Helen Keler: Slijepa sam, ali vidim, gluva sam, ali čujem

“Mi smo kao i ostali ljudi, želimo da živimo kao i svako drugi, iako smo to što jesmo”, riječi su nevjerovatne žene koja je bila potpuno slijepa i gluva, a ništa je nije moglo spriječiti da postane među najobrazovanijim na svijetu

Priredila Snežana Crkvenjaš

Američka književnica, aktivistkinja i učiteljica, slijepa od najranijeg djetinjstva, cijeli život posvetila je pomaganju gluvim, nijemim i slijepim osobama, koje je nazvala najusamljenijim ljudima na svijetu. Bila je odlična plivačica, jedriličarka, biciklistkinja i jahačica, obožavala je šale Marka Tvena, čitajući ga prstima, te postala je jedna od najpoznatijih ikona američke popularne kulture i simbol osoba kojima uspijeva da prevaziđu vlastiti hendikep. “Svi se razlikujemo jedni od drugih, i slijepi i oni koji vide, ne po osjećajima nego po načinu na koji ih koristimo, u mašti i hrabrosti s kojima tražimo mudrost, koja je izvan naših čula.”
Helen Adams Keler je rođena 27. juna 1880. godine u gradiću Taskambija (Tuscumbia), Alabama. Otac Artur bio je bivši oficir južnjačke vojske, a majka Kejt Adams daleka rođaka slavnog generala Roberta Edvarda Lija. Kao 19-mjesečna beba Helen je oboljela od teškog oblika encefalitisa (upala mozga) i od tada bila potpuno slijepa i gluva. U vrijeme kad je trebalo da uči da govori, živjela je u tišini i mraku i isprva bila veoma odbojno i nepristupačno dijete. Kako bi se sporazumijevala s roditeljima mala Helen izmislila je seriju znakova, do šeste godine oko šezdeset, kada je dobila učiteljicu koja joj je sasvim promijenila život. Godine 1886. majka je bila iznenađena člankom Čarlsa Dikensa u American Notesu, o slijepoj i gluvoj djevojčici Lauri Bridžmen koja je uspješno pohađala običnu školu. Specijalista iz Baltimora uputio je Kejt i Helen lokalnom ekspertu Aleksandru Grejemu Belu, tada angažovanom u liječenju gluve djece, koji ih šalje u Perkins Institute for the Blinde. Djevojčica je povjerena bivšoj štićenici instituta, djelimično slijepoj djevojci, dvadesetogodišnjoj Eni Saliven, i između njih je počela posebna veza koja će trajati skoro pola vijeka. En je najprije od oca tražila odobrenje da odvoji Helen od ostatka porodice, te su živjele u zasebnoj kućici u dvorištu. Željela je da prvo disciplinuje prilično divlju Helen koju su roditelji razmazili. Želeći da komunicira, Helen je bezuspješno pokušavala da govori, a kako je niko nije razumio postajala bi očajna i trčala po sobama, bijesno udarajući sve oko sebe i isfrustirano vrištala. En je bila uporna, strpljiva i požrtvovana, uspjela je da postigne ono što nije uspijevalo roditeljima i ljekarima: naučila ju je pojedinim slovima dodirujući Helenine dlanove svojim prstima, a zatim da govori i razumije glasni govor međusobnim dodirom usana i grla. Helen se preporodila, izašla iz ljušture u koju se sama zatvorila, te počela da pokazuje izuzetan intelektualni dar i želju za učenjem.

Helen sa predsjednikom Dž. Kenedijem u Bijeloj kući 1961.

The Story of my Life

Godine 1890. Helen je otkrila priču o norveškoj djevojčici Ranjildi Kota (Ragnhild Kåta), takođe slijepoj i gluvoj, koja je naučila da govori. To je tada desetogodišnju Helen natjeralo da i sama pokuša, a Ana je bila uporna u provođenju učenja takozvanom Tadoma metodom, dodirivanje usana i grla onog koji govori, i jezika znakova. Trebalo joj je mjesec da nauči 20 riječi, poslije godinu dana znala ih je čak 900, a uskoro je Helen naučila da čita Brajevo pismo i počela da piše. Četrnaestogodišnja Helen je kućnu obuku zamijenila redovnom u njujorškoj školi za gluhe, Wright-Humason. Ana je i dalje sudjelovala u njenom obrazovanju, pratila ju je u školu, sjedila s Helen u klupi i predavanja joj “pisala” na dlan, što joj je pomoglo da se upiše na The Cambridge School of Weston, a zatim i na Radcliffe koledž, gdje je 1904. diplomirala književnost i istoriju. Bila je to prva slijepa i gluva osoba na svijetu koja je stekla diplomu jednog koledža, a tad 24-godišnja Helen je, osim toga naučila Brajevo pismo na još četiri jezika, njemačkom, francuskom, grčkom i latinskom, te kasnije i doktorirala filoziju.
Godine 1903. Helen je objavila autobiografiju The Story of my Life, prvu iz serije od jedanaest knjiga i brojnih artikala, postavši autorka i govornica poznata u cijelom svijetu. U pisanju joj je od samog početka pomagao mladi harvardski apsolvent Džon Mejsi (John Macy), budući suprug njene učiteljice i mentorke En Salivan. Knjiga The Story of my Life postaje pravi bestseler, prevođena je na više jezika, a Helen je u to vrijeme upoznala nekoliko slavnih osoba svog vremena, koje su je smatrale istinskom heroinom. Srela se sa svim američkim predsjednicima, od Grovera Klivlenda do Lindona B. Džonsona, te sprijateljila s poznatim osobama kao što su Aleksander Grejem Bel, Čarli Čaplin i Mark Tven, koji je smatrao kako je Helen Keler najznačajnija žena u istoriji poslije francuske nacionalne heroine Ivane Orleanske, te kako su Napoleon i Helen dva najzanimljivija karaktera 19. vijeka. Uz književni rad Helen je bila izuzetno aktivna u Američkom udruženju slijepih, radila je na obrazovanju slijepih i gluvonijemih osoba, na unapređivanju državne brige, kao i na senzibilizaciji javnosti za njihove probleme. Tim povodom Helen je obišla četrdesetak zemalja i za svoj rad bila nagrađena brojnim priznanjima i počasnim titulama. Bila je neumorna aktivistkinja za rasnu i polnu jednakost, za građanska i prava hendikepiranih, za pacifizam i militantni feminizam, a zbog ljevičarskih ideja i članstva u Socijalističkoj stranci FBI je izradio njen dosije.

Jedna od najznačajnijih Heleninih zasluga je što Brajevo pismo postaje standardno pismo slijepih osoba

Borba za prava siromašnih

Godine 1960. objavljena je njena druga knjiga Light in my Darkness, a tokom naredne godine Helen je doživjela nekoliko moždanih udara, te je posljednje godine života provela u kući. Umrla je u 88. godini, u Istonu, Konektikat, prvog juna 1968, a od tada su o njenom nevjerovatnom životu i uspjesima napisane mnoge knjige i snimljeno nekoliko filmova. Nijemi film Deliverance iz 1919. bio je prvi film o Kelerovoj, zatim je 1955. snimljen Helen Keller in Her Story, nagrađen Oskarom kao najbolji dokumentarni dugometražni film. Godine 1962. snimljen The Miracle Worker: En Benkroft dobila je Oskara za najbolju žensku ulogu, glumeći En Saliven, a Peti Djuk Oskara za sporednu žensku ulogu glumeći Helen; The Miracle Continues iz 1984. je TV film o Heleninom ulasku na koledž. Jedna od najznačajnijih zasluga Helen Keler je što Brajevo pismo postaje standardno pismo slijepih osoba. Iako je bila veoma religiozna osoba, Helen se nije zatvorila u samoću manastirskih zidina i vrijeme provodila u molitvama, njena vjera ju je pokrenula da krene u borbu protiv svih nepravdi na svijetu. Shvativši da su u većini slučajeva neimaština i bolest uzroci sljepila, Helen je postala istinski borac za prava siromašnih, a 1915. osnovala je neprofitnu organizaciju Helen Keller International za prevenciju sljepila.
Helen Keler je bila jedinstven primjer da čovjek – ako želi – može biti veoma sposoban i onda kada izgleda da je potpuno bespomoćan i zavisan od drugih. Dokazala je da hendikepirani mogu biti nezavisni, a na pitanje kako bi trebalo postupati s invalidima Drugog svjetskog rata, odgovorila je: “Oni ne žele da ih tretiramo kao heroje, žele da žive normalno i budu tretirani kao ljudska bića.” Neprestano je ponavljala: “Mi smo kao i ostali ljudi, želimo živjeti kao i svako drugi, iako smo to što jesmo. Moj rad sa slijepim osobama nikada nije bio jedina osobina mog karaktera, moje simpatije su na strani svih ljudi koji se bore za pravdu.” Helen je cijeli život provela u tišini i mraku, a sljedeće riječi govore o tome kako je doživljavala svijet oko sebe: “Znam da je svijet koji vidim vlastitim prstima šaren, živ i zadovoljavajući. Iako bez riječi, dovoljno mi govore ruke ljudi koje svakodnevno srećem na svom putu. Neke su užasne: sretala sam ljude tako udaljene od radosti da mi se činilo da dodirnuvši njihove ruke dodirujem sjeveroistočnu buru. A u nekima sam osjećala toplinu koja je znala zagrijati moje srce, takav je dodir djeteta, u njemu ima više sunčane svjetlosti za mene nego za nekog drugog.”

Gracija 176, 7.2.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...