Hajde da se igramo! 

Od skoro sam otkrila da igra sa djecom, ne samo pred spavanje, može da posluži za otpuštanje stresa, negativne energije, pa čak i liječenje nekih traumatičnih iskustava kroz smijeh

Bila sam jedna od onih mama koje su se igre i pomamljivanja pred spavanje plašile k’o od samog đavola. Posebno ako ih neko drugi pomami. Djelovalo bi mi kao da nikada neće zaspati kad se onako kikoću i jure po sobi, kao da su se najeli ludih gljiva. Da ti se zamanta kad ih gledaš. Razmišljala sam, dok se oni smire trebaće mi najmanje pola sata, a zahtjev za smirivanjem će biti propraćen negodovanjem, a onda i suzama koje nisam nikako mogla da trpim. Kad bi ih suprug krenuo pomamljivati dizala bi mi se kosa na glavi uz propratnu viku: “Ne pomamljuj ih, inače ćeš ti da ih uspavljuješ!” I onda bi prekidao igru i prepustio bi ih mom ritualnom čitanju priča i pjevušenju, dok ne popadaju od umora. Ili dosade.
Od skoro sam otkrila da igra sa djecom, ne samo pred spavanje, može da posluži za otpuštanje stresa, negativne energije, pa čak i liječenje nekih traumatičnih iskustava kroz smijeh. Sama igra im omogućava da na kratko mogu biti doktori u bijelim mantilima koji preslušavaju pacijenta i od njih zavisi život osobe koja traži njihovu pomoć. Mogu postati mađioničari koji nas uz par čarobnih riječi pretvore u šta god oni žele. Ili da postanu toliko snažni da nas u samo jednom potezu obore na pod a mi iznenađeni njihovom snagom. Kroz igru dobijaju moć koju u stvarnosti nemaju i osjećaju kao da drže pod kontrolom situacije koje su im nekada možda izazvale negativna osjećanja, pa čak i traume.

Kad god osjetim da gubim kontrolu, što se gotovo uvijek dešava kada me umor savlada te nemam energije da se sa njima izborim, prisjetim se da ja imam moć i pravo izbora. Da sam starija. A oni samo djeca

Možete da postanete veliki, ogromni pas kojeg će oni ukrotiti samo jednim potezom ruke. Ili strašno čudovište koje ih inače plaši, a koje će ovog puta da se na smiješan i zabavan način kreće po prostoriji, da od njih bježi i na kraju bude uhvaćeno i savladano. Kada upadnu u histeričan plač možete da se pretvarate da ste uplašeni od njihovog strašnog krika, uz grimasu koja ih uvijek dovede do smijeha i prekida napada bijesa. Možete se pretvarati da je dijete kučence koje ni po cijenu života ne smije da se popne na krevet i da legne da spava. I dok se samo okrenete, dijete se kikoće sa tog istog kreveta u koji nije htio da ide.
Brojne su igre koje mogu biti od velike pomoći da gotovo uvijek dobijete ono što želite, ili prekinete ponašanje koje vam ne odgovara, a da ne upadate u ljutnju, viku i prijetnje batinama i kaznama. A kad god osjetim da gubim kontrolu, što se gotovo uvijek dešava kada me umor savlada te nemam energije da se sa njima izborim, prisjetim se da ja imam moć i pravo izbora. Da sam starija. A oni samo djeca. I to me vrati u balans kad god mi zatreba.
Pred spavanje igra može da bude sjajan pomoćnik za otpuštanje nakupljenog stresa, kako njima, tako i vama. Možete da iscijelite razna iskustva, kako ona koja su se desila baš tog dana, tako i neka ranija.
Prije dvije večeri bila sam na ivici snage zbog problema na poslu. Nisam nikako bila raspoložena za igru, a ni za priču, niti bilo čija pitanja i zanovijetanja. Po pravilu, kad tako “padnemo” kreće privlačenje pažnje roditelja koji je fokusiran na nešto sasvim drugo. I što god roditelj ima veću potrebu za samoćom, mirom i tišinom, to djeca više nastoje da roditelj usmjeri pažnju na njih, a alatka za sigurno skretanje pažnje je redovno ponašanje koje nama ne prija. I onda upadnemo u još veći problem jer oni postaju nemogući a mi se osjećamo bespomoćnima.
Elem, u jednom momentu sam se pribrala i počela sam da se igram. “Joooj, boli me vrh kose! Glava! Daj mi vode! ‘Oću čokolade! On me gurnuo! Ona me krivo pogledala! Piški mi se! Oću da gledam crtani!” A onda se desila nevjerovatna promjena. Moja začuđena djeca su prekinula svo negodovanje i zahtjeve. Pretpostavljam da su bili u šoku zbog mame koja je izigravala razmaženo i zahtjevno derište i počeli su da se smiju: “Mama, šta ti je?!” Bacih se na pod i počeh da mlataram rukama i nogama kao dijete u napadu histerije. Oboje su skočili na mene da me savladaju uz kikotanje i smijeh, a ja sam ih zgrabila pretvarajući se da sam se izliječila. Onda smo se rvali i cmakala sam ih dok nisu počeli da me mole da prekinem.
Pod jedan, postala sam hit mama, najzabavnija mama na planeti (ikad!). Pod dva, zabavila sam se i opustila bolje nego da sam popila nešto za smirenje i otišla da spavam. I pod tri, zaspali su kao top i niko se nije budio da traži išta.
Igra sa djecom postala je moj najbolji saveznik u sprečavanju ponašanja djece koje mi kida živce, ili postizanju ponašanja koje želim. A svaki korak možemo pretvoriti u igru koja je ljekovita za sve koji u njoj učestvuju. Djeca su prirodno ovorena za saradnju. Samo im trebamo prilagoditi način na koji oni sa lakoćom funkcionišu i zahvaljujući kojem će i naši dani postati mnogo lakši.

Gracija br. 89, 30.09.2016.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...