Kornelije Bata Kovač: Još nisam stigao do kraja

“Volim da odem tamo gdje nema muzike za zabavu, jer ne mogu da se odmaram uz muziku koja ima greške”, kaže poznati kompozitor, koga smo sreli na plaži u Zelenici, malom mjestu kraj Herceg Novog

Razgovarala Danijela Đonović
Foto Aleksandar Anđić i privatna arhiva

Jedan od najznačajnijih kompozitora bivše Jugoslavije, pijanista, producent i aranžer Kornelije Bata Kovač, čije je stvaralaštvo obilježilo muziku bivše Jugoslavije, karijeru je započeo 1961. u Sarajevu. Zahvaljujući odličnom muzičkom obrazovanju, divnim i romantičnim melodijama koje je stvarao, do danas je ostao neprevaziđen na muzičkoj sceni Srbije i regiona. Pisao je muziku za pozorište, film, i televiziju a njegove pjesme našle su se na mnogim albumima ne samo u Jugoslaviji, već širom Evrope i Amerike. Odlazio je u Englesku i Španiju, učestvovao je u projektima kao producent, kompozitor i aranžer; sarađivao je s najboljim pjevačima jugoslovenske scene, svirao s Indeksima, bio osnivač Korni grupe. Sav prihod od CD-a Balkan (1993) poklonio je djeci pogođenoj ratom u Bosni, bez obzira na naciju i vjeru. Dobitnik je Spomen-plakete grada Beograda za doprinos kulturi, titule počasnog građanina opštine Subotica, Zlatnog beočuga za trajni doprinos kulturi Beograda. Obožavaoce je prije dvije godine obradovao koncertom U inat 75 u Narodnom pozorištu u Beogradu, na kome su hitove legendarnog kompozitora pjevale najveće muzičke zvijezde.
Nadasve neposredan, pristupačan i i ljubazan, Kornelije Kovač podijelio je s nama svoja sjećanja i buduće planove.

Zašto ste za odmor izabrali ovo naše malo mjesto na moru, Zeleniku?
– Noću nema muzike i nema buke, a to mi je veoma važno. Dolazio sam u Budvu na festivale, drago mi je da sam ponovo u Crnoj Gori jer je Herceg Novi sjajan grad na divnom dijelu obale. Kada sam ranije birao mjesto za odmor, uvijek bih se raspitao da li ima noćne muzike. Ako bih saznao da noću svira muzika, otkazivao bih, jer kada muzika počne u pola dvanaest i kada krene kompozicija koju znam, nisam mogao da zaspim. Čuo bih kako griješe, a ne mogu da slušam greške. Par puta sam ustajao, odlazio na mjesto gdje sviraju, platio bih im piće, govorio da povređuju kvalitet pjesme jer griješe u harmoniji, a ponegdje i u melodiji. Čak bih ponudio da im do sutra napišem kako treba da zvuče akordi, melodijska linija i tako dalje. Zato volim da odem tamo gdje nema muzike za zabavu, jer ne mogu da se odmaram uz muziku koja ima greške.
Potičete iz muzičke porodice, otac muzičar, djed dirigent, Vaša majka je pjevala u horu. Koliko je to bilo značajno da Vaš životni izbor bude muzika?
– Divno je što ste rekli da je majka pjevala u horu, jer su pisali da je pjevala solističke numere u operi, a nije. Bila je član hora u Subotici, u Nišu nije. Moj otac je došao 1941. u Niš, a prije toga je svirao u orkestru koji je svirao po bivšoj Kraljevini i u tom sastavu je svirao dva-tri instrumenta. Tu gdje se zaposlio, u jednom odjeljenju je radila i moja majka Vera Stojanović. Moj otac je bio Josip Kovač i majka je čula da se pojavio neki zgodni Mađar na drugom spratu. Odnijela je neke dokumente, otac ju je odmah primijetio i saznao od saradnika kada završava posao. Sačekao je u hodniku, pitao za dozvolu da je otprati do kuće i tako je počelo. Rodio sam se u Nišu 1942. godine. Priča je važna jer je moj otac oženio osobu koja je imala četiri ili pet razreda niže škole, 1943. se s ocem vratila u Suboticu. Naučila je mađarski i čitavog života je s Mađarima govorila na mađarskom. To sam veoma poštovao jer je ona poštovala ono što je moj otac, a otac je takođe naučio srpski već ranije.
Kad se kaže Kornelije, nije potrebno dodati Kovač. Podrazumijeva se da ste to Vi, kako ste dobili ime?
– Otac mi je dao mađarsko ime Kornel, ali je majka tražila da bar približno bude onako kako se ovdje govori i tako sam dobio ime Kornelije. A nisam prvi, Kornelije Stanković bio je poznati muzički kompozitor u Srbiji.
Zanimljivo je da Vas poslije završene muzičke škole nisu primili na Muzičku akademiju u Beogradu, pa ste otišli za Sarajevo?
– Bio sam strašno ljut, a onda sam odustao od toga da se ljutim na bilo koga. Rekao sam sebi “probaćeš u nekom drugom gradu i ako te ne prime nećeš se baviti muzikom”. Otišao sam u Sarajevo i bio odmah primljen. I ono što je jako bitno, čim sam otišao na prvu igranku da čujem šta sviraju u KUD-u Slobodan Princip Seljo, bio sam primljen u orkestar. Stajao sam u publici, i te šezdesete u Sarajevu su svirali džez. Što se kaže “pala su mi usta” od iznenađenja, jer ni u Subotici ni u drugim gradovima na igrankama niste mogli da čujete džez. I dok sam gledao iz publike, kontrabasista me je pozvao da priđem. Prepoznam čovjeka koji je u Subotici svirao s mojim ocem i koji me je odmah angažovao na mjestu klavijaturiste. Tako sam dobio prvi posao.
Ubrzo ste ušli i u Radio Sarajevo.
– Čim sam počeo da sviram, pojavila su se dva čovjeka, jedan klavirista, drugi muzički urednik, i poslije dvije-tri numere pozovu me, kažu da su me čuli kako sviram i da mi otvaraju vrata Radio Sarajeva. Da donesem šta god da uradim, da će oni procijeniti da li to vrijedi i da ću dobiti ili termine za snimanje ili da će biti direktno pušten u program. Nisam mogao da vjerujem. Došao sam u grad u kome niko za mene nikada nije čuo i odjednom počinje moja priča. Radio sam aranžmane za nove mlade pjevače, vježbao s Kemalom Montenom, pomagao Draganu Stojniću…

“Najviše sam radio na već napisane tekstove. Ima jako puno pjesnika koje sam uglazbio, Radičevića, Dučića, Radovića, Crnčevića…”

I onda dolazi saradnja s Indeksima?
– Indeksi su došli na kraju. Akademiju sam završio 1964, ali sam u Sarajevu ostao do 1967. godine, jer vrata ne samo da su mi bila odškrinuta, već širom otvorena. I onda su Indeksi dobili poziv za rusku turneju, tako da su me oni pokupili i bilo je sjajno.
Ti si mi u krvi, Podlugovi, Jedna noć s Kristinom, Ove noći jedna žena mirno spava, Maestro i violina… Otkud Vam stiže nadahnuće i otkud toliko divne muzike u Vama?
– Na to nije lako odgovoriti. Javi mi se u glavi, u ušima zvuk, melodija, a onda provjeravam da ta melodija već negdje nije napisana… Očigledno da sam bio i naslušan muzike ne samo domaće već i strane, evropske muzike. Skupljao sam sve što je dobro, analizirao pjesme, analizirao zašto je to dobro i zašto je uspješno i saznao sam.
Imali ste uvijek jako dobru saradnju s Čolićem, koji Vam je, čini se, bio najbolji saradnik?
– Jesam, a to što sada ne sarađujem, to je prirodno, to je razvoj. Ja sam se razvijao u jednom, on u drugom pravcu. Počeo je da komponuje i mnoge pjesme koje sad radi su njegove. Kad me pozove na njegov koncert da budem gost, otpratim Ti si mi u krvi i bude mi lijepo.
Kako je nastala pjesma Ti si mi u krvi?
– Moja supruga Spomenka, koja je nažalost umrla mlada sa 52 godine, pisala je takve tekstove da bih se zaledio. U početku sam mislio dobar je tekst i nisam išao dalje od toga. Međutim, kada sam njoj slao jednu pa drugu kompoziciju, ona je na melodiju pisala pjesme. Kada sam to pokušao s drugim tekstopiscima, nije uspijevalo tako dobro. Moja bivša supruga je imala osjećaj za melodijsku liniju, za dinamiku koju sam stvarao, generalno je sjajno reagovala na melodiju i harmoniju koju sam stvarao. Sve što je pisala bilo je sjajno.
A Jedna noć s Kristinom?
– To je priča koju sam preuzeo iz svoje mladosti. Napisao sam je u kući mog prijatelja u Vojvodini u jednom malom mjestu kad je bio zimski raspust. Njegov otac je imao sanke s konjima i njegovi roditelji su nas obožavali. Jednog jutra sam pogledao kroz prozor, padao je snijeg. Spavali smo u jednom velikom krevetu pod jorganom koji je mogao da pokrije nas troje. Na vrata kuca majka našeg prijatelja i nosi malu tacnu sa čašicama rakije od kruške, a sa strane na obodu bilo je malo šećera. Popijemo i izletimo na snijeg gdje smo se tako opijeni valjali.
A gdje je bila Kristina?
– Kristina nije bila tu, bila je tamo negdje, u čaši vina… Na kraju sam Čolića molio da ponavlja po dva-tri puta, da bude glumac, da više recituje i to je uspio jako dobro da uradi do kraja i to su svi poslije skidali.
Uz mnogobrojne romantične pjesme koje je pjevao Čolić, radili ste za druge pjevače, i za Biseru Veletanlić, kao što je Zlatni dan?
– Milo moje bila je prva pjesma za Biseru, dobio sam vrlo kvalitetan tekst od pjesnika Duška Radovića i napravio muziku. To je postao uspješan i veliki hit, ali ne samo zbog muzike, već zbog kvaliteta teksta. Imate veoma popularne pjesme, a da u tekstu nema ništa kvalitetno. Šta imate kvalitetno u tekstu Trla baba lan, a bila je popularna?
Da li su Vaši tekstovi autobiografski?
– Pisao sam tekst April u Beogradu. Bio sam u vojsci i svirali smo kao pomoć orkestrima JNA. U toj pjesmi pričam o ljubavi prema djevojci koju sam imao, ostavio i za koju imam utisak da je uvijek ponovo srećem. Bilo mi je krivo što je nestala, otišla zbog mene, a bila je lijepa. Napravio sam taj tekst koji je dirljiv i tu su sva mjesta gdje smo šetali svojevremeno… Ispod Savskog mosta.
Kao jedan od najobrazovanijih kompozitora na našim prostorima, kako danas vidite svoj rad?
– Veoma je važno da li se čovjek koji stvara muziku usmjerava prema gotovim tekstovima ili će od tekstopisca tražiti da na gotovu muziku piše tekst. Na gotovu muziku najteže je pisati tekst. Onda si u zatvoru s rešetkama, jer moraš da pišeš jedan slog, dva, četiri, jednu riječ samo. Kad se čovjek odluči, više nema natrag. Najviše i najčešće sam radio na već napisane tekstove. Ima jako puno pjesnika koje sam uglazbio, Radičevića, Dučića, Radovića, Crnčevića. Recimo Ave Srbija, tekst o Srbima i u zlatu i u blatu, to je fantastičan Dučićev tekst. Takođe sam našao jednog mađarskog pjesnika, Petefi Šandora, koji je pisao o dva psa. Jedan živi kod vlasnika i poštuje gazdu, čeka da mu poslije ručka baci neke mrve, a drugi pas je onaj koji živi u prirodi, podliježe hladnoći, zimi, ledu, gladi ali živi u slobodi.
Koji Vam je draži?
– Taj koji je u slobodi. Nikako da krenem da komponujem, a tako osjećam tu pjesmu. Radim i muziku na tekst Dok vetar duva nad Beogradom, Svetislava Vukovića kolege, voditelja na Radio Beogradu, koji je nedavno umro, a koji je autor teksta Maestro i violina.
Dođe li nekada do zasićenja?
– Desi se da se prisjetim situacija koje sam proživio, stvori mi se cijela pjesma i nemam problem da napravim tekst, a s druge strane ako mi ne krene odmah, onda stoji, i stalno prelazim preko tih tekstova… Ali, nikada ne dođe do zasićenja. Kad sam bio jedan od onih koji su dobili Nagradu za životno djelo, i kada su me pozvali, odlučio sam da ću da izađem i odsviram nešto. Imam jednu temu koju svuda sviram i koju znam savršeno. Dođem u Atelje 212, sviraju rok grupe, glasno cijepaju, i pokušavam u sebi da odsviram tu temu, ali ne ide. Kraj mene žena, i moja ćerka Anja, i pitam je kako ide ona moja tema. Kaže mi “tata, ne mogu sada, tako su glasni”, pa ne mogu ni ja. I ustanem, dodijele mi nagradu, odem do klavijature, opsujem u sebi, što nije u mom stilu, ali govori koliko sam bijesan na sebe… Kažem sebi, kreni, bre, Kornelije, da ne shvate u publici da je blokada. I krenem s jednim tonom i ne znam šta sviram, ali sviram iz glave 12 minuta. Ustanem, naklonim se, od publike ovacije, stoje na nogama. Izađem za mikrofon i zamolim ih da od mene ne traže da to ponovo sviram jer uopšte ne znam šta sam svirao. Svi me gledaju i, odjednom – aplauz.
Maestro i violina?
– Pročitao sam jednom kompletan tekst i rekao napraviću pjesmu. Zašto? Moj otac je svirao violinu, moj djed je svirao violinu, i cijela ta priča o čovjeku koji je svira je dirljiva. Sviranje je izgubilo mladost, ali nije nestalo i violina se stalno čuje. To me je pogodilo isto kao što je Jesenjin svoje strijele odapeo prema meni, pa pokušavam da i sam budem pjesnik.
Projekat koji još niste realizovali, a koji je u pripremi, je opera o Sergeju Jesenjinu. Čime Vas je fascinirao ruski pjesnik, buntovnik?
– Po dužini, po težini, po dužini, po kvalitetu, to je vrijedno djelo koje postiže ta vrsta forme i muzike. To je mjuzikl. Obožavam Sergeja Jesenjina i znao sam da plačem na njegove tekstove. Ali, takav tip ljudi koji se tuku, svađaju, buntovnici, ljudi koji ne vole svoje žene, ne vole svoju djecu s tim ženama, to je nevjerovatno i to ne volim. Sve sam pročitao, nakupovao sam sve što je postojalo o Jesenjinu, čak sam radio i prevode s ruskog jezika. Sve sam suočio, i priče o njemu kad je izbjegao da vidi svoju djecu na nekom vozu, potpuno sam poludio… Međutim, poslije toga uzmem i pročitam sve njegove pjesme. Čitao sam ih po pet, šest puta… Ali Keruša, to je strašno, i da, tukao se, nije volio svoju ženu, ali je napisao Kerušu i toliko pjesama zbog kojih ti se stegnu srce i duša i grlo. Ispovijest jednog mangupa imala je premijeru u mađarskom pozorištu.
Čista emocija zbog čega je “bogovima i pjesnicima sve oprošteno”.
– Upravo tako. Tada sam rekao, opraštam sve drugo, ali njegove pjesme moram da uradim. Sve mora da se iskristališe, da li je to pjesma ili je solo gitara. Kao što je recimo bio gitarista Džimi Hendriks, koji je tako svirao da niko nije bio u tom maniru. Kad me pitaju za Indekse, uvijek spominjem solo Slobodana Kovačevića u pjesmi Plima. Do tada niko u Jugoslaviji nije tako svirao solo. Bilo je u to vrijeme fantastičnih, ali niko nije rekao više od Slobodana Kovačevića.
Obilježili ste jugoslovensku muziku, ali ste i pisali, i iza Vas su već tri knjige. Otkud potreba da se i kroz pisanje izrazite?
– Nešto je počelo da me pritiska i tjera da noću sjednem i da šaljem iz sebe ta slova, rečenice i da zapisujem na papiru.
Zaboravljena sjećanja?
– Ne, nego nezaboravljena sjećanja. Nisu me puštala na miru dok ih nisam iznio na papir. Tek onda sam se smirio.
Kako živite danas i s kim najradije sarađujete?
– Čovjek što je mlađi to je bezobrazniji u odnosu na samog sebe. Ja mogu sve, nema veze. Meni su otišli i bubnjar i basista. Nije bilo spasa. To je život, apropo toga kao živim, nemam teoriju, stalno se kontrolišem. Kontrolišem sve što se događa oko mene, u meni, pored mene. Posljednjih deset godina sam radio za Biseru Veletanlić, jedno pet, šest stvari. Čolić kad se javi, sarađujemo. Jako dobro sarađujem sa vokalnom grupom Konstantin iz Niša, često izvode moja djela bez instrumenata. S Bojanom Stankovićem iz grupe Konstantin, koji izvodi moju kompoziciju na tekst Daljine Brane Crnčevića, a uskoro u izdanju Croatia Recordsa treba da izađe instrumentalna muzika, četrdesetak numera posebnog kvaliteta koje sam stvarao u periodu od 60-ih do 90-ih godina.

Snežana i Bata na Hvaru

Imate tri ćerke, Aleksandra i Kristina nastavljaju muzičku tradiciju, Anja se bavi produkcijom, i ponovo ste srećno oženjeni Snežanom. Koliko Vam je ljubav važna u životu?
– Veoma. Kad ima ljubavi, ima i svađe i nerazumijevanja i loših stvari, ali koje su dobre jer potvrđuju da ljubav postoji. Najgore je izgubiti povjerenje, razići se i onda kriviš sam sebe i kažnjavaš se. Treba misliti na djecu, na ženu, roditelje, misliti na svoje bližnje. Porodica je jako važna. Kada sam se razveo sa bivšom suprugom, nešto se izgubilo, bio sam strašno pogođen jer sam izgubio ne ženu već porodicu. Osjećaj da ideš kući i imaš porodicu koja te čeka je neprocjenjiv. Sad ponovo to imam, kao što je nekada bilo, ali sada na drugačiji način. Snežana i ja smo naletjeli jedno na drugo, veoma smo zadovoljni, odgovaramo jedno drugom. Slažemo se, da kucnem u drvo.
Kada se osvrnete, možete li reći da ste došli do samoga sebe i da ste ispunjeni?
– Nisam do kraja došao. Ići ću do posljednjeg kraja, do posljednjeg daha. Osjećao bih se jako loše kada bih sebi rekao dosta je bilo. Nije bilo dosta!

Gracija 167, 27.9.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...