Ljubaznost: Moćna sila koja mijenja ljude

U sve agresivnije raspoloženom svijetu ljubaznost je postala sinonim za slabost. A trebalo bi da bude suprotno, jer je ljubaznost sve potrebnija – danas više nego ikad. Kako bismo bolje živjeli. Sa samim sobom. I sa drugima. Nikad nije kasno da okrenete novi list i da budete što ljubazniji

Istinska ljubaznost je unutrašnji stav koji čini da se dobro osjećamo, otvara nam mogućnosti stupanja u kontakt s drugim ljudima, stvara pozitivno i smireno okruženje. I zarazna je. I onda kada je naglašena, ne znači predaju nego raspoloživost da saslušamo i pokušamo da shvatimo tuđe mišljenje, bez predrasuda. Biti ljubazan postalo je pravi životni izbor. Nikada prije ljubaznost nije bila toliko potrebna, bez humanih međuljudskih odnosa ne može se ni živjeti ni preživjeti.

U sve okrutnijem svijetu, čiji je ritam svakog dana sve frenetičniji i gdje su indiferentnost i beskrupulozni takmičarski duh postali zakoni preživljavanja, ljubaznost je postala rijetkost. Mada, kada dobro pogledate, ljubaznost uspijeva da preživi uz pomoć hiljade malih i banalnih gestova u svačijoj svakodnevnici. U ovom globalnom zahlađenju odnosa, ljubaznost je postala hrabrost hipermodernog vremena. Novi čin herojstva, u suprotnosti sa čvrstinom i sveprisutnim cinizmom, koji konstantno upražnjavan (prema sebi, drugima i ambijentu) može pomoći da bolje živimo. Jer, iza prividne slabosti, ljubaznost predstavlja moćnu i revolucionarnu snagu koja može da promijeni ljude na cijelom svijetu.

Hvala, molim, izvini…

I Dalaj lama je oduvijek govorio: “Kindness is my religion”, ljubaznost je moja religija. Naravno, nije u pitanju fasada ljubaznosti, nego ona prava, ona koja dolazi iz dubine duše. Intenzivna, koja znači otvorenost, pažnju, poštovanje prema drugome. Ne radi se o takozvanim dobrim manirima, koji ponekad mogu da nas učine sretnijim i svjesnijim. Ali je tačno da su formalnosti, kolikogod licemjerne znaju da budu, potrebnije nego ikad prije, jer često pomažu u izbjegavanju varnica i sukoba koje među neznancima mogu da izazovu mnogo nevolja. Osjetiti ljubaznost je dobro, svima se sviđa da budu shvaćeni, tretirani sa pažnjom i uljudno. Naravno da ne možemo da oponašamo Dalaj lamu i njegovu savršenu mirnoću, ali možemo da probamo. Herojstvo malih gestova: reći hvala kolegi na poslu i prodavačici u samoposluzi, isključiti zvono na mobitelu u restoranu i pozorištu, pridržati vrata od lifta i sačekati komšiju… Šta bi se desilo da koračajući ulicom ne gledamo u daljinu ili u zemlju i jedni drugima se nasmiješimo? Ili poklonimo zagrljaj, kao Free Hugs, koji prolaznicima nude besplatne zagrljaje? Naravno da to nije uvijek lako. Ljubaznost je na svakodnevnoj kušnji, jer, kolikogod se vi trudili da budete ljubazni, biće stalno onih koje će da vas guraju i gaze u javnom prevozu, kolega koji će da budu bučni dok pokušavate da radite, bez imalo obzira i riječi izvinjenja. Možda ćete da pomislite kako nije lako uvijek biti ljubazan i onda kada to želimo, možda ćete da se osjećate glupo i da odlučite da je najbolje biti ljubazan samo prema onima koji to zaslužuju i uzvraćaju istom mjerom. Ali, engleski psiholog Robert Levin u knjizi A Geography of Time kaže da je ljubaznost osjećaj kojem treba vremena: ako ga imamo malo – manje smo i ljubazni.

Loša reputacija

U današnjem konkurentnom društvu, koje odvaja pobjednike i gubitnike i gdje dominira snaga, ljubaznost se ne čini kao najidealnija oprema za postizanje uspjeha i sticanje poštovanja. Zašto ima lošu reputaciju? Smatra se da je osobina gubitnika, tanka zaštitna barijera od tuđe agresivnosti: biću ljubazan prema tebi i tako nećeš da mi učiniš ništa loše – smatraju psiholozi. Ljubaznost čak izaziva osjećaje sumnje i nepovjerenja, znamo da može da bude lažna i smišljeno korištena. Ili kao jedan oblik kamuflirane narcisoidnosti: ljubazni smo da bismo bili zadovoljni, da od drugih dobijemo to što želimo. Indiferentnost i arogancija su toliko rašireni da kad sretnemo ljubaznu osobu najprije pomislimo da ima neki skriveni cilj. Rašireni osjećaji straha i nesigurnosti instinktivno stvaraju otpor prema najpozitivnijim osjećajima i ponašanjima. Ponašamo se defanzivno, bojeći se da ćemo da budemo povrijeđeni.

Gest koji nam se dobrim vraća

Ali, zbog čega trebamo da budemo ljubazni, šta time dobijamo? U pitanju je jedna skoro neophodna operacija. Društvo ne funkcioniše bez ljubaznosti, bez nje nastaju nepregledni problemi jer je teško živjeti u neprijateljskom, zatvorenom i nepovjerljivom društvu. Kardinalne vrline modernog čovjeka su nezavisnost i samodovoljnost. Ali, svi zavisimo od nekog drugog, postojimo samo kada smo u vezi sa drugim ljudima. Zbog toga treba ponovo otkriti snažnog i empatičnog čovjeka, čije blagostanje zavisi od kvaliteta odnosa koje je u stanju da ostvari, a ljubaznost može da postane značajan adut koji će pomoći u otvaranju prema drugima, kreirati veze, intimnost za kojom tragamo. Biti ljubazan ne znači ispoljavati poniznost i predavati se. Naprotiv! Kao što primjećuju stručnjaci, nije moguće biti ljubazan prema drugima ako nemate dobro mišljenje o samom sebi i nedostaje vam samopoštovanja.

Ljubaznost je zarazna, ako odaberemo da ćemo nekom da uputimo osmijeh, možemo da budemo sigurni da će nam se vratiti. I ljubaznost, naravno, samo može biti odabrana, a nikako nametnuta. Ali, čovjek je posebno biće, istrenirano da osjeti sažaljenje i odgovornost te u tom smislu ljubaznost postaje oblik socijalne inteligencije, naš neodvojivi dio.

Tako je mislio i Gandi govoreći: “Miris zauvijek ostane u ruci onoga ko vam je pružio ružu.”

GRACIJA 21/2014.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...