GORAN STOJIČIĆ Tanka je linija između mojih likova i mene

“Nisam doživio sve što su moji junaci u romanu, ali svakom sam dao sebe, bez obzira kog su pola ili starosti”, kaže autor romana Slučaj Danil Harms, koji je ljubiteljima lijepe književnosti nedavno predstavljen u KIC-u Budo Tomović u Podgorici

Goran Stojičić već je prvom knjigom priča Besani 2016. godine uzburkao čitalačku publiku širom regiona i doživio nevjerovatan uspjeh. Dvije godine kasnije, njegov roman prvijenac Slučaj Danil Harms, čiji je izdavač Ammonite Books iz Beograda, ponovo je izazvao oduševljenje budućih čitalaca, te unaprijed otkupljen od strane najvećeg lanca knjižara u Srbiji, Delfi, što je presedan u novijoj istoriji književnosti. Šta tako posebnim čini roman Slučaj Danil Harms, na neki način omaž ruskom piscu Danilu Harmsu, pojasnio je u recenziji poznati srpski pisac Miomir Petrović. “Povezujući fantastičko i oniričko, Stojičić kao pripovedač dodatno komplikuje stvar darujući svojoj literaturi čulnost, opipljivost, intimnost, fine niti kojima plete svoju mrežu – a svaki je vešt pripovedač pauk, koji svog čitaoca zavodi svilenim nitima – i iskustvo čitanja pretvara u snoviđenje.” Da autor u “svijet naše književnosti nije ušao kasno već baš kad treba”, primijetio je i pisac Đuro Radosavović. “Kad su čitaoci bili prezasićeni nepotrebnim silovanjem jezika i kad se opet javila potreba za jednostavnošću i lepotom, tad je nastupio on i uneo po parče nade, optimizma, ljubavi i nedostajuće emocije.”

Da Goran Stojičić na nevjerovatan način piše o ljubavi, nadrealno i realno, toplo, eterično, iskreno i iz duše, uvjerila se i publika na promocijama romana u Budvi i Podgorici, a o kome su nadahnuto govorile profesorica Snežana Dakić Tomanović i publicistkinja i rok pjevačica Vesna Milačić Kaja.

Kako se postaje pisac?

Nisam siguran da znam. Neki kažu da je pisac svako ko nešto piše, a drugi da je za to potrebna potvrda čitalačke publike nakon objavljene knjige. Književnost doživljavam kao jednu od najznačajnijih grana umjetnosti, pa bih to, kako se postaje pisac, mogao da dovedem s tim u vezu. Neophodno je stimulisati, dotaći i pomjeriti čula čitalaca. Ako toga u knjizi nema, nema ni pisca.

Kako se pisac koji ima tako dubok unutarnji svijet, osvjedočeno već kroz knjigu Besani, čovjek takvog senzibiliteta,snalazi u realnom svijetu?

Ponekad veoma teško. Čini mi se da je tanka linija između mojih likova i mene, bez obzira koliko je fikcije u radnji koja se dešava. Pišem noću i pokušavam da postavim zid između realnosti i mašte. Nekad mi uspijeva, nekad ne. Ipak, nije sve toliko dramatično, snalazim se.

Rekli ste da je za svakog pisca najznačajnije čitanje, ali da su za Vas mnogo inspirativniji filmovi. Nalazite li, ipak, inspiraciju i u živom razgovoru?

Da, filmovi veoma utiču na moj stil, ponekad me samo jedan kadar odvede negdje daleko, a razgovori su svakako važni i inspirativni, bez obzira da li samo prisustvujem ili sam saučesnik u njima, kao i to da li je tema ozbiljna ili ne.

Otkud fascinacija Danilom Harmsom?

Otkrio sam ga davno i dopao mi se apsurd u njegovom pisanju. Oduvijek sam želio da napišem knjigu u njegovom stilu, mada prilagođenu temi koju obrađujem, i evo, kao druga je stigla na red. Moj Slučaj se razlikuje od njegovih, ali se ipak negdje dodiruju. Takođe, moj Danil Harms nije on, međutim, ima neku dozu njegovog ludila.

Slučaj Danil Harms može da se čita s kraja, sredine, početka… i pruža interaktivan odnos čitaocima. Sami slažu kockice mozaika. Poigravate se. Da li je zapravo sve igra?

Može se i tako reći, da je sve igra. Za početak sam se iskreno poigravao svojim likovima, a samim tim i sobom. Od momenta kad čitalac knjigu uzme u ruke i sam postaje uvučen, rekao bih, već kad ugleda korice. S kim će se poistovjetiti zavisi od senzibiliteta i odluke koliko je daleko ili duboko spreman da ode. Tada igra može da postane i nešto sasvim drugo.

Svi su likovi povezani i priče kao da proizlaze jedna iz druge, nisu složene hronološkim redom kako su pisane, već ste ih, kako ste rekli, naknadno “montirali”. Koliko je taj proces “montaže” kreativan za Vas kao pisca i u čemu je izazov?

Da, baš sam upotrijebio taj izraz jer sam se tako zaista osjećao. Veoma je kreativan i pruža produženo uživanje u stvaranju, nakon napisanog rukopisa. Od tog trenutka postajem montažer, ali sa sve scenaristom i rediteljem u sebi, i čitaocem ili gledaocem filma koji nastaje. Proces je trajao jedan mjesec, možda i duže, svakodnevno po 16 sati.

Kada pišete, da li težite “idealnoj mjeri” ili prekomjernosti??

Idealnoj mjeri, ne volim ovo drugo koje je lakše. Zato svaku rečenicu i pročitam nekoliko stotina puta prije nego što fajl ne premjestim u folder “Završeno”. I upravo je idealna mjera još jedan od izazova koji sam sâm sebi nametnuo.

U romanu je ljubav esencija života. Možemo li biti cjeloviti bez druge polovine duše?

Teško, ali ponekad nema druge.

Priča o skladištenju ljubavi govori o ljubavi koja je apstraktna a opet opipljiva. Da li se ljubav može “skladištiti”, ili može li ljubav biti apstraktna?

Simbolično sam htio da kažem da može, naravno, onako kako je čitaocu po volji. Bilo bi dobro da je tako, svijet bi bio bolje mjesto. Ko zna šta nam donosi budućnost? Za sad nam ostaje da je skladištimo u nama, što dublje i što čistije.

Upoznavanje drugih ali prevashodno sebe je zahtjevan zadatak koji prethodi ovom štivu. Koliko ličnog doživljaja ljubavi je utkano u roman?

Prilično. Čak i kada je čista fikcija, ni sam pisac ponekad nije svjestan koliko je sebe dao u njoj. Tek se nakon čitanja napisanog shvati koliko ima toga. Nekada od nekog sitnog životnog detalja nastane nešto krupno, a nekada je čista (auto)biografija.

Svaki stvaralac, bilo da je pisac, pjesnik, slikar, sineasta, bavi se stvarima koje dobro poznaje. Vi pišete o ljubavi, patnji, nostalgiji, uspomenama, nedostajanju… Imate ispunjen život?

Imam, ali kao i svi drugi protkan je usponima i padovima na svakom polju. Nisam doživio sve što su moji junaci u romanu, ali svakom sam dao sebe, bez obzira kog su pola ili koje starosti. Šta je za koga ispunjen život, i to je pitanje?

Šta je za Vas nedostajanje?

Rana u ljubavi, ponekad izlječiva, ponekad ne. Jedno od najtežih osjećanja.

Roman obiluje simbolikom, svako poglavlje, priča, poput Čovek koji je izgubio patnju, Puna usta tebe, Tajna večera, Izneženost. I svako ime u romanu čini se da je “znak”?

Da, svaki naslov priča koje čine roman, kao i poglavlja, imaju svoju simboliku. Na primjer, počinje sa Očima, a završava se kao Nevidljivost. Kada se čita unazad, obrnuto je, naravno…

Rijetko, lijepo i toplo, s božanskom uplivom”, prokomentarisala je, između ostalog, jedna čitateljka na promociji u Podgorici. Koliko ima istine u njenom promišljanju Vas kroz roman?

Uh, to me je baš ganulo. Nisam očekivao da je sve što sam napisao nekom toliko jako. S tom čitateljkom sam dugo pričao nakon promocije, sa punim očima suza. Mojim.

Koliko Vam znače komentari čitalaca, koji su, reklo bi se kao i roman, osobenog senzibiliteta?

Mnogo. To je dokaz da sam uspio da iznesem ono što sam želio. Rasplakati i nasmijati čitaoca rečenicama iz jedne knjige nije lako. Meni. Zato je roman i pisan dvije i po godine. Mnogi govore o tom senzibilitetu. Ne znam. Ne znam kako o tome da razmišljam. On je jednostavno takav. Ja sam takav.

Na promociji u Beogradu bio je prisutan veliki broj pisaca i pjesnika, što baš i nije tako uobičajeno. Šta Vam to govori i koliko Vam znači podrška kolega pisaca?

To je veoma interesantno. Svi oni su u zbiru objavili preko pedeset knjiga. Među njima su se nalazili pisci koji su najčitaniji u regionu i sve što su rekli na promociji govori više stvari… Da je roman izgleda dobar, da su došli da podrže autora prihvatajući njegov uspjeh bez sujete, i budu dio jednog skupa koji je bio više od promocije knjige. Znači, puno znači.

Pitate li se nekada – zašto sam ovo napisao?

Neprestano se pitam, iako odgovor znam.

 

GRACIJA 152/1.mart 2019.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Žan-Mari Foks

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...