Miljan Miličković: Životinje spašavamo isključivo iz ljubavi

“Čuvamo životinje od ljudi i ljude od životinja. Uslovi su prilagođeni životinjama i njihovom prirodnom okruženju onoliko koliko je moguće, a za sve bolje i više potrebni su nam pomoć i podrška”, kaže osnivač Prihvatilišta za oporavak divljih i egzotičnih životinja

Piše Danijela Đonović
Foto Vesela Mišković

Na dvadesetak kilometara od Podgorice nalazi se prava oaza za napuštene divlje i egzotične životinje – Prihvatilište i oporavak divljih životinja. Nakon što smo u Bioču skrenuli kod putokaza za Gornje Mrke i Blizna, gdje su nas uredno postavljene table obavještavale o udaljenosti zoo vrta, uski seoski put odveo nas je tačno do kapije. Na improvizovanom parkingu automobili gotovo svih registracija iz Grne Gore, a na ulazu u bajkoviti vrt dočekao nas je vlasnik Miljan Miličković. “Sve je počelo iz ljubavi kao porodični hobi, no s vremenom je preraslo u ozbiljan i zahtjevan posao, jer ako ste odgovorni, životinjama morate biti posvećeni 24 časa. Svaka životinja na ovom imanju zavisi od mene i moje porodice”, priča Miljan, inače elektroinžinjer, koji kao i brojne njegove kolege nije mogao da nađe posao u struci, te je spojio ljubav i hobi.

Booking.com

Životinje oporavljamo i vraćamo prirodi

“Ideja o prihvatilištu začeta je u oktobru 2005. godine, kada smo shvatili da se Zakon o zaštiti životinja slabo ili nimalo ne poštuje, a ne sankcionišu osobe koje ozljeđuju životinje. Prva životinja na našem imanju, bila je jazavac Draško, kog je udarilo auto. Nakon dvadesetak dana povreda je sanirana i vratili smo ga u prirodu. Tada smo odlučili da ogradimo naše imanje, koje čine livade i šume, i da zbrinemo svaku životinju povrijeđenu u saobraćaju ili krivolovu, napušteno i nejako mladunče.”
Prihvatilište je raslo i razvijalo se, pa je prije nekoliko godina registrovano kao nevladina i neprofitna organizacija sa sjedištem u Podgorici. Danas ovo Udruženje okuplja grupe dugogodišnjih zaljubljenika u životinje, istraživače i veterinare.
U Prihvatilištu ostaju trajno samo zaplijenjene i zaštićene vrste ili životinje koje nisu sposobne da žive samostalno u prirodi, jer se često dešava da na granici zaplijene egzotične životinje koje se tokom sezone dopreme ili prokrijumčare na primorje. “Zbog papiroloških ili drugih problema životinje koje dovode pojedinci ili cirkusi ne mogu da se vrate u zemlje iz kojih su došle. Imamo primjer naših kamila Milutina i Budimira koje je ostavio italijanski cirkus. Ne znam kako su ušle u zemlju i zašto nisu mogle izaći, ali znam da su zajedno sa još petnaestak životinja godinu dana bile u kamionima i da su, osim njih, sve ostale životinje uginule. Nakon deset mjeseci boravka u kamionu, odlučili smo da ih otkupimo i donesemo na imanje kako bismo im spasili život. Kao što vidite, konačno žive bez maltretiranja u super uslovima i veoma su druželjubive. Obožavaju povrće, posebno mrkvu. Lama Fido je takođe iz cirkusa, prodali su je vjerovatno zbog starosti, a novi vlasnici nisu imali dovoljno prostora za nju. I nju smo otkupili i sada uživa u slobodi i prostranosti našeg zoo vrta. Voli da pozira i šarmira posjetioce, mada se dešava da katkad nekoga i pljune.”

Egzotične vrste

Svakoga ljeta pred kraj sezone putnici namjernici donose im različite životinje. “Prvo nam nude da ih otkupimo, a ako ih odbijemo onda ih nude i na poklon. To su većinom egzotične vrste poput majmuna i aligatora, koji se na neki način prokrijumčare. Jedan dio životinja dođe sa crnogorskih plaža, dok ostale ljudi donose kada ih pronađu povrijeđene. Najčešće hoće brzo da ih se riješe, pa često ne znamo odakle potiču. Liječimo i zbrinjavamo, a kada se oporave i dovoljno osnaže vraćamo ih u prirodu. Mislim da su sve životinjske vrste koje postoje u Crnoj Gori izvjesno vrijeme boravile kod nas. Trenutno imamo malog medvjeda, malog vuka i malog orla, koji je vjerovatno slomio krilo prilikom prvog leta.”
Redovno sarađuju s veterinarima, ali nerijetko koriste i savjete ljudi do kojih dolaze putem društvenih mreža, priča Miljan dok budno prati životinje. “Neko od nas je uvijek zadužen da ih nadgleda i osluškuje, posebno kad su prisutni posjetioci, odnosno, radi njihove bezbjednosti. Tokom ovih 12 godina mnogo toga sam naučio kroz praksu. Znam kako reaguju i šta može da ih uznemiri, kad im je pogoršano zdravstveno stanje. Kad imate egzotične vrste, savjete morate da tražite na svim stranama svijeta, da saznate kakva im je narav, šta je dobro za njihov organizam, čime da ih hranite, a šta im se ne smije dati. Savjete tražimo iz zemalja njihovog porijekla, za kamile iz Turkistana, za emue iz Australije, jer u Crnoj Gori ne možete naći veterinara koji posjeduje znanje o ovoj egzotičnoj životinji. Interesantno je da se par emua upravo ovdje kod nas razmnožio prirodnim putem, bez inkubatora, prvi put u Evropi. Trebalo im je vremena da se priviknu na našu klimu i na ovu nadmorsku visinu. Kad liječimo određenu životinju, nikad je ne prepuštamo samo jednom veterinaru, već do najboljeg rješenja dolazimo uz konsultacije s dva, tri u koje baš imamo povjerenje. Nekad se ne završi srećno i životinja ne preživi. Ako, primjera radi, lisicu udari auto i povrijedi joj kičmu, iako dajemo sve od sebe, tu malo šta može da se učini. Ipak, procenat smrtnosti je zaista mali. Cilj nam je da životinje vratimo u njihovo prirodno stanište čim saniramo povrede, a da domaće udomimo kod ljubitelja životinja. To je naše najveće zadovoljstvo i naš najveći uspjeh.”

NVO s nulom na računu

Pored velikog zadovoljstva, ovaj lijepi i humani posao ipak prate problemi koje nije lako rješavati. Broj životinja je sve veći, što iziskuje i veća finansijska sredstava. “Kao prvo, morate sve da ih nahranite, napojite, smjestite i izliječite. Nekada su velike vrućine, a nekada jake zime, a mi smo sami u svemu. Uvijek je broj životinja bio toliki da ih mi kao porodica možemo ispratiti u svakom smislu. A onda smo, zahvaljujući pozitivnoj i negativnoj promociji medija, za svaku crnogorsku porodicu postali mjesto gdje bi mogli da ostave životinju koju pronađu. Neki mediji su pisali istinu, neki neistine, bavili se time da li mučimo ili spašavamo medvjede itd. Činjenica je, međutim, da smo postali prepoznati kao mjesto gdje možete doći i ostaviti neželjenu životinju. Ljudi ne shvataju da nemamo ekonomskog kapaciteta da bismo mogli da prihvatimo sve što donesu, i da životinje spašavamo isključivo iz ljubavi. Objasnimo da je ne možemo prihvatiti, posavjetujemo ih kako da je njeguju, hrane, ali ponovo dođu i samo je ostave pred kapijom. Golubovi koji se gnijezde po podgoričkim balkonima obično završe u našem vrtu. Ljudi idu čak dotle da životinju ostave ispred moje kuće na Starom aerodromu, kao što je bio slučaj sa malim orlom. Ovom prilikom ih molimo da to više ne rade, jer su nam prilično otežali i zakomplikovali rad. Dakle, sve se moglo dovesti u pitanje, osim da uvijek prihvatamo sve, bilo da su ranjene životinje ili nejaka mladunčad.”
Iako je Prihvatilište već pet godina NVO, na žiro računu nemaju ništa i opstaju isključivo zahvaljujući donacijama. “Nikada nismo dobili nikakva sredstva i nemamo pomoć od države. Sami smo, s tim što imam pomoć prijatelja koji priskoče i pomognu našu priču. Od kako smo počeli da primamo posjete ljudi koji vole životinje i koji su bili zainteresovani da vide naše prihvatilište, mnogi od njih su donirali novac. To je sitan novac, ali kada dođe dovoljan broj ljudi, na računu ima dovoljno za osnovne potrepštine kao što su hrana, voda i ljekovi.”

Potrebna nam je podrška države

Svakih 15 dana samo za kupovinu vode mora se izdvojiti oko 100 eura, jer se voda s izvora može koristiti jedino u proljeće. Ljeti presuši, a zimi zbog niskih temperatura često biva zaleđen. “Živimo iz dana u dan, ali možemo reći da se stvari mijenjaju na bolje. Postoje pojedinci koji zaista vole životinje i spremni su da pomognu. Moram da napomenem da je, opet zahvaljujući medijima, ovo mjesto postalo posebno interesantno strancima koji su naši česti gosti. Ima i onih koji donesu životinju, a onda prate njen oporavak i s vremena na vrijeme je obilaze. Upravo je ovdje djevojka koja je prije šest godina dovela konja i, kao što se može vidjeti, Silver je danas pravi ljepotan i atrakcija našeg vrta.”
I dok Silver jezdi livadom, trčeći za posjetiocima koji u rukama imaju mrkvu, a mi uz domaćinsku kafu i sok za osvježenje uživamo u nesvakidašnjem prizoru, Miljan napominje da su sve autohtone životinje vlasništvo države Crne Gore i da je za njih nadležno Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. “Zainteresovani smo za saradnju s državom, i u više navrata smo predlagali saradnju institucijama koje se time bave, sa željom da udružimo snage i da nam pomognu, ne novcem, već po pitanju hrane, vode i građevinskog materijala, kako bismo mogli da se proširimo i da životinjama obezbijedimo kvalitetnu hranu, prostor za kretanje, zaklon i odgovarajuće higijenske uslove te mjere neophodne za očuvanje dobrog zdravstvenog stanja. Imamo jedno veliko imanje u Piperima koje bismo takođe stavili u funkciju, međutim za sada nismo naišli na odgovor. Voljeli bismo da povećamo kapacitete, ali naše proširenje zavisi od države, ali i od toga koliko će egzotičnih životinja prispjeti s primorja.”
Zoo u Gornjim Mrkama svakog dana obilaze brojni ljubitelji životinja, porodice s djecom, ekskurzije i pojedinci. U ovom bajkovitom ambijentu, zelenilu livade i mirisu suvog sijena, miru koji narušavaju krici golubova, brundanje medveda Ljuba, roktanje, kliktanje i rika, vlada prava harmonija prirode. Životinje jure, igraju se nesputane i neagresivne, a svaka od njih ima svoj prostor i kao da svaka dobro zna gdje joj je mjesto. “Svi su tu, svi žive zajedno: afrička patuljasta koza, peruanska lama, ptice trkačice emui iz Australije, kamile Milutin i Budimir, jeleni lopatari, medvjed Ljubo, vučica Vukosava, vijetnamske patuljaste svinje, pas Iri, afričke kokoške, paunovi, golubovi i mali orao… Stalno pristižu i mladunčad, prava radost za djecu koja nas posjete. Obožavaju da mladunčad hrane iz flašice i da ih maze na obostrano zadovoljstvo. Čuvamo životinje od ljudi i ljude od životinja. Onoliko koliko je moguće, uslovi su prilagođeni životinjama i njihovom prirodnom okruženju, a za sve bolje i više, potrebni su nam pomoć i podrška.”

Gracija br. 116, 13.10.2017.
Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...