvao, ali sam mu rekao da još nisam spreman. Bilo mi je naporno da non-stop putujem do Beograda. Album je naišao na sjajan prijem u Podgorici, mladi su znali sve pjesme… Posebno su se izdvojile Okreni broj i Ne žalim što nisam otišao. Prije pet godina sam snimio album sevdalinki Sevdah, za svoju dušu. To je bio moj povratak.

 Zašto ste čekali toliko godina da snimite drugi album?

– Nažalost, desio se rat devedesetih. U tom periodu sam se bavio privatnim poslom, ali pjesmu nisam zanemario, mada joj se nisam posvećivao profesionalno, niti razmišljao o tome. Bio sam gost na koncertima, pjevao na veseljima i onda sam počeo da razmišljam o albumu. Nakon Sevdaha sam, 2016. snimio album Etno traditional, na kojem su skoro sve pjesme podgoričke. Snimio sam i sedam singlova, sve autorske pjesme, među kojima i himnu za manifestaciju Dani borovnice koja se svake godine održava u Plavu.

 Na kakav su prijem naišli albumi?

– Izuzetno dobar. Za Sevdah sam aplicirao na konkursu za ljudska i manjinska prava, jer su to radili pojedini pjevači prije mene. Zbog mog senzibiliteta dosta mi je blizak bosanski sevdah, jer imam veliki raspon glasa, pošto su podgoričke sevdalinke mirnije i ne možete da pokažete sve što znate i možete. Uslijedio je koncert, zahvaljujući Turskom kulturnom centru. Imao sam takođe koncerte u turskim kulturnim centrima u Podgorici i Beogradu.

Komercijali niste poklekli…

– Bio sam nekoliko puta na ivici da odustanem od muzike, jer mi je muzički put bio dosta naporan. Sve što sam zarađivao ulagao sam u muziku. Najviše su me podsticali obožavaoci koji me prate na društvenim mrežama.

Gdje Vas najčešće zovu da gostujete?

– U BiH, Hrvatsku i Srbiju. Uskoro idem u Sarajevo, potom u Varaždin, zvali su me iz Zagreba, Njemačke… Od crnogorske dijaspore nemam poziva. Godinama isti ljudi idu u Luksemburg, Njemačku, u Istanbulu pjeva čovjek iz Bosne… Nemam ni poziva za učešće na manifestaciji Podgoričko veče.

Zašto Vas zovu crnogorski Halid Bešlić?

– Kada sam u Jutarnjem programu Televizije Crne Gore jednom prilikom otpjevao moje pjesme Htjela, ne htjela i Ja i dalje čekam, voditelj Danijel Garić je rekao: “Poštovani gledoci, da nismo u studiju TVCG mislili bi da nam je u goste došao Halid Bešlić”. Tako je krenulo. Čak mi je i kompozitor Geronimo rekao: “S pravom te zovu Halid Bešlić”. Sa druge strane, Dejan Božović mi je kazao: “Ne znam što te upoređuju sa Halidom, kada imaš boju glasa kao Haris Džinović”. Mada ima par pjesama u kojima podsjećam na njega. I on mi leži, on je moderna varijanta sevdaha. To je divan čovjek. Pjevali smo zajedno u Rožajama. Pjevao sam i sa Harisom.

Koju pjesmu uvijek rado pjevate?

– Od mojih autorskih Žale godine, a kada su u pitanju sevdalinke volim one sa jakim tekstovima i emotivnim porukama, kao što su Ah što ćemo ljubav kriti, Kradem ti se u večeri

Sevdalinka je specifična vrsta pjesme. Kakvu čovjek mora da ima emociju da bi mogao da pjeva sevdalinku, koliko god bio dobar vokal?

– Odlično ste to definisali. Glas je neophodan, ali pjevač mora da nosi posebnu emociju. Dešavalo mi se da mi tokom izvođenja pjesme zadrhti usna, pa i krene suza. Jer toliko upijam emocije. Kroz pjesmu se sjetim djetinjstva, ljubavi, oca, događaja… Sevdah oslikava način života, jedno vrijeme, to je emocija, senzibilitet, to je pjevanje dušom.

Koliko je interesovanje mladih za sevdalinku?

– Veliko, što je izuzetno dobro. Oni gledaju emisije poput Nikad nije kasno i sevdalinka im je otkrovenje. U Crnoj Gori imamo mlade ljude koji su sjajni izvođači sevdaha, ali opet dovodimo pjevače sa strane, umjesto da ulažemo u njih. Da budu ponos državi i da njih zovu. Kada sam izdao CD Sevdah javilo mi se puno mladih koji su željeli da čuju pjesme. Sa zadovoljstvom sam im poklanjao disk. Milo mi je da se vraćaju pravim vrijednostima.

Ko je po Vašem mišljenju neprevaziđen izvođač sevdalinki?

– Safet Isović. Bio je pjevač operskih mogućnosti. Esad Bajtal je o njemu napisao monografiju.

Koliko se sevdalinka danas, u poplavi šunda, sluša?

– Puno. Ona je odjednom buknula prije desetak godina. Pjevači koji su radili obrade sevdalinki su probudili novu publiku. U Podgorici imamo puno mjesta gdje se ta muzika sluša.

Sevdalinka je zahtjevna i teška za pjevanje. Kako se osjećate nakon koncerta u koji uložite toliko emocije i ljubavi? Sudeći prema tome kako govorite o sevdahu, sigurno ne umorno.

– Tako je, nikada se nisam osjećao umorno. Nakon koncerta u KIC-u 27. decembra prošle godine bio sam toliko srećan i ispunjen da sam mogao da održim još jedan. Ovo mi je reklo puno posjetilaca, jer umora zaista nije bilo.

Zbog čega kažu da je pjesma Tabahana Vaša lična karta?

– To je izuzetna pjesma za koju je tekst napisao mladi Ajdin Rakić. Dao sam ga Mirsadu Serhatliću i mnogo mu se dopao. Uradio je muziku i rekao: “Ako ovo otpjevaš kako treba, tvoje pjevačko umijeće niko nikada neće dovesti u pitanje”. Kritike su bile sjajne, dotle da mi akademici govore: “Ti si najbolji pjevač u Crnoj Gori”.

Da li mislite da sevdalinka zaslužuje da se u Crnoj Gori proglasi nematerijalnim kulturnim dobrom? U BiH je ta inicijativa već pokrenuta.

– Naravno. To definitivno treba da se uradi.

Kažu da bez sevdaha nema pravog meraka kada je muzika u pitanju…

– Da. Na početku i na kraju svega postoji duša. Oni koji su stvarali sevdalinku vjerovatno su bili izuzetno emotivni kada su tako pogodili dušu. Ona je izraz duše. Kad hoćete da izrazite najdublju emociju to nađete u tekstovima sevdalinke.

 Kakvi su Vam planovi?

– Radim na novim pjesmama, ali treba sačuvati neku liniju da se ne pređe u komercijalu. Odavno želim dobru pjesmu o Podgorici i Crnoj Gori, ali tu treba da se poslože kockice, da bude dostojanstvena pjesma kojom ću da se ponosim i koja će da živi.

 

GRACIJA 130/27. april 2018.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Vesela Mišković

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...