Kafić za mamu

Ljeto je prilično naopako. Dan se lako izmakne, a da i ne primijetiš

Piše Tatjana Kuljača

Sezona je počela. Za mene je to period u godini kada jedva nađem vremena za disanje. Izađem sa posla taman kad treba da se prebacim na kućni režim rada. Kročim van kancelarije, krenem prema automobilu i već u glavi prebiram šta da spremim za večeru. Nerijetko pripreme za večernji dio dana krenu s ulaznih vrata, a završe izuvanjem sandala i puštanjem tuša u kupatilu kad već nemam snage ni za šta drugo.
Tješim se da će to da traje par mjeseci i da će nam se život vratiti u normalu čim dođe oktobar. Zato ga i najviše volim! Da se razumijemo, volim ja kad imam vrijeme za sebe i pobornik sam toga da moramo da nađemo vremena u rasporedu za sve ono što volimo da radimo i u čemu uživamo. Samo što je ljeto prilično naopako. Dan se lako izmakne, a da i ne primijetiš.
Ove godine sam se nekako pomirila sa činjenicom da ću ostaviti sve one trenutke pažnje prema sebi onda kad se sezona završi. Sve do jednog dana kada sam došla kući i zatekla novootvoreni “kafić za mamu” na terasi. Sto je bio lijepo uređen sa vaznom i cvijećem od ćerkinog rođendana, a na stolu je stajao ručno ispisani meni. A na njemu, svakakve đakonije, kafa, čaj, voda, sok od narandže, sok od nane, voćna salata, čokolada…
“Mama, sjedi!”, dobila sam dobronamjerno naređenje od moje djevojčice. Sjela sam, spustila torbu pored sebe i dobila u ruke meni da biram. Sve u meni je vrištalo da neću stići da spremim večeru, da imam da sklanjam veš, igračke,… A gdje ćeš zakasniti, pita me glas u glavi. Nemoćna da dam smislen odgovor, ostadoh da sjedim. Da dišem i trepćem. Dobila sam sok od nane koji sam poručila i čokoladice koje nisam. Ona je sjela pored mene. Pitala me je kakav mi je bio dan. Ja nju isto, čega se igrala, da li joj je bilo dosadno… Pričale smo. To nam je bio zadatak. Da se zaustavimo u vremenu i prostoru i da samo budemo prisutne jedna za drugu. I bilo je lijepo. Nisam nigdje zakasnila. Sve smo stigli. Zaspali smo malo kasnije, a zbog toga se ništa strašno nije desilo.
Osim što sam shvatila da samu sebe ne umijem poslušati kad je u pitanju ubacivanje dnevnog predaha u raspored, takođe mi je postalo jasno koliko mi je kafić za mamu sa nacrtanim srcem i ručno ispisanim menijem neophodan u životu. I da sve što poslije tih pola sata slijedi podsjeća na dobro organizovanu mašineriju u kojoj nemaš vremena za sebe i njih koji su ti najdraži. Čemu onda raspored?

Svaki se korak računa, makar nam se činilo kao da je uzalud i da niko ne primjećuje ono što za njih radimo s ljubavlju, ne očekujući da nam se sve to jednog dana vrati

Narednog dana se kafić za mamu pretvorio u kozmetički salon. Korpica sa lakovima za nokte, aceton, vata, turpije i druge potrepštine za uljepšavanje bile su uredno posložene na stolu na terasi. Kao i pet knjiga od kojih mogu da biram koju ću da čitam. Pogledah u svoje ruke i stopala i shvatih da je baš to ono što mi treba. Uljepšale smo se, razgovarale, gurale noge u isti lavor, smijale. Kad smo završile sa tretmanima uveliko je padao mrak. Za večeru smo namazali nešto na hljeb i uz šolju mlijeka oposlili i tu obavezu. Legli smo nasmijani s osjećajem da je sve onako kako treba da bude i da ništa nisam propustila.
Gledala sam moju djevojčicu ranije tog dana i pitala je odakle joj ideja za kafić za mamu.
“Znaš, mama, nisam ja to sve sama smislila. To sam od tebe naučila.”
Taj osjećaj da sam uradila nešto dobro u njenom vaspitanju natjerao mi je knedlu u grlo i suzu u oko. Svaki se korak računa, makar nam se činilo kao da je uzalud i da niko ne primjećuje ono što za njih radimo s ljubavlju, ne očekujući da nam se sve to jednog dana vrati. Djeca uče iz onoga što radimo, a ne što im govorimo. Instinktivno znaju da je istina ona po kojoj funkcionišemo. Pa makar i govorili kako griješimo, usvojiće ono što radimo kao ispravno. Tako, kad imamo neki pametan savjet za druge, s vremena na vrijeme bi bilo dobro da ga i sami poslušamo.
Napravite kafić za mamu koji će biti vaša oaza mira i dubokog disanja kada dođete kući. Naučićete i sebe i njih koliko je jedan takav kafić u kući važan. U njemu se družite, smijete, razgovarate, preplićete korijenje, povezujete s njima i sami sa sobom.

Gracija 161, 5.7.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...