MAJA ĐURIĆ Lice je naš pravi identitet

S dr Majom Đurić, umjetničkim fotografom i teoretičarkom fotografije, čijom je izložbom Odraz počelo Podgoričko kulturno ljeto, razgovarali smo o portretu kao izazovu, fotografiji kao umjetničkom izrazu te otkrili čemu uči svoje studente

 

Nije lako biti prvi u malenoj Crnoj Gori, no Maja Đurić ostaće zapamćena kao prva žena koja je na našem prostoru stvarala umjetničku fotografiju. Rođena Cetinjanka, istoriju umjetnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dok je magistrirala doktorirala u Pragu i Beogradu. Jedna je od naših prvih i najposvećenijih teoretičarki istorije fotografije, a svoje istraživanje objavila je u knjizi Istorija fotografije Crne Gore od 1840. do 1940. Članica je brojnih umjetničkih udruženja te jedan od osnivača i predsjednica Instituta za fotografiju Crne Gore. Svoje veliko znanje i iskustvo o fotografiji danas prenosi studentima na Univerzitetu Donja Gorica u Podgorici. Izložba Odraz na Podgoričkom kulturnom ljetu presjek je njenog dosadašnjeg stvaralaštva.

Kada ste snimili prvu fotografiju?

– Ne samo snimila, nego napravila. U šestom razredu osnovne škole, stric Veljko Đurić poklonio mi je svoju laboratoriju za razvijanje crno-bijelih fotografija. Glavni modeli, ujedno i žrtve mog vježbanja bili su svi članovi familije, a ponajviše brat Mirko i Čilikov. Njegova fotografija sa formulom, koju je većina djece imala 80-ih, snimljena je u našem dvorištu na Cetinju, ispod oraha koga još sanjam. Kasnije je i on odustao, dosadilo mu je da pozira, tako da je Čilikov ostao kao najodaniji model koji lako uđe u ulogu. Volim fotografije iz djetinjstva odraslih, mnogo više govore o njima. Kako Ivo Andrić piše u Znakovima pored puta: “Kad vlasti već toliko dokumenata i fotografija traže od svakog građanina, trebalo bi uvesti još nešto. Trebalo bi uz svaku molbu za namještenje, pored posljednje fotografije (ne starije od šest mjeseci) tražiti još dvije, jednu iz djetinjstva i jednu iz dječačkih godina”.

Šta je to što prvo ugledate, a što prethodi fotografiji?

– Nisam o tome razmišljala. Svjetlost, fragment, kompozicijski sklad, život, sublimaciju, izraz lica koji zrači, lijepa anatomija lica i otvorenost, harizmatičnost osobe. Kartije Breson je rekao nešto što je meni najbliskija definicija procesa fotografisanja: “Da bi svijetu dao smisao čovjek mora biti duboko uvučen u ono što uokviruje vizirom. To zahtijeva koncentraciju, disciplinu uma, senzibilitet i iznad svega osjećanje za geometriju”. Fotografija spaja dva potpuna ekstrema, objektivnost tehnike i metafiziku prolaznosti. Fotografija je istovremeno prepoznavanje u djeliću sekunde važnosti događaja i precizne organizacije oblika koji tom događaju daju odgovarajući izraz.

Nakon petogodišnjeg zatišja, izložbom Odraz predstavili ste svoje stvaralaštvo na Podgoričkom kulturnom ljetu. Čine je portreti, pejzaži, barke, zašto ste napravili takav izbor?

– Prostor galerije je veliki i zahtjevan pa mi je pružio mogućnost da objedinim radove različitih tehnika i tema koji imaju istu nit koja ih veže, a to je da su svi odrazi u vodi, u ogledalu, licu. U Podgorici sam izlagala posljednji put 2002. i sad, pa je i to bila prilika da ljudi na jednom mjestu vide i stare radove urađene u nekim novim tehnikama i nove. Sljedeći ciklus će biti portreti koji su odavno zamišljeni i započet projekat u čijoj ću izradi baš uživati. Postavku je osmislio sada već magistar, predavač Luka Rakojević, kome sam bila mentor sa Fakulteta umjetnosti UDG, i to je samo jedna od finih kockica o nastanku ove izložbe. Nešto sam izgleda dobro posijala baveći se pedagogijom.

Šta Vam je izazov u portretu i da li je moguće kroz objektiv, u jednom trenu, uhvatiti karakter?

– Upravo to što ste pitali. Meni je izazov da uhvatim njihov najljepši ugao, a i da nađem neku pukotinu do njihove duše. Slikati portret je isto kao lov, pokušavate jednim metkom da ulovite veliki plijen. Onaj ko želi da snima portrete ne smije da ima veliki ego, mora da voli ljudsko lice. Za snimanje moraju biti odmorni i opušteni i fotograf i model i biti sami, veoma je bitna ta interakcija i, kako kaže, Gorčin Stojanović, ne može se prazan pred foto-aparat. Najlakše je napraviti neku deformaciju širokougaonim objektivom i deformisati model, ali kao što svaka umjetnost ima svoje moralne principe, tako je moralni princip fotografskog portretisanja poštovanje identiteta modela. Smatram da ono što stvara, kreira izgled je to što svako lice ima vlastiti ritam-asimetriju i po tome se razlikuju jedno od drugih. Lice je naš pravi identitet. Najveća nagrada za fotografa je kada neki njegov portret postane definitivna slika neke ličnosti. Istorija će se sjećati Ajnštajna onako kako ga je Halsman vidio. Možda sam i ja to uspjela sa nekim portretima, kao što je Mladena Lompara ili nekih drugih javnih ličnosti. Na jednoj izložbi koja se zvala Pictures in Mind bili su prikazani samo prazni ramovi, a ispod njih su pisala imena npr. Merlin Monro. Htjeli su da postignu to da u vašem sjećanju prizovu poznate, ikonične portrete koje su asocijacija na pomen poznatih ljudi. Živimo u svijetu kamera, ali mnogi primitivni ljudi i dalje ne vole da se fotografišu i misle da će im aparat ukrasti dušu, tako je i Karlos Kastaneda u jednom intervjuu objasnio zašto ne voli da se fotografiše. “Snimanje je način da vas fiksiraju u vremenu. Jedina stvar koju čarobnjak ne radi, jeste da bude u zastoju. Svijet u zastoju, slike u zastoju, to je antiteza čarobnjaka”.

Možete li kroz fotografiju da date odraz svemu što želite?

– Trudim se, dajem sve od sebe. Fotografija mi je najveća ljubav u bilo kom obliku teorijski, praktično, ali vrhunska, ne ova Instagram isprazna, izvještačena, unificirana. Volim da slikam, ali samo kao hobi kada zabušavam ili se koncentrišem, onda švrljam bojama po nekim bezveznim predmetima za svakodnevnu upotrebu kako bi ih uveselila. Drvene drške od metle, kao poklon prijateljicama sa joge, neke drvene kućice. Napravila sam jedan gradić brataniću Tomašu za prvi rođendan, jer su mu svi kupovali skupe igračke koje je uništavao isti dan i njega još čuva, u stvari nije ga mogao ni uništiti. Čudo su drvene igračke.

 Volite pejzaž Crne Gore. Koliko Vas je u umjetničkom stvaranju odredila svijetlost Mediterana?

– Potpuno. Na svim mojih izložbama su samo fotografije Crne Gore, ali mimo nje jedino inspirativne su mi bile mediteranske zemlje Hrvatska i Libija, gdje sam živjela tri godine, u kojoj svjetlost pršti, odbija se od pijeska. U Danskoj je recimo potpuno drugačija svjetlost, iako je pogodna za fotografiju jer je sunce dosta nisko, pa imate divne kose sjenke, ali je meni strana. Nemam je u genetskom čipu. U Bosni ništa nikada nisam fotografisala, tamo je sve zeleno, tamno, zagasito, mogla bih jedino u Hercegovini nešto fotografisati jer je slična svjetlost i ima puno krša kao kod nas.

Prepoznati ste kao neko ko je kod nas najviše izučavao istoriju fotografije, odnosno kao prvi teoretičar fotografije. Kako biste definisali naše nasljeđe?

– Nemojte sa definicijama, ovo je časopis i za relaksaciju. Tek smo počeli da uviđamo značaj nematerijalnog kulturnog nasljeđa, a vjerovatno ne bi ni sada da nam Evropa nije nametnula. Naša vizeulna arhiva se tek sređuje i dovodi u red, ali između različitih naučnika, struka, često nema zajedničke niti. Evo, sada će ipak CANU u svoju enciklopediju uključiti i fotografe, to je veliki pomak.

Budući da ste, uz to što ste prva žena umjetnički, profesionalni fotograf u Crnoj Gori, bili i novinarka, imate li različit pristup fotografiji kao dokumentu i fotografiji kao umjetničkom izrazu?

– Svako je profesionalac ko živi od svog posla. Fotografiju u svojoj glavi dijelim na druge načine. Možda sam neka prva umjetnički fotograf žena, ne profesionalni, nikako. Slažem se da su sve dobre fotografije dokumen­ti, međutim, takođe znam da svi dokumenti si­gurno nisu dobre fotografije. Osim toga, uloga dobrog fotografa nije samo da dokumentuje, već da istražuje subjekt, “otkriva” ga…

Čini se da digitalna fotografija preuzima primat. Dajete li prvenstvo tradicionalnoj tehnici ili su Vam jednako bliske i nove tehnologije?

– Ne, ne dajem. To je isto kada bih sada pisala pismo i slala poštom, a ne poslala sms. Na ovoj izložbi ima i fotografija sa negativa, ali odavno koristim digitalnu fotografiju. Istina je da sam uživala kada sam poslije dugo vremena išla u foto-radnju da izrađujem fotografije. Taj miris, proces iščekivanja me vratio u stara vremena kada sam pola dana provodila u radnji, daveći momka koji je radio za mašinom zbog testova i boja. Vjerovatno je i to jedan od razloga što dugo nisam izlagala i malo se zasitila fotografisanja, jer sve je drugačije kada nema materijalizacije fotografije, kada nije primijenjena na nešto, na papir, platno, kalendar… Gledanje na ekranu je nešto potpuno virtuelno. Digitalno doba i budućnost je kompjuter uz čiju pomoć je moguće proizvesti slike koje izgledaju kao fotografije, mada objekti na njima ne postoje u stvarnom svijetu. Moguće je napraviti 3D realnost na računaru i zatim snimiti tu virtuelnu realnost uz pomoć virtuelne kamere, tako da je rezultat digitalna, sintetisana fotografija. Neki teoretičari smatraju da će u budućnosti takve slike, i kao fotografije i kao filmovi, postati sve ćešće i da će ih biti sve teže razlikovati od fotografija. Ljudi će zbog toga morati da odustanu od ideje foto-realističnosti, što će imati za posljedicu da će nestati uloga fotografije kao svjedočanstva. I mada obično mislimo da je sintetička fotografija proizvedena uz pomoć računarske grafike inferiorna u poređenju sa pravim fotografijama, u stvari su ove slike previše savršene. Oslobođene su ograničenja koja nameću bilo ljudski vid, bilo kamera. Ta slika može imati neograničenu rezoluciju, neograničen broj detalja, oslobođena je efekta polja dubinske oštrine (neizbježnog kod objektiva), tako da je sve u fokusu. Oslobođena je šuma koji stvara film, čip ili ljudski vid, geometrijsku organizaciju. Sa stanovišta ljudskog pogleda je hiperrealna, a opet potpuno realistična. To je jednostavno rezultat drugačije vizije, savršenije od ljudske.

Razvoj društvenih mreža donio je i novi trend zanimanja za fotografiju. Koliko su Vaši studenti zainteresovani za fotografiju kao medij?

– Obožavaju je, fotografija i film su im veoma bliski ili najbliži. Malo njih ima foto-aparate, uglavnom su telefondžije. Učim ih i kako da pronađu inspiraciju i motivaciju jer smatram da je to veoma bitno u životu, pogledajte koliko mladih ljudi je danas depresivno. Teoriju i istoriju fotografije im prilagođavam jer se njima na predavanjima mora drugačije pristupiti. Pokušavam da prodrem u proces njihovog opažanja koji je samocentriran. To su display/screen generacije. Oni nemaju foto-aparate sa okularom/vizirom, s onim prozorčićem na foto-aparatu koji te izoluje i odvede u drugu stvarnost kroz objektiv. Oni gledaju display i prisutni su i ovdje i tamo, u obje realnosti, a to je mnogo površnije. Učim ih da kamera uokviruje svijet oko nas i da postave sebi i pitanje što ostaje van slike. Učim ih da budu hrabri, drugačiji i nepraktični. Ako odete na istu lokaciju sa grupom fotografa ili ljudi sa foto-aparatima, svi će napraviti beskonačan broj fotografskih interpretacija. Tajna je u tome što umjetnička fotografija ne zaustavlja bilo koji, nego upravo odlučujući trenutak u kome neka radnja otkriva svoj dublji smisao i istinu, a ljudsko lice izražava narav osobe. Odabir tog trenutka zavisi od umjetničkog dara autora. Fotografija nam izgleda kao neka laka djelatnost, ali, i pored svega, zahtijeva osjećajnost povezanu s intelektualnom disciplinom.

Sve je više fotografa-amatera koji putem društvenih mreža predstavljaju svoj rad i na izvjestan način postaju prepoznatljivi. Da li je to dobro ili nas može odaljiti od umjetničke fotografije?

– Nije to do fotografije nego do medija. Nije to loše, svako ima mogućnost da pokaže što radi, a kao u svemu ostalom ne možemo promijeniti tok tranformacija društva. Pogledajte pjevače, djeca pjevaju bolje nego svjetski muzičari. Ko zna kako će se transformisati sve naše struke u budućnosti. Budućnost nikada nije bila viša nepoznanica.

Dio slobodnog vremena provodite u Tilavi, živopisnom selu kraj Sarajeva. Zbog čega ste izabrali Sarajevo i da li Vam je blizak taj duh?

– To jedno od moja dva skrivena mjesta. Suprug je iz Sarajeva, iako je 15 godina nakon rata živio i još periodično živi u Kopenhagenu. Sve što se ovdje nakupi stresa, obaveza i nervoze, tamo nestane. Razmagnetišem se čim ujutru onako bunovna izađem u baštu i popijem kafu ispod jednog graba. Što sam starija, sve teže podnosim sunce, i šareni hlad drveta mi je najveći poklon ljeti. Odrasla sam u kući, i u Cetinju i Budvi, pa se teško navikavam na stan. Mogla bih da živim u bašti do zime. U toj malo vikendici nema interneta, bujna je priroda jer svaki dan padne makar nekoliko kapi kiše kao u Engleskoj. Puno ima šume u koju okačimo ležaljke i meditiramo gledajući krošnje drveća. Imamo divne komšije. Naša druženja liče na Družinu Pere Kvržice. Blizu je odličan ribnjak sa pastrmkom. Ne idem često zimi, ne skijam i ne volim snijeg. Zimi još patim za Beogradom gdje sam živjela 20-ak godina. Njihov duh mi nije baš toliko blizak, blizak mi je njihov humor, liči na cetinjski.

Koliko Vam je poznata likovna scena Sarajeva, da li ste i tamo prepoznati u umjetničkom smislu?

– Nisam, samo sam posmatrač. Tamo misle da sam vrtlarica koja samo priča o biljkama, sjemenima, ptičicama i pijacama. Sem koleginice Dragane Antonić, profesora sa odsjeka fotografije, s kojom imam divno, strukovno apdejtovanje i kafenisanje satima, ništa ne pratim sem pozorišta, muzike i filmskog festivala. Obožavam koncerte Sarajevske filharmonije u Narodnom pozorištu, to mi je najveći praznik za dušu. U Danskoj je drugačije, tamo odlazimo često zimi ili ljeti. Kada sija sunce, a to je rijetko, to je najljepši grad na svijetu. Volim da odem u ovo doba, početkom juna, jer imam reprizu proljeća, tada kod njih cvjeta jorgovan i sve ono što je kod nas već prošlo. To je grad dizajna, fenomenalnih muzeja, famozne botaničke bašte. Tamo pratim sva kulturna dešavanja i odlazim na veliku dozu kulturne injekcije. U svim gradovima gdje otputujem, sem muzeja, obožavam i kafeterije, to mi je valjda ostalo još sa studija, a zimi toplo preporučujem Kalzberg Gliptoteku u Kopenhagenu, sa svojim tropskim predvorjem i odličnom postavkom.

 GRACIJA 133/8.6.2018.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Vesela Mišković

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...