Institucija zvana ,,ujko”

Piše: Tatjana Kuljača

Kad sam dobila brata imala sam nepunih 5 godina. Prije nego što je ušao u naše živote ja sam naširoko i naveliko najavljivala da će mama da mi rodi seku. Čak i prije nego što je bio začet. Mami su mnogo prije trudnoće uveliko čestitali na budućoj prinovi, te je mama crvenila danima braneći se da njena kćer, od silne želje da ima sestru, samo dopušta sebi da maštom zamjenjuje stvarnost. Ali, nisam se ja zaustavila na objavama mamine fantomske trudnoće, već sam prešla i na prijetnje.

,,Pocijepaću vam sva odijela ako mi ne rodite sestru!”, sjećam se toga kao da je juče bilo.

Prijetnja izrečena preko starinskog, crnog telefona koji se sada može naći samo u nekom muzeju.  Odjela bjehu pošteđena, ali je zato namještaj stradao. Sjeckala sam makazicama materijal na kauču. Kad vratim film unazad, nisam uopšte bila dijete kojim se lako moglo rukovati. Moja djeca su divna, kad vam kažem. Još se niko nije latio makazica i namještaja, a nadam se da će tako i ostati.

A onda su se moje želje obistinile i mama je konačno bila trudna. Tu zimu pamtim kao najljepši period mog djetinjstva. Družila sam se sa mamom, jurila pahulje, a onda bismo zajedno pile kafu i kakao u dnevnoj sobi pored peći ,,kraljice” iz koje se čulo pucketanje vatre i razlivala prijatna toplina po prostoriji našeg stana.

Otišla je da ga rodi jednog dana, čijih se boja ne sjećam. April tek što je ušetao u našu svakodnevicu. Pamtim taj dan i mamu koja maše ispod prozora. Mene koja se nakon toga krijem iza vrata sobe i ne želim da izađem. Sad znam da je tada osjećala strah i da joj se duša cijepala napola što me ostavlja u suzama. Iako će me, sasvim sigurno, uskoro vidjeti. Isto tako je tugovala i moja duša kad sam odlazila u porodilište da donesem na svijet sina, a ostavljala nju od koje se, gotovo, nisam odvajala.

,,Dobila si brata!”, neko reče.

,,Ali ja sam htjela sestru! Šta je sad ovo?! Neću brata! Hoću sestru!”, bunila sam se, razočarana.

Svi moji snovi o tome da ću imati sa kim da se igram lutkama pali su u vodu kao težak kamen.

Jednog dana odosmo u posjetu mami i bati. Prišla sam oprezno, hipnotisana prizorom malog smotuljka plave kosice.

,,Dođi, srećo, da te mama poljubi!”, reče mama, željna da me stisne u zagrljaj.

A ja, jok. Ne progovaram. Samo buljim u njega. U taj štruc hljeba koji mi je pomutio planove. Mada, izgledao je bezopasno, bar na neko vrijeme. Znajući da sam se nadala sestri, mama me upita, našalivši se:

,,Šta je bilo, ne sviđa  ti se? Hoćemo li da ga damo?”

,,Nećemo”, odlučila sam. I dalje neutješna zašto nisam dobila sestru kao što sam i naručila.

Danas, nekih 32 godine kasnije, taj plavi, slatki smotuljak je najbolji ujko na svijetu. Najluđi ujko na svijetu. Ujko čije je srce veće od planine za svoje sestriće. Kad ujko uđe u prostoriju lako je pomisliti da je otpočela kakva invazija na kuću. Cika, vriska, oduševljenje koje se može porediti samo sa filmskim scenama. Nije mu problem da postane šta god oni požele.  Ujko je hit. Najbolji ujko na svijetu! Ponekad izjave kako bi se preselili kod njega. Ja nisam ni upola tako zabavna kao on. Čak ni ne pokušavam da postanem. Trebaš se roditi takav.

Srećna sam što je moj brat dio djetinjstva moje djece. Čini ga šarenijim i vrckastijim nego iko drugi na planeti. Bogatijim nego što sam se usuđivala da zamišljam. Onu igru lutkama, koja se nikada nije desila, oprostila sam.

(Hvala ujko)

https://tatjanakuljaca.me/

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...