Momčilo Zeković Zeko: Ljubav je dan koji je u knjigama napisan crvenim slovom

Basista grupe Perper, kantautor Momčilo Zeković Zeko, u godini kada slavi 25 godina braka i 30 godina rada u svijetu muzike, otkriva šta sve čuva u džepu sa tajnama

Momčilo Zeković Zeko obilježio 30 godina rada izdavanjem CD-a Džep sa tajnama, a uskoro će obilježiti još jedan veliki jubilej. Naime, Zeko i njegova supruga Tanja u septembru proslavljaju “srebrnu svadbu” pa smo objedinili lijepe povode za naš razgovor.

“Inspiracija je jurnjava u glavi i nikad ne znate što je počelo da se ‘kuva’, na koji ćete način gužvu koju ste stvorili negdje unutar sebe isprobati, ili na koji način izbaciti iz sebe. Autorstvo je stvar nekih posebnih stanja u kojima upoznajete sebe na novi način. Učite se kako upravljati nečim što dolazi iznenada i ne tako rijetko samo od sebe. Kao i svaki rad u kom morate da poklonite sebe na neki drugačiji ili u tom trenutku mogući način, i Džep sa tajnama je imao vremensku odrednicu dugu dvije godine. Zaista, bez motiva da se neko od saradnika požuruje, čekao sam da se i njihova emocija ‘skuva’ i da je prihvatim onakvu kakvu su poželjeli da mi je serviraju. Drago mi je da su ostali u recepturi zamišljenog i finalni proizvod je onakav kakvog sam i želio da objavim i predstavim publici. Stvaranje albuma sa 18 autorskih djela povezuje veliki broj učesnika projekta, veliki broj sati u studiju, veliku količinu emocija, kojima i sopstvenim raspoloženjem prenosite iste na one s kojima želite da ispričate neke nove priče. Džep sa tajnama tek sazrijeva i nakon skoro godinu mogu reći da je tek na pola puta od predstavljanja publici u regionu.”

Koji je trenutak bio presudan za nastajanje CD-a?

– Već sam i zaboravio koji je trenutak bio presudan, ali svakako se ta ideja odavno motala po glavi. Popularna muzika zna ponekad da zamori i ostavi u kalupu koji više-manje rade svi autorski timovi. Stvaranje mog i studija Saše Gajića omogućilo je da nekim snimanjima lakše vidimo završetak. Uglavnom, svaki džep pojedinačno je podrazumijevao svoj komad vremena, posebnih emocija u kojima su pomoć dali i oni koje ne vidite u konačnom proizvodu, a čije je znanje u producentskom smislu doprinijelo da budemo zadovoljni proizvodom, koji će čitaoci Gracije imati prilike i da preslušaju u nekim svojim posebnim trenucima, da li kod kuće ili u automobilima, i u zavisnosti od emocije koja im je potrebna da ih zagrli.

Džep sa tajnama je nastajao dugo i podsjetio nas na neke ranije pjesme i otkrio nove. Koji je bio najljepši dio stvaranja?

– Osnovna ideja je bila da uz nove pjesme uradim obrade jednog dijela mojih pjesama iz prethodnog dijela života, ali u izvođenju meni dragih ljudi koji su možda iz potpuno druge priče. Svaki dio stvaranja je sa sobom nosio neke svoje dobre emocije, da li se radilo o ispisivanju nota, snimanju u studiju ili snimanjima spotova, Đulovog penjanja uz stijene na Kraljičinoj plaži i njegovom stvaranju slike na Adi Bojani, koju je zabilježio Dejan Senić i ekipa Bubulj produkcije prilikom snimanja dosad objavljenih spotova i TV emisija koje je uradila RTCG sa promocija albuma. Ne bih mogao da izdvojim nijedan momenat posebno, ali promotivne aktivnosti i gosti koji je čine stvore posebnu emociju u kojima i sam često znam da se otrgnem od uobičajenog načina predstavljanja.

Gdje ste čuvali tajne, prije nego što ste ih smjestili u Džep sa tajnama?

– Svaki čovjek ima tajne, velike ili male, svejedno. Neko ih zabilježi na ovaj ili onaj način. Dolazim iz prošlog vijeka gdje fotografija nije bila dovoljna da se nešto sačuva. Slova su bila način kojim nisam dozvoljavao da se nešto zaboravi. Nekad kroz pjesme i note, nekad kroz prozni tekst, uglavnom slike koje ispišem budu inspirisane u tom trenutku, situacijom koja je vrijedna pamćenja. Nisam Instagram ili Facebook hroničar jer se to obriše već narednog dana. Pokušaj da nekom učinim merak, zaposlim misli ili pružim trenutak koji će zauvijek zapamtiti je ono što motiviše, ali ne uslovljava da stvaram kako bih možda napravio instant, razumljiv apsolutno svima.

Saradnja sa priznatim umjetnicima iz regiona dala je poseban pečat Vašem radu. S kim najviše volite da radite?

– Volim da radim sa stvarnim ostvarenim osobama koje su komplekse ostavili u podrumu ili ih nikad nisu imali ili pokazali. S onima koji iskrenost u interpretaciji čuvaju za nekog kao što sam ja. Ima ih mnogo s kojima bih volio da sarađujem i nadam se da će nam se putevi ukrstiti. Stvar je dobre pjesme i materijalnih uslova za ostvarenje neke takve buduće saradnje. Osoba sam koja započeto i obećano dovede do kraja. Ko me takvog želi u svojoj blizini, spreman sam uvijek da se predam i budem na usluzi. Drugačije je danas vrijeme i nisi u prilici da željenu saradnju imaš baš uvijek na takav način. Previše je godina i kilometara iza mene da bih nanovo nekom dokazivao što se može ili ne. Oni koji žele pjesmu ili knjigu da izvuku iz mene uvijek su dobrodošli, naravno, ako su im namjere i povjerenje koje bi mi ukazali iskrene. Ali, s onima koji ne misle tako, nemam više što da podijelim.

Nedavno ste sa Perperom imali koncerte u Nikšiću na Lake festu, zatim na Cetinju i u Tivtu, i imali priliku da se uvjerite koliko je publika željna takvog zvuka. Hoće li vas to, kao bend, pokrenuti da počnete opet da svirate i stvarate?

– Drugari iz Perpera i ja oglašavamo se samo kad imamo da kažemo nešto novo, bilo da se radi o novoj pjesmi ili novom nastupu. Zbog različitih obaveza svih članova benda nismo posljednjih godina bili previše aktivni. Obećali smo sebi da ćemo biti aktivniji i koncertno i spotovima, ali i novim pjesmama koje postoje. Potrebno je da pronađemo nekoliko “prijatelja” starih ili novih koji će tu realizaciju učinjeti mogućom i da ćemo i, pored svega, pronaći vrijeme koje će omogućiti da publika čuje neko novo Perperovo razmišljanje. Vrijeme će uskoro iznjedriti novi spot Perpera u saradnji Carslbergom za Crnu Goru u produkciji Bubulja. Očekujemo da ćemo u studiju upriličiti i par novih pjesama koje će biti na neki način najava novog audio-izdanja.

Kako se osjećate kada vidite da sve generacije u publici pjevaju sa vama?

– Pjesme su dugmad, njima zakopčavamo tijela koja ne želimo da vjetrovi uznemire, na bilo koji način. Kako se možeš osjećati u prilikama kad čuješ da pojedine pjesme koje si stvorio prije 30 godina pjevaju neki novi klinci, rame uz rame sa roditeljima? To je nagrada koju materijalno ne može da plati na nijedan način! Zato kažeš da je ono što si radio i radiš imalo smisla. Volimo kad vidimo da nijedno dugme nije otpalo, a nakon duže pauze uspiješ i da zašiješ ona koja su se otšila, na svoje mjesto na pravi način. Preživjeti kao bend 27 godina u našoj zemlji je pokazatelj da nemoguće ne postoji. Nakon mnogo postavljenih noga, dizanja barikada i zidova, ipak opstaneš jer pjesme žive. Odavno ne radimo više iz inata, ali da njega u prvih deset godina nije bilo odavno bi nas slomili. Guramo ka broju 30, vidjećemo…

Koliko je danas teško baviti se umjetnošću?

– Lijepo je svakako, ali i teško, pogotovo u sredini kao što je naša crnogorska. To vam mogu potvrditi svi koji se bave bilo kojim vidom umjetnosti. Neadekvatna povratna vrijednost od takvog rada obično veliki broj umjetnika demotiviše za naredno predstavljanje. Prinuđeni su da rade dodatne poslove kako bi održali familiju i sačuvali svoju kreaciju u granicama onog što zaista žele bez kompromisa, koji obično rezultira sa više-manje bolnim odlaskom u druge sredine, gdje se mora raditi na neki drugi način da bi se preživjelo. Rijetki su primjeri onih koji su otišli i uspjeli da našoj sredini pokažu da su bili vrijedni nečije pažnje. Rijetki su i primjeri onih koji su ostali ovdje i žive od svog stvaralaštva i kreacije. Naša zemlja se prema umjetnicima ponaša kao prema Pepeljugi kojoj princ cipelu nalazi na drugom mjestu. Odvajati tako malo za kulturu i umjetnost je na drugim mjestima davno prepoznato kao najkatastrofalniji potez.

Džep je za tajne, a imate li za uspomene džep ili džak?

– Veliki sam emotivni torbar koji sakuplja otkad zna za sebe. Nekad to na ovaj ili onaj način izbacim iz sebe. Mada svi ljudi imaju uspomene, ne vole da ih podijele sa svima, radije čitaju tuđe i na taj način se podsjećaju na ono što su ostavili na nekom sebi znanom mjestu. Starenjem torba postane teška, i u interesu ubacivanja novih valja je isprazniti i zamijeniti novim sjećanjima. Treba mjesta za toliko toga što nam se događa u životu.

Ove godine slavite 25 godina braka, šta ste poželjeli za narednih 25?

Došla je iz plave praznine, iz dva mlaza žute magle pravo u moj sinoćnji san, i tako je već 25 godina sa turbulencijama koje svaki let nosi sa sobom. Ljubav uvijek nacrta novu dimenziju da opet naučimo da izađemo iz tunela u kom smo rođeni. Sa prtljagom koji nosimo i sa željom da iz torbe izvadimo nešto novo što će omogućiti da i naredne godine imaju svoj razlog postojanja, na neki svoj novi, opet drugačiji način.

Danas kad je razvoda više nego ikad, šta ljudi moraju da imaju na umu kada sklapaju brak?

– Mi smo učesnici muško-žensko rata koji nikada neće biti završen. Trudimo se da zajednički podignemo “zastavu bijelu”. Pokušavamo da u vječitom primirju stvaramo oazu u kojoj ima razloga da se smijemo, volimo i pravimo igru u kojoj slažemo puzle. Skupa smo već 31 godinu, a 25 su bračne. Niz njena leđa se spuštam kao niz tobogan sreće, pa je puštim da ona ufati krug, pa klizamo zajedno, pa se penjemo ispočetka. Mi smo dvije asimptote koje se prepoznaju i silom magneta ljubavi drže jedna uz drugu. Izazovi su sve veći. Svi smo postali kukavice kojima je lakše pobjeći i ostaviti za sobom nešto što nije dobro. Kvalitet familijarnog života je kvalitet života u našoj zemlji. Nažalost, kroz bračne i familijarne odnose se ponajviše manifestuje ono što ne valja i u širem smislu. Ljubav je stanje kojem svakodnevno moraš dodavati neki začin da ukus ne bude isti i da uz taj miris različitosti pružamo jedno drugom ono što zaboravljamo da uradimo jako često. Brak je igra u kojem nema pobjednika i “zastava bijela” je povremeno na jednoj, a povremeno na drugoj strani. Stvar je odluke da uspiješ da napraviš kvalitetnu priču, bez obzira da li mjesto za život već postoji ili će se stvoriti u trenucima zajedničkog života. Nekako svi vole da pročitaju konačno rješenje, prije nego počnu da ispunjavaju polja nikad završene križaljke života.

Kako ćete proslaviti ovaj jubilej?

– U septembru planiramo da okupimo familijarne, zajedničke prijatelje, rodbinu, saradnike, kolege i drage ljude. Žurka uz bend koji zna svoj posao, malo ića i pića. Da sebi i njima priuštimo jedan drugačiji dan. Mislimo, onako kako dolikuje jubileju ili što bi rekli srebrnoj svadbi. Hvala na fotografijama koje su Vesela i Gracija upriličili za tu priliku. Hvala modnoj kreatorki Jeleni Đurić Roganović koja je brinula o Tanjinom stajlingu i s kojom ću drugim povodom, nadam se, sarađivati na jednom kreativnom zadatku. Hvala Đuru i Sanji iz salona Đuro sa Cetinja za šminku i frizure. Hvala Mazdi i Fordu što su se uključili u ovaj projekat Gracije i Svila produkcije. Hvala vašim čitaocima na strpljenju u preslušavanju Džepa sa tajnama.

Slavite li ljubav svaki dan?

– Igra zavođenja u braku ne smije da stane, svakog dana moramo da dajemo sebe kao da je prvi zajednički. Ljubav je dan koji je u knjigama napisan crvenim slovom. Mislim da je baš u svakom danu mora imati na neki drugi način. O tome sam pisao mnogo. Novi roman koji će na jesen biti predstavljen javnosti bavi se muško-ženskim temama na jedan sasvim novi način, uz analizu onog što čini muški i ženski mozak. Daleko od toga da sam želio da postanem psihoterapeut, ali kroz pisanje se nametnula takva tema. Ogoljavanje misli. Muško-ženski rat zaslužuje da se analizira kroz jedan savremeni tekst i uz iste takve promocije. Naredni mjeseci, što se tiče mog rada, biće posvećeni toj neprolaznoj temi. Rješenje dizajna knjige povjeren je akademskom slikaru Romanu Đuranoviću koji zna kako treba zaintrigirati javnost kad je naslov knjige tako konkretan, a u isto vrijeme i neobično širok pojam.

GRACIJA 139/31.avgust 2018.

Razgovarala Dragana Đurić/Foto Vesela Mišković

 

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...