Ingrid Bergman

Prelijepa, prividno hladna, krhka, ali po potrebi i veoma odlučna. Diva velikih dramatičnih uloga i žena čije su ljubavi odisale snažnom strašću. Njen šarm ogledao se i u sjajnom profesionalizmu, ne oduzimajući joj nimalo od ženstvenosti i romantičnosti

Ingrid Bergman rođena je 29. avgusta 1915. u Stokholmu tokom burnog perioda Prvog svjetskog rata, kao kćerka Fridel Adler, mlade i lijepe djevojke njemačkog porijekla, i Justusa Bergmana, mladog Šveđanina koji je želio da postane slikar, ali se zadovoljio fotografisanjem. Ubrzo je postala siroče, tragično gubi majku kada joj je bilo dvije godine, a deset godina kasnije i oca. Brigu o Ingrid preuzima tetka Elen, ali kako je i ona prerano umrla, odlazi da živi u kuću očevog brata. Željna ljubavi i pažnje, odlučna da živi na intenzivan način, odlučila je da bude glumica i nakon srednje škole upisuje se na Royal Dramatic Theater School.

PRVA ULOGA Kao 20-godišnjakinja upoznaje Petera Lindstroma, zubara koji ju je predstavio jednom direktoru švedske kinematografije, nakon čega je uslijedila njena prva mala uloga. U filmu Munkbrogreven (1935) glumila je konobaricu skromnog hotela smještenog u starom dijelu Stokholma. Zahvaljujući toj ulozi, primijetio ju je reditelj Gustav Molander i odlučio da je lansira kao veliku nadu švedskog filma. Za samo četiri godine Ingrid se pojavljuje u desetak filmova, među kojima su Bez lica, u čijem rimejku glavnu ulogu tumači Džoan Kraford, i Intermezzo, njena propusnica za Holivud. Godine 1937. udaje se za Lindstroma, a godinu kasnije rodila im se kćerka Pia.

NOVA GRETA Producent Dejvid O. Selznik želio je da snimi američku verziju Intermezza. Poziva Ingrid u Ameriku, nudeći joj primamljiv ugovor: sljedećih sedam godina mogla je lično birati scenarije, reditelje i, čak, partnere s kojima će glumiti. Neobične privilegije za ondašnje doba, ali pomažu da se shvati kakav prestiž je dostigla, još prije dolaska u Ameriku. Najvjerovatnije je Selznik u Ingrid vidio moguću nasljednicu Grete Garbo, samo deset godina stariju glumicu, čija karijera kreće nizbrdo nakon prelaska nijemog filma u zvučni. Ingrid odbija ponudu, jer njen muž treba da završi započete studije za neurohirurga, a djevojčica je još mala. Potpisala je ugovor na samo jednu godinu, uz klauzulu da može da se vrati u domovinu ukoliko film ne bude uspješan, i stigla u Ameriku. Selznik je u njenu čast priredio veliki prijem u svojoj vili kako bi je predstavio holivudskim zvijezdama. Među uobičajenim posjetiocima takvih događaja bili su i Keri Grant, Klerk Gejbl i Gari Kuper.


KAZABLANKA Rimejk Intermezza je, međutim, doživio ogroman uspjeh. Ingrid se nakratko vratila u Švedsku kako bi završila snimanja nekih filmova, te 1940. godine sa porodicom seli u Ameriku. Uslijedila su još tri filmska uspjeha. Godine 1942. Selznik je posuđuje Warneru za snimanje jednog niskobudžetnog filma. Bila je to Kazablanka, sa Hemfrijem Bogartom, koja postaje klasik svih vremena. Američki filmski institut je 2002. godine Kazablanku proglasio najboljom američkom ljubavnom pričom, ispred filmova Prohujalo sa vihorom i Priča sa zapadne strane. Veoma ironično, s obzirom da su i Ingrid i Hemfri nekoliko puta htjeli da prekinu snimanje, smatrajući i radnju i likove neuvjerljivim i glupim.

NEZAUSTAVLJIVA Nakon Kazablanke svi njeni filmovi postaju hitovi. Samo godinu poslije Ingrid je po prvi put nominovana za Oskara za najbolju žensku ulogu u filmu Za kim zvona zvone. Filmovi interpretirani od 1944. do 1949. godine ocijenjeni su bezvremenskim remek-djelima. Prvi na listi je drama Plinsko svjetlo, Džordža Kjukora, za koji je dobila Oskara. Treća nominacija uslijedila je 1945. za ulogu energične sestre Meri u filmu The Bells of St. Mary’s, a zatim trijumf: vođena iskusnim majstorom filma Hičkokom, snima Ozloglašenu, jedan od najljepših špijunskih filmova svih vremena. Ozloglašena je ušla u istoriju kinematografije zbog nekih intuitivnih scenskih majstorija Alfreda Hičkoka, ali i zbog najdužeg filmskog poljupca između Ingrid i Klerka Gejbla, kao i romantičnih ljubavnih scena “razorne strasti”. Godine 1947. Ingrid osvaja nagradu Toni za brodvejsku ulogu Ivane Orleanske, a 1948. po treći put biva nominovana za Oskara za filmsku verziju predstave, koja nije imala komercijalnog uspjeha.

PISMO ROSELINIJU Podstaknuta od strane prijatelja Roberta Kape, poznatog fotoreportera sa kojim je bila u kratkoj vezi, Ingrid se zainteresovala za novi filmski talas koji je stizao iz Evrope, posebno za italijanski neorealizam. Nakon što je vidjela filmove Rim, otvoreni grad i Paisà, napisala je pismo italijanskom reditelju Robertu Roseliniju o svojoj spremnosti da glumi za njega: “Ako vam je potrebna jedna švedska glumica koja veoma dobro govori engleski, koja nije zaboravila njemački, čiji francuski malo ko razumije, a na italijanskom zna reći samo ‘volim te’, spremna sam doći u Italiju i raditi sa vama.” Slavni reditelj nije htioda propusti takvu priliku i otišao je u Pariz gdje je Ingrid snimala Grijeh Lady Considine. Ponudio joj je ulogu ranije predviđenu za Anu Manjani, svoju nekadašnju partnerku. Nekoliko nedjelja kasnije stigao je telegram sa pristankom i u martu 1949. počinje snimanje filma Stromboli – Božija zemlja. Set je preplavljen novinarima i fotografima, počinju priče o sentimentalnoj vezi reditelja i glavne glumice, a krajem godine objavljena je vijest o trudnoći Bergmanove. Prema mišljenju američke publike, radilo se o neviđenom skandalu: Ingrid, do tog trenutka smatrana sveticom, odjednom postaje predmet ogovaranja. Štampa je proglašava holivudskim apostolom degradacije, montirajući protiv Ingrid strašnu kampanju bez presedana. Puritanska Amerika je protiv nje, bojkotuje film i odbija njegovo distribuisanje, proglašavajući Ingrid nemoralnom i zlom.

ITALIJA Ingrid je zbog Roselinija napustila muža i kćerku te preselila u Italiju. Doktor Lindstrom je zatražio razvod, a dobio je i starateljstvo nad Pijom, koja je već ranije izjavljivala kako nikada nije voljela svoju majku. U Rimu je 1950. godine rođen sin Robertino. Kako roditelji nisu vjenčani, prema ondašnjem italijanskom zakonu dijete je Roselinijev sin, a majka “nepoznata”. Zbog neodobravanja razvoda ranijih brakova, par nije mogao da se vjenča u Italiji te su to obavili u Meksiku iste godine. Dvije godine poslije, u maju 1952, rodile su se bliznakinje Izabela i Isota. Ingrid je polako vraćala naklonost publike, u novinama je prikazivana kao domaćica i srećna majka, a sama je izjavila kako je u Rimu konačno pronašla mir. Sa Roselinijem je snimila šest filmova izuzetne umjetničke vrijednosti, ali potpuno drugačije od dotad snimljenih američkih, gdje je uvijek bila ili romantična ili uznemirena žena.

ŽIVOTNA KRIZA Veza sa Roselinijem je u krizi: reditelj odlazi u Indiju kako bi snimio jedan dokumentarac i nakon izvjesnog vremena se vraća sa novom partnerkom, po imenu Sonali das Gupta. Ingrid za to vrijeme nastavlja sa svojim uspješnim ulogama. U godinama nakon “perioda Roselini”, vraća ranije stečene poštovanje i ugled, te ostvaruje sjajnu karijeru koju, prema broju nagrada, prevazilazi samo Ketrin Hepbern. Vrativši se u Holivud, snimila je film Anastasia, za kojeg je dobila svog drugog Oskara 1956. godine, a godinu poslije razvela se od Roberta, te iznenada udala za švedskog teatarskog producenta Larsa Šmita. Potpuno se posvećuje radu, glumeći na filmu, televiziji i pozorištu, osvajajući mnogobrojne nagrade. Nakon trećeg Oskara za sporednu ulogu u filmu Ubistvo u Orijent Ekspresu (1974), počinju da se dešavaju samo ružne stvari. Uprkos slavi i uspjehu, ne može se reći da joj je život bio pretjerano naklonjen. Počeo je jedan njegov veoma težak i mračan period: kćerka Izabela ima zdravstvenih problema, u mužev život ulazi druga žena i, najtragičnije od svega, dijagnostikovan joj je tumor dojke.

JESENJA SONATA Godine 1977. umire Roselini, Šmit dobiva sina sa drugom ženom i Ingridina bolest sve više napreduje. Uprkos svemu tome, nepunu godinu poslije uslijedio je vrhunac njene karijere: iz Švedske stiže poziv na saradnju slavnog Ingmara Bergmana. Ingrid ga prihvata, iako je bila iscrpljena nakon hirurške intervencije i hemoterapije. Upustila se u tešku, zahtjevnu ulogu cinične i egoistične majke u filmu Jesenja sonata, za koju je sedmi put nominovana za Oskara. Bilo je to njeno posljednje pojavljivanje na velikom platnu i jedna od najboljih interpretacija. Godine 1981. odigrala je svoju posljednju ulogu, biografski TV-film A Woman called Golda o izraelskoj premijerki Goldi Mejr, za koju je posthumno dobila Emija 1982. za najbolju žensku ulogu.

SVIRAJ TO OPET SEM Ingrid je 1980. godine, u saradnji s Alanom Burgesom, napisala autobiografiju pod naslovom Ingrid Bergman: My Story. U njoj je, sjećajući se Kazablanke, spomenula da niko u ekipi nije bio svjestan da će taj film vremenom da postigne toliku slavu. “Istina je da niko od članova ekipe nije znao kakav će biti kraj filma, i ja sam, sve do samog kraja, bila neodlučna kojeg od svoja dva muškarca da izaberem.” Originalnim scenarijem bilo je predviđeno da glavne uloge tumače En Šeridan i Ronald Regan, a ne Bogart i Bergmanova. Srećom, nije bilo tako. Kazablanka, čiji je prvobitni naziv trebao biti Everybody comes to Rick’s, jedan je od filmova koji je za sobom ostavio važno i nezaboravno nasljeđe. To je najočitije u frazama izgovorenim u njemu, koje se još uvijek često spominju. “Sviraj to opet, Sam”, ili: “Ovo bi mogao biti početak jednog divnog prijateljstva” samo su neke od njih, koje su glavne glumce učinile besmrtnim.
Ingrid Bergman je na svoj 67. rođendan izgubila sedmogodišnju bitku protiv zloćudne bolesti. Umrla je u Londonu 29. avgusta 1982. godine. Kremirana je u Švedskoj, njen pepeo razasut je sa švedske obale, a prema drugim tvrdnjama položen pored roditelja na stokholmskom groblju Norra Begravningsplatsen.

GRACIJA 41/2014.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...