Ivana Mrvaljević: Gradsko pozorište zaslužuje svoj dom

Direktorica Gradskog pozorišta i poznata crnogorska glumica za Graciju govori o uspjesima njene kuće, predstavi Krvave svadbe koja je proglašena kulturnim događajem godine, otkriva šta joj je donijelo majčinstvo te priznaje da joj je glumačka profesija omogućila lični rast

 

Talentovana crnogorska glumica i producentkinja Ivana Mrvaljević, iako već ostvarena pozorišnim ulogama, širu popularnost stekla je ulogom Kotoranke u seriji Mješoviti brak. Rođena na Cetinju, ova odvažna, radoznala i šarmantna žena nije se zadržala samo na glumačkoj profesiji, već je težila da spozna brojne segmente i procese nastanka jednog umjetničkog djela. Tako je nakon Akademije na Cetinju, završila Master za kinematografiju i televizijsku produkciju i cross medijalne komunikacije u Italiji, te se ubrzo našla na čelu Gradskog pozorišta u Podgorici, sa željom da jasnom vizijom i misijom unaprijedi stvari. O uspješnosti njenog petogodišnjeg mandata govore odlične predstave i pune sale, nagrade, učešće na mnogobrojim festivalima, novi temelji Gradskog pozorišta, novi projekti i segmenti pozorišne produkcije, kao i stav da se sve neuslovnosti mogu savladati vrijednim radom. Odnedavno majka prelijepe djevojčice Ide, dobila je, kaže, još jedan dodatni motor da dovede do kraja sve što je zamislila, te da prepreke u životu i profesiji vidi isključivo kao izazove, koje, bar zasad, samouvjereno i vješto savladava.

Nedavno je u Gradu teatru Budva održana premijera predstave Krvave svadbe, u kojoj je “vječita borba Erosa i Tanatosa”, kako je u pozorišnoj kritici zapisala Maja Mrđenović. Koliko su snažne sile ljubavi i zašto ih gotovo uvijek smrt nadvlada?

– Mislim da je to ono ljudsko i da nema samo pozitivnih i negativnih ljudi, i da je jedan tako veliki pisac i pjesnik kao Lorka dobro znao da koliko je dobrog u svima nama, isto toliko ima i lošeg. I da nas upravo ta količina dobrog i lošeg određuje, kao i naš odnos prema ljudima, sudbinski i u životu. U Krvavim svadbama važan momenat je prepoznavanje sličnosti Španije i Crne Gore u krvavim svadbama i osvetama, taj temperament, ta karma, to, da svi u genima i u krvi nosimo takvu priču.

Iako zvuči paradoksalno, da li žene, odnosno “tihi matrijarhat” održava patrijarhat?

– Apsolutno, u skoro svim zemljama mediteranskog kruga patrijarhat održavaju žene, kao i potrebu da se prošlost ne zaboravi. Važne su te razlike između matrijarhata i patrijarhata i nekog savremenog, ovovremenog svijeta koji se bori za svoju slobodu. Porodica jeste važna, temelj je svakog društva, ali vremena se mijenjaju. Uspjeh je postao ideja sreće, kao što je to nekad bila porodica, a uspjehu teže podjednako i muškarci i žene.

Prvi put je tekst Krvave svadbe na scenu postavljen prije 85 godina. Prošao je gotovo vijek, u čemu taj komad korenspondira sa današnjom Crnom Gorom?

– Malograđanski otpor prema slobodama je nešto što će na ovim našim prostorima biti teško ili nikad prevaziđeno. Mislimo kako će temelji koje postavimo trajati do kraja života, ali nije tako. Kako se mi mijenjamo, treba dozvoliti da se mijenjaju odnosi i u životu. Ljudi ne podnose ljudsku sreću ili se oni koji je dožive za nju ne izbore do kraja. Kao da je prevelika i potpuna sreća zabranjena i kao da je zlo nekako uvijek jače. Bez obzira što se trudimo da suštinski budemo dobri, mislim da u sebi imamo više zla nego što smo spremni da priznamo.

Šta je bilo izazovno u procesu stvaranja predstave i Vaše uloge?

– Moja uloga Tašte teška je i jaka, jer je to uloga žene koja proživljava ponovo svoju sudbinu kroz sudbinu svoje kćeri, prevarene žene i ostavljene majke. Ja sam u funkciji svoje kćeri i svega što ona proživljava. Svakoj majci je teško da gleda kako je njena ćerka povrijeđena, uvrijeđena prevarena i izdana na neki način.

Fabula u Krvavim svadbama je jednostavna, ali je značenjski jaka i izuzetno je važna glumačka igra. Pitala sam sjajnog reditelja Igora Vuka Torbicu kako nas je odabrao i rekao mi je da nas je birao po osjećaju jer ga zanima čovjek kao takav. Rad na Krvavim svadbama bilo je za mene posebno i zanimljivo iskustvo. Energija na probama je bila dobra, a gotovo da se niko od nas nije poznavao, nije zajedno radio. On je baš to i htio. Da se u proces rada ne ulazi sa predrasudama, da nema znanja iz prethodnih projekata kakav je ko, a kad se to desi, onda ostaje samo taj materijal, ta scena i samo krvavi rad. To je dobra ansambl predstava u kojoj sami stvaramo i šumove i muziku, govorim o tehničkim stvarima, a značenje je dato kroz poeziju, jer to je na neki način poetski teatar. Sama igra koju je na zanimljiv način sproveo i ponudio gledaocu je fascinantna.

Koliko ste od strane reditelja imali slobode u gradnji likova?

– Svaki glumac ima izvjesna ograničenja. Naše je da se uklopimo u okvire dramaturške i rediteljske, da slijedimo ideju i viziju reditelja jer od toga zavisi uspjeh predstave. I u tim okvirima, dakle, unutar tog procesa, data nam je sloboda da pravimo svoju kreaciju.

Očekuje vas još jedna premijera?

– Novosadska premijera zakazana je 18. septembra. Igraće se pet predstava. Učestvujemo i na Jugoslovenskom pozorišnom festivalu u Užicu, a produkcija iz Budve zakazaće igranja u Crnoj Gori, tako da će i podgorička i uopšte crnogorska publika uskoro imati priliku da ponovo pogleda Krvave svadbe, ne samo na otvorenom već i u zatvorenom prostoru.

Šta Vam znači gluma i kako ste izabrali taj put?

– U početku nisam znala kuda to idem, i gdje ću stići. Bila je to površna ideja da ću možda biti glumica. Krenulo je od recitacija, vođenja programa i dramskih sekcija u školi, onako kako to manje-više kod svih kreće. Nakon 23 godine od kada se profesionalno bavim glumom, uključujući i studiranje, s ove distance shvatam da smo se pronašle i da sam srećna. Gluma je izuzetno važan dio mog života jer mi je pružila mogućnost da mnogo radim na sebi, kako u usavršavanju glumačkih vještina tako u psihološkom i svakom drugom smislu. Konačno, gluma igra veliku ulogu u mom misaonom i emotivnom životu jer mi je dala mogućnost ličnog rasta, mogućnost da se mijenjam, a po mom mišljenju svaka stagnacija je uvijek i regresija.

Da li je ikada bilo preispitivanja o ispravnosti izbora?

– Ne, mada sam imala razne faze kad mi gluma nije bila dovoljna, pa sam se dala i u produkciju kako bih imala i drugi ugao posmatranja, ne samo sa scene već i ka sceni, jer sam osoba koja želi da stvari vidi sa svih strana. U posljednje vrijeme pomalo sužavam krug. Sada me raduje sam rad na sceni. Zbog određenih životnih okolnosti, između ostalog i to što sam postala majka, posljednje dvije uloge koje sam radila imaju posebno značenje u mom životu. Sam proces rada u Pepeljuginom maslu i Krvavim svadbama me je još više vezao za glumu. Ne zanima me veličina uloge, već prvenstveno određene teme koje me se i lično tiču, ono suštinsko u određenoj ulozi, poruka koju šaljemo publici, zrnce istine o kome valja razmisliti. Mislim da sam s nekim stvarima završila, da će se dešavati transformacije u mom profesionalnom radu i da ću se baviti glumom kroz meni zanimljivije forme. To je valjda zrelost koja traži da zagrebemo ispod površine.

Koje uloga Vas je posebno dotakla, potakla, promijenila?

– Ne prilazim glumi na taj način, ne vezujem se posebno za određenu ulogu. Imala sam procese rada koji su bili zanimljivi ili manje zanimljivi i svaka uloga mi je bila važna na tom putu sazrijevanja. Ako bih bilo koju izdvojila, narušila bih moj mozaik i moj odnos prema glumi. Postoje uloge koje su mi važne iz različitih razloga. Recimo, uloga u seriji Mješoviti brak za mene je važna ne po glumačkim čudesima već zato što me je izvukla iz anonimnosti i jer su se svi najednom pitali ko je ta Kotoranka, ko je Ivana Mrvaljević. Uloga u Pogledu s mosta Artura Milera u teatru mi je izuzetno važna, Bokeška trilogija, kao i sve što sam radila u Centru za kulturu Tivat. Penelopijada, gdje svi imamo po tri četiri manje uloge, ali je sam proces rada za mene bio izuzetan doživljaj. Takođe, predstave Pepeljugino maslo i Krvave svadbe za mene imaju poseban značaj, prije svega zbog okolnosti u kojim sam ih radila.

Po čemu Vam je, kako ste naglasili, značajna predstava Pepeljugino maslo?

– Meni lično, zato što sam se odvojila od svog malog djeteta i ponovo počela da radim. Nisam znala da li ću biti dovoljno koncentrisana i usmjerena jer sve žene koje su postale majke znaju koliko se pažnja dijeli i kolika je koncentracija na djetetu. Prema kolumnama hrvatske dramske spisateljice evropskog renomea Tene Štivičić, predstavu je režirala Alisa Stojanović. Izbor kolumni, koje su izlazile godinama u Jutarnjem listu, dramatizovala je Milica Piletić. Predstava donosi aktuelnu priču o ženama iz različitih socijalnih grupa, sredina i interesovanja, koje se sudaraju na paradoksima pitanja položaja žene u savremenom svijetu. Pepeljugino maslo inicirano je vrlo slojevitim pogledom na svijet Tene Štivičić koja već dugo živi u Londonu, i koja u kolumnama britko i duhovito posmatra (žensku) svakodnevicu. U pitanju je realistična i duhovita teatarska rekonstrukcija ženske pozicije u 21. vijeku, a povod je 100 godina od pojave feminizma. Igramo Maja Šarenac, Dubravka Drakić, Ivona Čović, ja i kolega Dejan Đonović koji je morao da izdrži sve nas žene, glumice, spisateljicu, rediteljku, itd, i mislim da je bio “blažen” među ženama (smijeh). Svi su tad imali za mene puno razumijevanja jer sam dva puta dnevno ostavljala Idu na Cetinju i vozila se na probe. Radili smo u kratkom periodu i to mi je bilo vatreno krštenje. Kad postanete majka, a glumica ste, razmišljate da li ćete još nekad nešto odigrati, ali meni se desilo da se vratim brzo na scenu i za bebinih devet mjeseci uradim i dvije nove uloge.

Koliko Vas je materinstvo omekšalo ili osnažilo u ličnom i u profesionalnom životu?

– To je velika i važna promjena u životu svake žene. Mislim da žena koja dobije dijete dobije još jedan motor i da je to pokretačka snaga. Moramo se posvetiti tom malom biću koje je bez nas nemoćno, koje nam je radost, sreća ali i briga. U toku dana morate da obavite bezbroj stvari i da imate malo vremena za sebe. E, to malo vremena koje ugrabite počinjete izuzetno da cijenite. Rad u pozorištu bilo je to vrijeme, umjesto odmora i relaksirajuće kafe s drugaricom, ja sam izabrala pozorišne probe. Ta koncentracija usmjerena na rad bila je moja vrsta odmora. Na kraju svakog dana kažem, bože, šta sam sve obavila danas.

Otkud tako lijepo ime Ida i da li je iz nekog komada?

– Hvala. Ne, nije iz komada. Davno sam čula to ime. Upoznala sam jednu divnu gospođu iz Zagreba i na prvi utisak, to ime je zazvonilo. Kasnije sam saznala da je porijeklo imena nordijsko, u stvari jevrejsko, i da se ćerka Marka Šagala, koji je bio ruski jevrejin, zvala Ida. Eto, desi se da kad već date ime čujete nešto što prije niste znali. U imenu je nešto otmjeno i blago, a samo značenje je jako važno; jaka, hrabra, odvažna žena. Kad se rodila, kolega Dejan Đonović je napisao najljepšu pjesmu-zdravicu imenu Ida. Sve što sadrži ime Ida on je uklopio u pjesmu.

“Da nam bude naša Ida/Čarobna ko Atlantida/Visoka ko piramida/Od orlovog brža vida/Okretna ko palamida/Jača od Karate Kida/Bistrija od Euklida/Ljepša nego Artemida/Kreativna kao Frida/Da osmjehom tužne vida/Gospođica naša Ida.”

Na čelu ste Gradskog pozorišta. Kako se snalazite u nimalo lakoj ulozi, biti nadređena kolegama glumcima i u kom smislu je to za Vas bio izazov?

– Budući da par godina nisam bila u Crnoj Gori, zaželjela sam se pozorišta i imala sam želju da uradim nešto za to pozorište uz koje sam i sama rasla. Bila sam u situaciji da vidim neki drugi svijet, način rada i funkcionisanje sveukupnosti na televiziji i u pozorištu. Pokušala sam da uradim najbolje pored svih neuslovnosti. Ne mogu reći da je to neuslovnost u smislu kakva je nekada bila. Imamo budžet i podršku grada, ali nemamo zgradu, podstanari smo godinama, a ipak funkcionišemo jako dobro. Gospođa Vanja Popović je imala neuslovnosti u radu, radili su u podrumu Biblioteke, po barakama i livadama, školama, imali veliku borbu i ogroman entuzijazam. Hvala svim tim divnim glumcima i ljudima koji nisu više među nama kao što su Staša Tomas, Krsto Kažić, Ivo Vukčević, ovima koji su i dalje sa nama kao Zoja Bećović, koju su sva djeca obožavala, i ne želim dalje jer mogu nekog da zaboravim. I, naravno, sad već naši pozorišni veterani, Sejfo, Dejan, Caja, Davor, oni su sve prošli i možda su najveći svjedoci koliko je ovo pozorište napredovalo.

Iako uslovi rada nisu sjajni, pozorište je za pet godina nanizalo preko 50 nagrada.

– Izabrala sam da ne govorim o neuslovnostima koje Gradsko pozorište ima. Govorila sam onoliko koliko je to moja obaveza, ali prioritet su nam bile kvalitetne i dobre predstave. To, naravno, nije samo moja zasluga već ansambla, tehnike, administracije i uprave, kao i ljudi koji određuju budžet Gradskog pozorišta. Tvrdim da na repertoaru nemamo lošu predstavu, a o tome govore nagrade, aplauzi i pune sale.

Budući da usmjeravate produkciju, odlučujete o predstavama koje se postavljaju na scenu, kojim smjernicama se vodite?

– Premijerom predstave Zauvijek tvoj krenulo se s večernjom scenom još 1999. godine, koja je uhvatila dobar pravac, kojim smo nastavili da idemo. Gradsko pozorište ima obavezu da, prije svega, održava scenu za djecu. Stvaranje publike koja će nekada biti odgovorna publika nekih većih pozorišta i repertoara to je važna misija. Imamo, dakle, dramsku scenu za djecu, a i jedino smo pozorište u Crnoj Gori koje njeguje lutkarstvo, i koje mladom glumcu koji je tek izašao s akademije može da pomogne da savlada još jednu vještinu. Lutkarstvo danas doživljava ekspanziju u svijetu i meni je žao što Cetinjska akademija nema odsjek za lutkarstvo. Danas imate lutkarske predstave za djecu, ali i za odrasle. Naša lutkarska predstava Bajka o ribaru i ribici osvojila je više od 15 nagrada i dva Gran prija, predstavu je vidio čitav region, a u novembru putuje u Ukrajinu.

Gradsko pozorište prepoznato je i kao pozorište koje se bavi aktuelnim društvenim temama i problemima?

– Što se tiče repertoara, u skladu s mogućnostima težimo da budemo raznovrsni i tematski aktuelni. Sve predstave s večernje scene trude se da zagrebu po problemima društva, anomalijama, ali i onim dobrim stranama, ne samo u Crnoj Gori nego i sire. Čuvari tvog poštenja, najnagrađivanija predstava protekle godine, pa Hormoni koji se bave temom problema u porodilištima, Pepeljugino maslo koje za temu ima feminizam, potom Pogled s mosta, veliki američki klasik 50-ih godina rađen je 2015. u jeku migrantske krize, a predstava upravo o tome govori.

Takođe ste uveli važan segment kad je u pitanju dječija scena.

– Crna Gora nije mnogo njegovala svoje pisce za djecu, a bilo ih je. Mi smo se potrudili da pokrenemo segment repertoara Crnogorski klasici za djecu. Prošle godine je postavljena predstava Modro blago prema romanu Dušana Kostića, u dramatizaciji Stevana Koprivice i režiji Staše Koprivice. Ove godine u okviru tog segmenta Jagoš Marković će režirati predstavu Mali pirat, Anta Staničića u dramatizaciji Aleksandre Glovacki. Mislim da ćemo to uraditi i sa romanima Čeda Vukovića. Promišljam iz nečeg što je naše crnogorsko kulturološko nasljeđe, pročeprkam nešto i iz svog djetinjstva, a vjerujem da će mi odrastanje sopstvenog djeteta davati smjernice u repertoarskom promišljanju.

Da li ste zadovoljni urađenim u petogodišnjem mandatu?

– Vođenje teatra je izuzetno težak posao, morate održati mir u kući, praviti i kompromise koji kasnije nerijetko naprave problem. Uvijek ima nezadovoljnih, ali se mora znati ko odlučuje. Zadovoljna sam, dosta toga je urađeno, a mislim da se može još više. Sve u svemu, naše pozorište je kao porodica i sve probleme prevazilazimo. Radi se dosta, a dosta se i uradilo. Osim vrlo uspješnih produkcija, urađen je i dokumentarni film Na putu do kuće, ostvarene brojne plodotvorne saradnje, ustanovili smo Dan Gradskog pozorišta 27. decembar, ustanovili Nagradu koja nosi ime osnivača pozorišta Vasilije Ivanovič Šćućkin, kao i godišnje nagrade, izdali publikaciju Uzlet, učestvovali na oko 50 festivala i dobili 53 nagrade. Činjenice govore da smo zaista mnogo toga uradili.

Da pomenemo, ipak, da je i porodici Gradskog pozorišta potreban dom, krov, kuća?

– U ovih pet godina i to nam se dogodilo. Naša kuća je nikla i porasla i zato velika zahvalnost bivšem gradonačelniku Slavoljubu Stijepoviću koji je udario temelje. Vjerujem da ćemo u naredne četiri godine u mandatu nove gradske uprave presijeći vrpcu našeg doma. Krov ćemo dobiti već ove godine, ali ima tu još dosta posla. Javno se zahvaljujem KIC-u Budo Tomović na izuzetno dobroj dugogodišnjoj saradnji. Nije lako biti podstanar, ali nije ni njima lako imati stalnog gosta u kući. Često se preklapamo, usklađujemo se, ali to je kuća koja ima veliku količinu programa, tako da to za nas nije najsrećnije rješenje. Prostor nije samo zgrada, niti je to samo pitanje kuće. Kad igrate na tuđem, vidi se da taj prostor nije naš i nerijetko zna da naruši šarm Gradskog pozorišta i značenje koje ima. Jedva čekam da svi koji vole pozorište, i svi koji vole KIC i svi iz KIC-a, dođu na predstavu u našu kuću. Nadam se da nećemo dugo čekati i da ćemo tada stvarati intenzivnije, više i bolje, sarađivati s regionom, pa i šire. Ako imate svoju kuću imate mnogo više mogućnosti i, konačno, djeca zaslužuju da imaju svoj mali hram, a građani Podgorice – Gradsko pozorište.

GRACIJA 140/septembar 2018.

Razgovarala Danijela Đonović/Foto Vesela Mišković

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...