Marina Abramović: Zašto sam srećna

Samoranjavala se, dozvoljavala publici da je zlostavlja i prepješačila dvije i po hiljade kilometara da bi se rastala od muškarca svog života... Ali, poslije senzacionalnog njujorškog performansa Umjetnica je prisutna, koji joj je donio svjetsku slavu, Marina Abramović se promijenila: “Dosta je bilo provokacija, želim da prenosim mir i spokoj”

Nekadašnja neshvaćena Jugoslovenka danas je jedna od najuticajnijih i najkontroverznijih umjetnica našeg doba. U četrdeset godina dugoj karijeri 66-godišnja umjetnica Marina Abramović često se suočavala sa pitanjima: Da li je to što ona radi umjetnost? Zbog čega? Da li je luda? Tokom kontroverznih performansa, kojim je uzburkala svjetske kulturne krugove, rezala se nožem, satima ležala u ledu, dozvoljavala publici da je zlostavlja, padala u epilepsiju i komu, skidala se gola, a jednom zamalo i poginula onesvijestivši se u velikoj zvijezdi pod vatrom. “Da biste bili umjetnik performansa, trebate mrziti teatar. Teatar je lažan. Nož nije stvaran, krv nije stvarna, emocije nisu stvarne. A performans je upravo suprotno: nož, krv i emocije su stvarne”, objasnila je umjetnica koja je izvedbama pomjerila granice vlastite mentalne i fizičke izdržljivosti, a koja je nakon svega odlučila da je bilo dosta provokacija.

“Srećna sam. Osjećam duboku unutrašnju sreću kakvu nikad u životu nisam osjećala. I želim to teći, stalo mi je da se zna. Dosta je bilo provokacija, želim da prenosim mir i spokoj”, riječi su Marine Abramović koja ima više razloga za sreću. Ali, Marinina sreća nije rezultat svjetskog uspjeha i priznanja, niti počiva na činjenici da njen projekat o Institutu više nije samo san… Ništa slično. “Moja sreća ne zavisi od ljudi koji me okružuju, potiče iz duboke unutrašnje transformacije, koja je započela poslije performansa u MoMa muzeju.” Bio je to Marinin najslavniji performans, senzacionalni kulturni događaj Umjetnica je prisutna u muzeju MoMa u Njujorku, 2010. godine. Marina Abramović je sedam i po sati dnevno (ukupo 700 sati), od polovine marta do kraja maja, nepomično i u tišini sjedila na drvenoj stolici, a svako je mogao sjesti prekoputa nje i gledati je ravno u oči. Mnogi su pustili suzu sjedeći nasuprot Marine. Bio je to najposjećeniji svjetski performans svih vremena, kojeg je vidjelo čak 850.000 ljudi. Neki su čekali po čitavu noć da bi došli na red, stvoreni su klubovi osoba koje su sjedile prekoputa umjetnice više od deset puta, a dijelili su se i bedževi s natpisom – Plakao sam sa Marinom Abramović. Među posjetiocima su bili i Šeron Stoun, Izabela Roselini, Bjork i Lejdi Gaga, koja je o Marini rekla: “Opsjednuta sam ovom ženom. Nevjerovatna je, ona je bezgranično ljudsko biće. I nevjerovatno je koliko vjeruje u svoj rad i u sebe.” Marina se za performans pripremala jednu godinu, išla na trening kojeg je kreirala NASA, jela samo određenu hranu, vježbala um i tijelo. Višesatno, nepomično sjedenje na drvenoj stolici bilo je veoma bolno, ali sve se na kraju svelo na disciplinu i predanost. “Željela sam da me ljudi shvate ozbiljno, da dokažem da je performans ozbiljna stvar, a ne neki hokus-pokus. Ako je toliko ljudi došlo, rasplakalo se, onda tu mora biti nečega”, objasnila je Marina, koja radi s američkim i ruskim naučnicima kako bi istražili energiju koja se odvija između publike i performera. “Poslije 40 godina, tokom kojih su ljudi mislili da sam luda i da trebam biti u bolnici za mentalno oboljele, konačno sam dobila sva priznanja… Alternativna sam od rođenja, ali sada imam 65 godina i ne želim više biti alternativna. Želim biti uvažavana prije nego umrem”, izjavila je prošle godine.

Između pravoslavlja i komunizma

Crnogorka rođena u Beogradu 30. novembra 1946, koja je postdiplomske studije završila u Zagrebu, na pitanje odakle dolazi uvijek odgovara: “Iz zemlje koja više ne postoji.” Ćerka crnogorskih partizana Danice i Vojina, odrastala je u strogom pravoslavnom okruženju. “Uvijek sam bila opsesivna, pa čak i kao dijete. Na jednoj strani to je stroga pravoslavna religija, na drugoj komunizam, a ja sam mala curica između. To me čini onim što jesam. To me stvara osobom sa kojom bi Frojd imao posla cijelog dana.” Njena prva opsesija bila je imati nos kao Brižit Bardo, pa je namjerno skakala na lice ne bi li slomila svoj veliki. Bio je to Marinin prvi performans, ali i buduća metoda – prolaziti kroz veliki bol da bi postigla ono što želi. Prvo je slikala, a zatim shvatila da umjetnost nisu samo predmeti u galeriji, već da to može biti i sopstveno tijelo. Studentkinja Akademije umjetnosti u Beogradu tokom 60-ih je postavljala male političke performanse, eksperimentisala sa nožem i krvlju, urezivala u stomak zvijezdu petokraku, a kući se svake noći morala vraćati do deset naveče, jer bi inače dobila batine od majke, direktorice Muzeja revolucije u Beogradu. Zabrane su trajale sve do Marinine 29. godine, kada se udala za konceptualnog srpskog umjetnika Nešu Paripovića, sa kojim je bila tri godine u braku. “Čak i sada imam tragove dobre male djevojčice. Kada ne izvodim performanse, na primjer, veoma sam mirna i obična. Ne pijem, ne pušim i nikad nisam probala drogu. Vjerovatno sam najdosadnija osoba koju možete sresti.”

Sve batine i povrede ne mogu se uporediti sa strahom koji je osjetila kada je jedan gledalac u nju uperio pištolj tokom najopasnijeg i najkontroverznijeg performansa Rhythm 0 iz 1974. u Edinburgu. Marina je nepomično stajala, a na stolu pored nje nalazila su se 72 predmeta, uključujući ružu, med, šibice, nož, eksere, pištolj i jedan metak, koje je publika, bez odgovornosti, mogla koristiti na njenom tijelu. “U početku se publika igrala sa mnom, ali kasnije je postala agresivnija, bilo je to šest sati pravog horora. Pokidali su mi odjeću, rezali me nožem, pili mi krv, nosili me polugolu po prostoriji, a neko je stavio metak u pištolj i gledao da li ću izdržati. Kada se performans završio, počela sam se kretati sa suzama u očima i svi su bukvalno pobjegli iz prostorije, plašeći se suočavanja s onim što su uradili. Te noći kada sam se pogledala u ogledalo, vidjela sam sijedu dlaku u kosi.”

Silikonske grudi

U svemu je imala sreće, samo ne u ljubavi. Muškarac njenog života je njemački umjetnik Ulaj, Frank Uve Lajsiepen (68), kojeg je upoznala kada je preselila u Amsterdam, a sa kojim je provela 13 godina. Rođeni na isti dan, 30. novembra, govorili su da su jedno tijelo sa dvije glave, oblačili su se isto, putovali svijetom, spavali u kombiju, živjeli u pustinjama Australije, Afrike i Azije i zajedno izvodili kontroverzne performanse. Kraj njihove ljubavi bio je performans na Kineskom zidu 1988. u kojem su za tri mjeseca odvojeno prešli po dvije i po hiljade kilometara da bi se sastali i zauvijek rastali na jednom dijelu zida. Ulaj je bio nevjeran, a kada je u 40. godini Marina saznala da je njegova 25-godišnja ljubavnica trudna, ugradila je silikone. “Bila sam u depresiji. Osjećala sam se starom, debelom, suvišnom. Zašto da ne posegnem za tehnološkim mogućnostima koje me mogu ohrabriti? Usput, nisam feministkinja, samo sam umjetnica.” I Ulaj se neočekivano pojavio na performansu u MoMa muzeju, sjeo prekoputa Marine, a ona je zaplakala i pružila mu ruke… Marina danas dijeli dom na Menhetnu sa dugogodišnjim prijateljem Rikardom Tiskijem, kreativnim direktorom modne kuće Givenchy, a prije tri godine rastavila se od italijanskog umjetnika Paola Kanevarija, s kojim je bila 12 godina. “Žene žele muškarca, porodicu, djecu, da su voljene i da su umjetnice. A ne mogu, to je nemoguće.”

Uzdizanje ljudskog duha

“Moj posao više nije kreiranje umjetničkih performansa. Sada želim stvarati umjetnost tako što ću spojiti kulturu, nauku, duhovnost i nove tehnologije. Ali, najprije na neki način trebam naći 20 miliona dolara. Ne znam kako, ali ću uspjeti”, kaže Marina koja je svu svoju energiju usmjerila na izgradnju 15 miliona vrijednog Instituta Marina Abramović u Hadsonu za očuvanje performansa, koji bi trebao biti otvoren 2014. godine. “Sve je spremno, uskoro će početi radovi na stvaranju centra koji će biti otvoren za sve, ne samo za umjetnike. Svako ko poželi moći će da doživi iskustvo nematerijalne umjetnosti. Umorila sam se gledajući ljude koji samo prolete kroz galeriju, prođu pored nekoliko umjetničkih djela i za nekoliko sekundi izađu sa mobilnim telefonom u ruci pišući tweet o onome što su vidjeli. Trebamo vratiti vrijeme. Umjetnost koja traje dugo ima snagu da promijeni vaš um.” Posjetioci bi trebali u Institutu provesti najmanje šest sati, tokom kojih bi trebali i da ugase mobitele i ne koriste nikakve lične predmete, čak ni satove. Trebali bi da izgube pojam o vremenu, prolazeći iz dvorane u dvoranu odjeveni u bijele mantile. “Bijela odjeća treba da naglasi posjetiocima da će, baš kao u laboratoriji, satima biti učesnici mentalne i duhovne vježbe o senzornim sposobnostima”, objašnjava Marina, koja je i sama u prošlosti eksperimentisala, praveći svojevrsne laboratorije od različitih mjesta na svijetu, a planirala je da oktobar provede u pustinji u Kataru. “Nakon Katara se vraćam u Ameriku, gdje živim zadnjih 15 godina. Ali ne da bih stvarala, nego samo da dostavim svoje ideje, nikada ne prihvatajući kompromise umjetničkog tržišta, jer – moja duša nije na prodaju. Volim da radim samo ono što me zanima. A ono što me sada zanima je uzdizanje ljudskog duha.”

GRACIJA br. 6, jul 2013.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...