Kako preživjeti malu maturu i sve ostalo

Roditelj sam 14 godina, a još uvijek na neki način upoznajem svoje dijete. A vrijeme trči ka Džesi Ovens

Piše Kaja Milačić

Kupili smo sako, pantalone, patike i tri različite majice, kako bismo imali oko čega da se sporečkamo kada dođe divan dan, dan male mature. Stigosmo do kraja osnovne škole. Sportski elegantan mladi gospodin je postao previše odgovoran, ozbiljan i beskrajno dosadan. Ovih dana uči, zapitkuje, diskutuje, brine. Kako će proći na testovima, hoće li imati dovoljno bodova da upiše školu koju želi i šta ako ne. Iako bi to trebalo da mu je najmanja briga, jer je prilično solidan đak, kao da ne umije bez jada nekoga. Sam pita, sam odgovara i ukoliko pokušam da ga umirim, posavjetujem, izvlači sumanute argumente i ućutka me. Izluđesmo! Ne znam, trebalo bi po svim zakonima tinejdžerske prirode da je u nekakvoj bašmebriga fazi. Moj kontraš.

Dok mališa, sada dobre dvije glave viši od mene, pametuje sav dramatičan, ja vidim ono kovrdžavo čudovište koje u trku pravi rusvaj na šest frontova. Vidim mufljuza od tri godine koji sa mangupskim osmijehom traži da novoprispjelu sestricu spuštim na tepih da se poigra. Roditelj sam 14 godina, a još uvijek na neki način upoznajem svoje dijete. A vrijeme trči ka Džesi Ovens!

Sjetih se nedavno kako sam, kada Marko još nije napunio godinu, pozivana u razne emisije kako bih pričala o roditeljstvu. Kao, eto postadoh stručnjak samim porođajem. Iskreno, pomalo sam se i osjećala pozvanom da pametujem i savjetujem. Nekako mi se čini da majčinstvo podigne ženu par stepenika ka nekoj nadmenoj duhovnosti. I ona krene kao navijena da melje. Kada sam rodila Lenu, shvatila sam brzo da joj kalupi koji su odgovarali Marku jednostavno ne pristoje. Isto sam i prestala da glumim Klarisu Sveznalicu. Pa kad je smiješno! Pojma ja nemam. I niko od nas nema. I ni jedna knjiga nas neće naučiti kako da gajimo sopstvenu djecu. Jedina pamet je beskrajna i bezuslovna ljubav koju imamo za njih. Sve ostalo se nekako u hodu, manje ili više uspješno skocka.

Ustvari, ono što me užasava u cijeloj ovoj situaciji je upravo odrastanje. On će za četiri godine na fakultet! Ona za sedam. Kako stvari sada stoje, ni jedno neće studirati u rodnom gradu. Što će mene, kao i svaku brižnu majku, svako malo tovariti namirnicama, čistom posteljinom i preobukom, pa smjestiti za volan. A to i nije tako strašno. Strašno je ono što neminovno dolazi prije nego što trepneš. Imam mama, nije trebalo da donosiš. Sve mi je čisto, pa imam veš-mašinu! Mislila sam, kada sam ovakve i slične rečenice govorila mojoj majci, da je ponosna, da je srećna, da će konačno da odahne jer je rasteretih.

Pitanje na koje ni jedan priručnik ne može dati odgovor, al se time uporno bave, a mi im vjerujemo je: kakvi će ljudi postati naša djeca? A kakvi mi postajemo nakon što nam ptići polete? Pita li nas ko? Kakvu prazninu nosimo u duši kada postane jasno da mogu i bez nas? I da li je na kraju, ta potreba da budeš potreban i na usluzi, ustvari sebičluk posebne vrste?

Pa ne, stvarno! Valja znati kada stati. Jer jedno je njegovati novorođenče, držati trogodišnjaka za ruku, a sasvim drugo ograničavati četrnaestogodišnjaka, ili zaboravljati da više nema pet godina, čak ni kada napuni trideset. Zato babe i đedovi grdno razmaze unuke. Sve ovo ne znači da sam otkrila nešto što još niko ne zna, te da sam pametnija od većine. Ma kakvi, jedva čekam unučad! U inat đeci da ih razmazim! I onda čujem mlade majke kako jedva čekaju da im djeca porastu, pa da odu svojim putem. Jeste li, bre, normalne? Niste ni svjesne šta vas čeka. Dok su moji mačići bili bebe, zagovarala sam ideju o tome da dijete više nije vaše onog trenutka kada presjeku pupčanu vrpcu. Ono je svoje! Iz ove perspektive mi se ta izjava čini smiješna. Mogu misliti kako će mi tek izgledati kada moja djeca budu zasnivala svoje porodice. Jer čini se da još ne postoji trenutak u kojem je majka sasvim sigurna da više nije potrebna svome čedu.

Rastu miševi mali. Eto, koliko sjutra više neće željeti sa nama matorima na more. Eto neprospavanih noći dok su na žurkama, eto prvih raskida, otkaza, pijanstava… Ma, znate šta? Neću više ni da mislim o tome! Svoju sam penziju počela da planiram i lagano pripremam. Imam drugaricu Lajku. Tri kilograma bijelog krzna, tri tone radosti i ljubavi. Nerazdvojne smo. Kada spremam po kući, ide za mnom i pažljivo prati sve što radim. U šali kažem kako sam sigurna da bi mi pomagala, samo da može. Kupili smo joj sigurnosni pojas za vožnju, ali ona uvijek završi u mom krilu, sićušna i skoro neosjetna. Moj kopilot mrvičasti. Ako me zaustave saobraćajci, teško da ću moći da prođem bez kazne, al za nju vrijedi i kaznu platiti! Imam drugarice Tanju i Slađu. Djeca su nam uglavnom približnih godina, pa ćemo neke faze prolaziti zajedno. A uz te dvije kreativne, duhovite i manite gospoje prosto nemaš vremena za tugaljive epizode! Imam i hobije razne i lijepo mi idu. Gospodin i ja smo zaboravili kako je to putovati u paru. Dobro, sa Lajkom, al putovaćemo kao pravi penzioneri! Da, ako bude sreće, imaću neđe majušnu kućicu sa vrtom. Pa, meraka! Đe odoh, blago meni blesavoj!

U vrijeme kada neki od vas budu čitali ovu mlačice smotanu priču, ja ću gledati da fino popeglam sve što će malac da obuče. Baba će doći sva svečana i usplahirena i neće sakrivati suze. Teatralno ću glumiti strogo čeljade, batlera, kako ne bi nešto zaboravio. Gospodin Milačić će po običaju požurivati svar i zveckati nervozno ključevima auta. Baba i ja ćemo poći mrvu kasnije, u društvu mrzovoljne Lene, da iz prikrajka gledamo male maturante…

Neko će reći, e kakvo čudo napravi od male mature! Oprostite, ali nije mala stvar. Upravo prolazi ono doba bezbrižnosti koje sam, koliki god namćor bila, gledala da im što duže sačuvam. Neće se, doduše, ništa preko noći promijeniti, moja djeca i ja ćemo zauvijek biti najbolji drugari. Al objasni ti to raspilavljenoj mami koja samo što ne zaplače!

GRACIJA 131

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...