Mihael Miko Đuričić: Kada se pronađe pravi ugao, nastaje magija

“Svaki čovjek, svako ljudsko tijelo ili priroda za mene su nova inspiracija”, kaže za Graciju Miko Đuričić koji kroz igru svjetlosti i sjenke stvara umjetničku fotografiju

Razgovarala Danijela Đonović

Rođen u Njemačkoj, odrastao u Tivtu, umjetnički fotograf Mihael Miko Đuričić fotografiju je usavršio na New York Institute of Photography, a njegovi radovi uglavnom su vezani za modnu, portretnu i pejzažnu fotografiju. Tivatskoj publici prvi put se predstavio 2012. samostalnom izložbom Otkrijte Tivat da bi već 2016, intrigantnom izložbom Storm, skrenuo sveukupnu medijsku pažnju fotografijama nagog ženskog tijela u nevremenu, koje su posmatrača uvodile u nedoumicu, da li žensko tijelo trpi ili izaziva oluju. Sarađivao je s brojnim modnim kao i drugim renomiranim kompanijama kao što su Porto Montenegro, Luštica Bay, Misahara, Miss Montenegro, fotografisao modne revije Roberta Kavalija i Vivijen Vestvud, što je 2018. rezultiralo i izložbom modne fotografije u okviru MNE Fashion Week-a. Dobitnik je nagrade Wild Beauty Award 2014. koju dodjeljuje predsjednik Crne Gore te nagrade TO Tivat 2017. za najbolju pejzažnu fotografiju. Učesnik je brojnih humanitarnih akcija kao što su Help portret i Click for help, gdje je fotografijom pružio doprinos za pomoć ugroženima.

“Bez obzira na tehnološki napredak fotografske opreme, koji treba pratiti, fotografija vas stalno uči nečem novom”

Kada ste uradili prvu fotografiju, a kada ste shvatili da je to Vaš izraz?
– Odrastao sam u malom gradu Tivtu koji ima dugu brodograditeljsku tradiciju. Mislim da je bila 1989. godina kada je tadašnji Remontni zavod izdao monografiju povodom 100 godina postojanja. Monografija je bila bogata fotografijama i upravo te crno-bijele fotografije su me kao desetogodišnjaka veoma zainteresovale. Fotografije brodova, ljudi, radnika, života jednog brodogradilišta blizu kojeg sam odrastao i uvijek se pitao što se dešava iza zida koji ga je ograđivao. Oduševljenje tim fotografijama je bilo utoliko veće jer su, budući da je to bilo vojno brodogradilište, postojale table sa zabranom fotografisanja. Tada se počela javljati ta strast prema fotografiji.
Posjedujte sertifikat New York Institute of Photography kao profesionalni fotograf i sertifikat Udruženja profesionalnih fotografa Crne Gore. Kako je došlo do odluke da se usavršavate u inostranstvu?
– New York Institute of Photography je bio izazov. Naime, to je najstariji institut za fotografiju u svijetu, osnovan 1910. godine. Ideja je bila da kroz njihov program uobličim znanje koje već posjedujem, koje sam godinama sticao samouk. Međutim, ubrzo sam shvatio da to nije obični kurs kakvih danas imamo svugdje, već ozbiljan program sastavljen iz šest semestara sa oko 300 lekcija, praktičnih radova, testova i ispita. Što je, zapravo, na kraju trajalo dvije godine. Zahvaljujući tome sve moje do tada stečeno znanje je sortirano i unaprijeđeno. Svakako, fotografija je nešto što se stalno uči. Bez obzira na tehnološki napredak fotografske opreme, koji treba pratiti, fotografija vas stalno uči nečem novom.
Šta ste tamo naučili?
– Program NYIP je toliko temeljit da ga mogu pohađati i dugogodišnji profesionalci i naučiće nešto. Ono što sam naučio, između ostalog, a što i neme veze sa tehnološkim dijelom fotografije, jeste razlika u pogledu i značaju fotografije kod nas i u svijetu. Kod nas svi težimo ka nekom savršenstvu, pa se danas gotovo svi igramo malih Bogova te upotrebom raznih softvera i aplikacija obrađujemo fotografije, u čemu se vrlo često pretjeruje, te time ubijamo sam smisao fotografije – ovjekovječiti trenutak. Naravno, živimo u digitalno doba te je i softverska obrada sastavni dio fotografije. Ali, kao i u svemu, treba znati mjeru.
Moda, pejzažna fotografija i portret odlikuju Vaš rad. Šta je to u ljudima, ljudskom tijelu, prirodi što ustvari privlači Vaše oko?
– Modna fotografija za mene znači sloboda. Iako, generalno gledano, umjetnici, pa tako i fotografi, nikada nisu bili sasvim slobodni, jer su uvijek ograničeni novcem koji je uključen u njihov rad. Čak i ako ste vrlo poznat fotograf doći će neko, bio to direktor, urednik, vlasnik, i reći vam da radite ono što on želi. Danas se snaga fotografa ogleda u tome da se upravo tome odupre. Fotografi moraju znati da zadovolje klijenta, ali isto tako treba da prenesu poruku da su profesionalci. Da direktori ili urednici, klijenti, znaju da treba da se uzdaju u stručnost fotografa. Ono što mene privlači i što mi je izazov jeste što danas svi imaju ideju kako bi fotografija trebalo da izgleda. Rezultat toga je da najneobičnija stvar koju možete učiniti jeste da nastavite da radite bez gubitka svog ličnog stila. A svaki čovjek, svako ljudsko tijelo ili priroda za mene su nova inspiracija.
Samostalnom izložbom Storm 2016. skrenuli ste veliku medijsku pažnju ne samo zbog karaktera izložbe već zbog osobitog senzibiliteta i erosa kojim zrače fotografije nagih ženskih tijela?
– Izložba Storm bila je poklon mom gradu i državi. Iako smo već godinama putem medija zatrpani raznim vidovima vulgarnosti, gdje je žena, žensko tijelo, prikazano, malo je reći, banalno, umjetnička fotografija i aktovi kod nas su još uvijek tabu tema. Uraditi ovakvu izložbu bilo je znatno teže nego što sam očekivao. Iako se na fotografijama ne vidi lice modela, ni na originalnim digitalnim negativima, modele je bilo izuzetno teško naći. Zbog toga su pripreme za izložbu trajale dvije godine. Nesumnjivo, to je uticalo i na moju slobodu i inspiraciju u negativnom smislu. Ali, srećom, Storm je ipak opravdao svoj naziv jer, premda je izložba bila u aprilu 2016. godine, Storm i dalje živi i čeka svoj nastavak. Nadam se ubrzo.
Fotografija je za Vas, čini se, ne samo dokument, ne samo fragment vremena, već nadasve kreativni čin?
– Fotografija je izlaz. Izlaz iz mog svakodnevnog realnog života. Moja sloboda koju nikome ne dozvoljavam da mi je oduzme. Nerijetko sam zbog takvog stava dolazio u sukob i gubio klijente. Ali, ako ne mogu kroz fotografiju iskazati svoju kreativnost, svoju inspiraciju, čemu onda sve? Svakako treba imati u vidu potrebe i želje klijenta i kroz dogovor doći do rezultata na obostrano zadovoljstvo.

Modne fotografije koje ste prošle godine izložili u okviru MNE Fashion Weeka govore o Vašem interesovanju i za modnu scenu.
– Iskreno, modna scena me ne interesuje mnogo. Zapravo, i ne znam zašto radim većinu stvari koje radim. Jednostavno osjećam potrebu za stvaranjem ovih fotografija, ali neki pravi razlog ne postoji. Na kraju jedino što je bitno jeste da me ispunjava to što radim.
Ali, i tu je u fokusu žena kao snažna inspiracija, preokupacija i, kako bi rekli umjetnici, najljepše djelo prirode?
– Žena, prije svega kao biće, sama po sebi je inspiracija. Nažalost, još uvijek živimo u dobu kada žene moraju da se izbore sa mnogim izazovima modernog, ja bih rekao i zatucanog društva, gdje moraju pronaći pravi balans, a to nije lako. To ih, pored toga što su naljepši dio prirode, čini i najjačim bićem.
Šta se sve u fotografiji može uraditi i stvoriti na temu žena?
– Mnogo toga. Nažalost svjedoci smo da se najčešće žena i žensko tijelo zloupotrebljavaju, naročito u fotografiji. Jednom sam negdje pročitao “seks prodaje sve”. I zaista je nevjerovatno koliko se žensko tijelo zloupotrebljava za reklamu prizvoda. To više nije samo moda gdje se kroz eleganciju i gracioznost žene promoviše neki odjevni predmet. Danas možete sasvim normalno vidjeti bilbord na kojem žena oskudno obučena, znojava i prljava drži bormašinu i to je reklama za neke alate?! To je zločin. I upravo je to ono gdje je fotograf bio samo izvršitelj klijentove zamisli bez imalo svog ličnog udjela i kreativnosti.
Kakvo značenje za fotografa ima svjetlost, a kakvo sam ugao posmatranja?
– U fotografiji svjetlost je sve. Bez nje nema fotografije. Međutim, koliko je bitna svjetlost, ništa manje nije bitna sjenka. Igra svjetlosti i sjenke stvara fotografiju, a upravo sa uglom fotograf se igra sa svjetlom i sjenkom. Kada se pronađe pravi ugao, nastaje magija.
Sarađivali ste i s brojnim renomiranim kompanijama. Kako je raditi po narudžbi, tu tzv. komercijalnu formu?
– To sve zavisi od samog klijenta. Kao i u svakom poslu. S nekim nalazite zajednički jezik, s nekim ne. Uglavnom to ide lagano i opušteno, međutim zna biti i naporno. A tada niko nije zadovoljan. Nije mali broj ljudi koji misle da napraviti fotografiju znači samo kliknuti. Srećom, iako nažalost još uvijek u manjini, ima ljudi koji shvataju i cijene fotografiju.
Na čemu trenutno radite i da li je u najavi neka nova izložba?
– Trenutno radim na projektu Turističke organizacije Tivat, firme u kojoj radim već jedanast godina kao fotograf. Naime, svake godine izrađujemo kalendar. Nikada to nije, da kažem, “klasični” kalendar, već tematski. Jedne godine su bili svjetionici u našem gradu, a ove godine tema su bila stara drvena vrata i prozori u Tivtu. Za iduću godinu pripremam nešto novo. Moraćemo sačekati 2020, da vidimo rezultat (smijeh). Što se tiče izložbe, u glavi je Sandstorm. Čeka već dvije godine da se oslobodi um i projekat razvije u izložbu. Mislim da neće još dugo čekati.

Gracija 169, 25.10.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...