Kuda idu emocije

Živimo u podneblju gdje je sramota plakati. Uče nas da ćemo dobiti batine ako samo suzu pustimo onda kad nam se najviše plače

Piše Tatjana Kuljača

Kada sam pitala sina zbog čega je djevojčica iz vrtića koja mu se dopada drugačija od drugih, ćutao je.
“Da li je ljepša od drugih djevojčica?”
“Nije”, odgovori.
“Pa zašto je tako posebna?”
“Mama, kad je vidim, meni suze same krenu!”
Zagrlila sam ga. Dječaka koji zna da suzama ne pokazuje slabost. Dijete koje je pušteno da pokaže svoje emocije i da plače kad mu je teško. Sutra muškarca koji će zbog toga biti zdraviji, jer neće u sebi čuvati sve ono što ga iznutra nagriza i što mu ne da da diše, što za njegovu dušu bude preteško.
Živimo u podneblju gdje je sramota plakati. Uče nas da ćemo dobiti batine ako samo suzu pustimo onda kad nam se najviše plače. Zbog čega ne koristimo taj mehanizam otpuštanja negativnih emocija koji nam je od Boga dat? Znate li koliko su suze blagoslovene? I koliko bismo manje psihičkih problema imali samo da nismo zaboravili da plačemo kad nam je teško?
U vrijeme kada sam se upoznala sa svjesnim roditeljstvom, koje na prvo mjesto stavlja suze kao način iscjeljivanja i otpuštanja prejakih emocija, moj sinčić je imao tri godine. Kao većina djece bio je najaktivniji pred spavanje. Umjesto da padne na nos od umora, pred odlazak u krevet izgledao je kao da je spreman da istrči maraton. Saznala sam da djeca kad su umorna nisu u stanju toliko kontrolisati nakupljene emocije u toku dana i da ih je zbog toga izuzetno teško smiriti. Nema tog roditelja kome ne idu na živce djeca koja kenjkaju i plaču kada bi trebalo da spavaju. To je momenat kada ih treba pustiti da se isplaču. I obično do njega dovede oštar ton roditelja koji označava kraj dana i vrijeme za počinak. Tada ih zagrlite. Budite prisutni, govorite im da ste tu za njih, budite nježni i neka osjete da ste vi njihova zona sigurnosti. Kada sam počela praktikovati isplakivanje oboje djece pred spavanje, ćerka mi je rekla: “Mama, znaš, kad se isplačem nekako mi bude lakše tu!”, i stavi ruku na grudi. Naravno da bude lakše. Svima je lakše! Kad se isplaču, djeca mirnije spavaju.
Moja djeca su “najgora” kada sam ja tu. Tako su me “čašćavali” svi. Isprva sam mislila da nešto ne radim kako treba, a onda sam shvatila da sam ja, zapravo, njihovo utočište gdje mogu slobodno pokazati osjećanja i da zbog toga neće biti osuđeni. Da nema toga što mi ne mogu reći i da se moja ljubav za njih nikada neće smanjiti zbog bilo čega što su napravili.
Do navršene tri godine moj sin je znao da se potuče u vrtiću. Bili smo uporni da mu, zajedno sa divnim vaspitačicama, utuvimo u glavu da ne može da udara druge kad mu nešto nije po volji, i da se samo odbrani na način da ne dozvoli da ga neko udara. Počeo je da se suzdržava i nama je laknulo. U isto vrijeme kada su vaspitačice počele da ga hvale kako je poslušan i kako se više ne tuče, čak i pazi na drugu djecu, štiti djevojčice i najmlađe dječake od drugih, kada bi došao kući s vrata bi počeo plakati. Utrčao bi u kuhinju plačući, a ja bih ga sjela na krilo, grlila i mazila po kosi, govorila da sam tu za njega. Nikome nije bio jasan uzrok njegovih suza. Meni jeste. Kristalno jasan.
U nemogućnosti da u vrtiću iskaže emociju bijesa i ljutnje, za koje je konačno naučio da su društveno neprihvatljive, štetne po sebe i druge, suzbijao bi ih do prelaska kućnog praga. A kad bi došao u mamin zagrljaj, više nije bilo potrebe da nakupljene emocije i dalje zadržava u sebi. Plakao je kao kiša, danima. Nije umio da mi objasni zbog čega plače. Kad bi se isplakao, poljubio bi me, umirio disanje, jako zagrlio i otišao da se igra.
Danas je on petogodišnjak kome je mnogo lakše objasniti da je vrijeme za spavanje. Koji pokazuje i umije da objasni kako se osjeća. Zna da nam je stalo do toga da znamo šta mu se u duši zbiva. A ja, i dalje, slavim svaku suzu koju pusti. Dok god je tako neće zaboraviti da su mu suze prijatelji, a ne znak slabosti.

Gracija 159, 7.6.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...