Jelena Vuletić: Ne treba ići, već rasti kroz život

Direktorica sektora za upravljanje kreditnim rizikom u Hipotekarnoj banci u intervjuu za Graciju priča o svom izazovnom i dinamičnom poslu, bankarstvu, ali i o tome kako je moguće biti uspješna žena i majka

Jelena Vuletić, direktorica sektora za upravljanje kreditnim rizikom u Hipotekarnoj banci, 25 godina bavi se bankarstvom. Radila je u pet različitih banaka na svim bankarskim poslovima, a najviše staža ima u Hipotekarnoj banci. Pored poslova upravljanja rizicima, najduže se bavila komercijalnim poslovima prodaje kredita. Na pitanje šta njen posao podrazumijeva, Jelena odgovara: “Aktivnostima na polju upravljanja rizicima poklanja se mnogo više pažnje danas nego što je to bilo prije deceniju. Naravno, vrlo izazovno i dinamično poslovno okruženje, često nepredvidive turbulencije kako na lokalnom, tako i svjetskom tržištu, poslove upravljanja rizicima stavljaju visoko na skali u bilo kojoj organizaciji. A posebno kada je riječ o jednoj banci. Moj posao konkretno podrazumijeva sve aktivnosti koje se tiču odobravanja kredita, kreiranja kreditnih procedura, procjene rizika u smislu utvrđivanja kreditnog rejtinga klijenata, provjeru usklađenosti davanja kredita sa zakonskim propisima i internim aktima banke, kontrolu ispravnog korištenja kredita, nadziranje i procjenu svih potraživanja zbog pravovremenog uočavanja mogućih nepravilnosti i rizika naplate i, na kraju, veoma važan segment – naplatu problematičnih plasmana.

Sa kakvim se izazovima susrećete na poslu?
Iz samog opisa mog posla može se zaključiti da se svakodnevno susrećem sa mnogobrojnim raznovrsnim izazovima i nijedan radni dan mi nije isti. Ključni izazov u upravljanju kreditnim rizikom je održavanje zadovoljavajućeg nivoa kreditnog portfolija kako pravnih, tako i fizičkih lica, uz adekvatnu procjenu kreditnog rizika, kao i efikasnost i brzina u reagovanju na promjene na tržištu. Iako je veliki izazov biti objektivan i efikasan u donošenju odluka kod odobravanja kredita, sa minimalnim rizikom za banku, jer rizik uvijek postoji, moj posao mi predstavlja zadovoljstvo. Poseban izazov je dio posla koji se odnosi na naplatu kredita, jer sam zadužena i za taj segment posla, a on podrazumijeva da pomognem klijentima koji su se našli u manjim ili većim problemima, da ih podržim i pomognem kad im je teško i da zajedno sa njima pronađem prihvatljivo zajedničko rješenje. Sve ovo nije jednostavno jer, u suštini, rješavanje izazova je uvijek i neka vrsta rizika.
Iz Vašeg dugogodišnjeg iskustva, koje su reference koje bi osoba koja se bavi ovim poslom trebalo da posjeduje?
Na ovo pitanje nije lako dati odgovor, ali možda mogu da navedem svoje reference. Naime, imajući u vidu da sam već deceniju na istoj poziciji u banci koja ostvaruje značajan rast iz godine u godinu, a sa niskim procentom loših kredita, one bi se možda mogle smatrati poželjnim za mjesto direktora sektora za upravljane rizicima. Nakon završenog Ekomskog fakulteta u Podgorici, prvo zaposlenje dobila sam u banci, što je i trasiralo moju poslovnu karijeru. Ovdje moram da budem vrlo lična i napomenem da sam zbog toga beskrajno zahvalna mom tetku Iliji Čuljkoviću, koji je bio jedan od najboljih crnogorskih bankara. Danas imam 25 godina radnog staža u sektoru bankarstva. Radila sam u pet različitih banaka, najduže u Hipotekarnoj banci, i na svim bankarskim poslovima, a pored poslova upravljanja rizicima najduže sam se bavila komercijalnim poslovima prodaje kredita. U ovim izazovnim, da ne kažem teškim vremenima, stečeno iskustvo u svim bankarskim poslovima je od neprocjenjive koristi. Iz svog iskustva, određeno radno iskustvo i zrelost neophodni su za poziciju direktora za upravljanje rizicima, a poželjne, ako ne i neophodne, osobine koje treba da posjeduje osoba koja se bavi ovim poslom su profesionalnost, savjesnost, odgovornost, analitičnost.
Funkcija koju imate u Hipotekarnoj banci veoma je odgovorna. Koji segmet posla Vam je najteži?
Obavljam vrlo odgovoran posao. Za mene je najizazovniji segment interne prirode, u situacijama kada je komercijalni sektor siguran u mogućnost vraćanja kredita, a za to ne postoji uporište u klijentovim izvorima za otplatu kredita. U tim situacijama imam razumijevanja i sluha i spremna sam da zajednički nađemo prihvatljivo rješenje, ali moj posao je da zaštitim banku od potencijalnog rizika nevraćanja kredita dok, sa druge strane, banka ostvaruje prihode od klijenata. Tako da je moja pozicija u stvari vrlo nezahvalna. Za mene je najteži posao naplata kredita u situacijama kada klijent nema dovoljno sredstava za vraćanje kredita, a banka ima hipoteku na kuću ili stan gdje živi, pa se pokreće procedura prinudne naplate. Moje kolege i ja ovakve situacije teško doživljavamo. To su stresne i neprijatne situacije koje ne ostavljate na poslu, nego ih preživljavate i kad izađete iz banke, nakon radnog vremena.
Koja pitanja klijenti najčešće postavljaju u domenu poslova naplate kredita?
Jedno pitanje klijenata se posebno izdvaja: koliko dana možemo da sačekamo sa pokretanjem postupka? Kad god je to moguće klijentima izlazimo u susret, posebno kada se klijent trudi da vraća kredit, jer banci nije cilj da mu uzme nekretninu. Zbog toga ovdje posebno do izražaja dolaze vještine pregovaranja.
Hipotekarna banka je jednu od najodgovornijih pozicija prepustila ženi, što baš i nije čest slučaj, ali je to možda formula uspjeha. Po čemu se Hipotekarna banka razlikuje od ostalih?
Da se malo našalim: Hipotekarna banka je prepoznatljiva po boji. Narandžasta boja je spoj crvene i žute, a one simbolizuju ljubav i novac. Najbrže smo rastuća banka u Crnoj Gori, s pouzdanim i uvijek najinovativnijim servisima. To povjerenje nam je najvažnije i svakog dana se trudimo da ga opravdamo. Razlikujemo se od ostalih i po tome što su naši zaposleni mladi ljudi, pa samim tim prednjačimo u kreativnosti, otvorenosti prema klijentima, efikasnosti, znanju, ali i osmijehu koji je nekad presudan u odabiru banke. Svima osmijeh i ljubaznost mnogo znače, žudimo za njima, a na tako malo mjesta na njih nailazimo.
Kako izgleda Vaš radni dan?
Prije nego počne moj radni dan, oko devet časova, jutro iskoristim da na miru popijem jutarnju kafu, a često praktikujem i jutarnji trening. Na taj način napunim baterije da izdržim do kasno popodne, jer sam često na poslu do 18 sati, pa i duže. Tu prestaje moje fizičko prisustvo u banci, ali nastavljam da radim od kuće. Sada mi ovakav tempo nije mnogo naporan jer su mi djeca odrasla, pa imam više vremena da se posvetim poslu i sebi. Ali nije bilo tako kada su moje djevojke bile male i kada sam im bila potrebna u svakom smislu.
Imate li životni moto i kako on glasi?
– Imam, naravno. Doduše, podložan je promjenama u zavisnosti od obaveza koje me očekuju, jer nemamo svakog dana isti elan i energiju, ali generalno moj moto bi bio – Ne treba ići, već rasti kroz život. Smatram da svakog dana treba da učimo, jer kroz lekcije koje dobijamo mi rastemo, a privilegija života je biti ono što stvarno jesi.
Majka ste dvije ćerke, da li će da slijede Vaš primjer i šta im savjetujete?
Imam dvije predivne ćerke na koje sam veoma ponosna. Starija, Milena, ima 22 godine i završila je fakultet Međunarodni odnosi i ekonomija na Vebsteru u Beču. Odlučila je da se vrati u Crnu Goru i da ovdje započne poslovnu karijeru. Mlađa ćerka Jovana ima 18 godina i sada kreće na fakultet. Ona će, kao i starija sestra, studirati u inostranstvu. Za sada ne pokazuju interesovanje da krenu mojim stopama, ali nikad se ne zna. Nas tri smo jako vezane jer smo bile usredsrijeđene jedna na drugu nakon mog razvoda prije desetak godina. Zato je moj ponos na njih dvije još veći. Trudila sam se i vjerujem da sam uspjela da Milena i Jovana, koje su mi uvijek bile prioritet, postanu dobri i kvalitetni ljudi, da imaju pozitivan pristup životu, da su hrabre, otvorene, istinoljubive i da imaju svoj identitet. Moraju da prave sopstvene izbore, a ja sam uvijek tu da im dam savjet ukoliko imaju neku dilemu, da ih bezuslovno podržim i pružim svu svoju ljubav.

Gracija br. 80

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...