Miomir Maroš: Susreti sa ljudima su neprocjenjivi

O novinarstvu kao o vještini i talentu, spektaklu kao fenomenu, ljudima i dokolici razgovarali smo s dugogodišnjim novinarom, autorom i voditeljem

 

Moram priznati da me ‘radi’ adrenalin čim se uključe kamera ili studijska svjetla, a tek kad je emitovanje uživo, to je poseban osjećaj, neka vrsta transa”, kaže autor emisija Zapis i Jutro iz gradova na TVCG, koja već više od dvije decenije uspješno plijeni pažnju televizijske publike. Rođen u Kotoru, odrastanjem je upijao sve ono što ovaj grad čini vrijednim i posebnim, i u kulturno-istorijskom i u ljudskom i identitetskom smislu, a što ga je na neki način i profesionalno odredilo. Već na početku novinarske karijere postao je prepoznatljiv ne samo po voditeljskom umijeću, neposrednosti i raznolikim temama, već i po specifičnom jeziku obogaćenom romanizmima, kojih se Bokelji gotovo nikada ne odriču. Ljubav prema medijima, istraživački rad i radoznalost, bili su podstrek da od sebe uvijek traži više, te je nakon pravnog fakulteta magistrirao, a zatim i doktorirao komunikologiju. Danas je, uz predan novinarski rad, saradnik na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću, a uvijek raspoložen, razigran i raspričan, čest je i drag gost brojnih primorskih fešti, feštađuna i karnevala.

 Kako ste zašli u novinarstvo?

– Namjerno sam ušao u novinarstvo. Meni su mediji od djetinjstva donedavno bili najbolji prijatelji, u smislu provođenja vremena sa njima. Kao predškolac zavolio sam mamine novine-nedjeljnike, kao osnovac radio-stanice, a televizija mi je uvijek bila najveća fascinacija. U početku podsvjesno, a kasnije sam svjesno htio da budem i ja medijski poslenik i stvaralac. Zanimali su me i prezentovanje, tj. spikerski posao, voditeljski, novinarski, autorski angažman… Prijavio sam se kao student prava na audiciju Trećeg programa TVCG i postao dio prvog modernog kanala u Crnoj Gori. Sve vrijeme radim kao da me Bog za to odredio.

Šta je za Vas novinarstvo, adrenalin, strast ili usud?

– Novinarstvo je sve to. Kod mene je najviše strast. Ipak, kad opisujem sebe u novinarstvu, citiram glumicu Tanju Bošković, koja to opisuje kao usud: “Talenat je nešto što raspinje čoveka i stavlja ga u strahovito belo usijanje celoga života”. E sad možete misliti kako mi je (smijeh). Moram priznati da me “radi” i adrenalin, čim se uključe kamera ili studijska svjetla, a tek kad je emitovanje uživo, to je poseban osjećaj, neka vrsta transa.

Kultne emisije Zapis i Jutro iz gradova obilježile su Vašu novinarsku karijeru. Šta ste kroz promovisanje nasljeđa, kroz obične ljudske i mentalitetske priče naučili o nama, a šta o sebi?

– Najljepše zahvaljujem za epitet “kultne”. Crna Gora je najljepši kontrast na malom prostoru i nijedna zemlja me nije oduševila kao moja. Nedavno sam bio u Dalmaciji gdje mi je bilo prelijepo. Ipak, nakon desetak dana sam u sebi ponavljao “hoću kući”. Možda upravo zbog toga što je Crna Gora fascinantna geografski i mentalitetski, nijesam nikad razmišljao da je napustim. Mada je prvi razlog što živim baš ovdje vrlo ličan. Jedinstveni, harmonični kontrast prirodnih ljepota u kojem žive vrlo različiti ljudi sa neuobičajenom prodornošću i ljudskom toplinom, to je naša zemlja. Imamo civilizacijski veo koji moramo još bolje iskoristiti za sopstveno napredovanje i valorizaciju kod turista. Imamo i dosta toga lošega. Čini mi se da nas je pokvarilo novo vrijeme i trendovi. Prestali smo da doživljavamo neke vrijednosti kao svete, a to nije dobro i nije zdravo. Generalno smo postali divlji, naročito u većim gradovima. Tako ne možemo daleko stići.

Čini se da ste najveći izazov pronašli upravo u dokumentarnoj formi. Zašto?

– To je forma koja upravo prikazuje naše kulturne vrijednosti i identitete, ono po čemu smo specifični. Kulturna antropologija me vrlo zanima. Osim toga, taj dio medija je uvijek mirna luka i takvi sadržaji zauvijek ostaju kao trajan dokument. Ta forma dozvoljava i više autorske slobode. Ne smatram nijednu medijsku formu boljom od ove. Osim toga, ona uvijek izaziva veliku pozornost, i kad se televizija malo gleda.

Na koji način pristupate sagovorniku i priči i kako otvarate sagovornike?

– Pristojnošću koju sam naslijedio od roditelja i osmijehom kojim me Bog podario, ugodnom pričom… Ostalo ne bih umio objasniti. Bez namjere da se hvalim, mislim da imam vještinu psihološkog pristupa, komunikološke adaptacije… Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

Rođeni ste Kotoranin. Koliko je Kotora u Vama, u neposrednosti komunikacije i u toj raspričanosti, ćakulanju?

– Mislim da me Kotor dobrim dijelom odredio, jer je upravo ta raspričanost osobenost Bokelja. No, nije meni tako svuda, lako je kad imate na drugoj strani iste ili slične sagovornike. Često se dešava da ja moram da počnem priču, odobrovoljim, kanališem, poentiram, izvučem maksimum i od sagovornika i od ekipe. Nije to lako, priznajem. Ali, odlično se osjećam kad imam gotov proizvod u vidu dobre emisije. Ta govorljivost vam donese ponekad one koji su slični vama i tada uživam da slušam, više nego da pričam.

Da li je veće uzbuđenje traganje za pričom ili susret s čovjekom i koji dio u procesu rada je najinteresantniji?

– Sve je to zanimljivo, mada moram priznati da odavno ne tragam, nego mi sami dolaze sagovornici, javljaju se ili mi ih predlažu, kao i priče, šalje ih neka viša sila. Ima draži u traganju i istraživanju, svakako, i tu dolazi moja upornost do izražaja, veoma. Najbolje je kad ste na terenu i tada u razgovoru stižu ideje. Susreti sa ljudima su neprocjenjivi, iako nekad znaju biti i teški. Ja se rukovodim rečenicom Alberta Moravije da je najveća privilegija savremenog svijeta – ljudski susret! Volim život u njegovom najizvornijem izdanju i to mi se vraća kao pozitivan eho.

Koji susret Vas je ostavio bez daha?

– Susret sa Stanom Cerović, posljednjom virdžinom iz Tušine kod Šavnika. Jedva sam je ubijedio da pričamo, a izašao sam bio iz vojske, zbog toga. Vidjela je u meni nekog kome se vjeruje. Bilo je dosta toga, nadam se da će tek da bude.

Doktorirali ste komunikologiju i saradnik ste na predmetima Radio novinarstvo i Televizijsko novinarstvo. Da li ste kroz rad sa studentima potvrdili da se novinarska vještina može naučiti ili je, pak, neophodno i malo talenta?

– Za vrsnog novinara talenat je presudan, kao i strast prema novinarskom pozivu, želja da se uči i napreduje. Smatram da se može dosta toga naučiti za jedan solidan rad. Ali, upravo je talenat, uz puno rada, to što obezbjeđuje izuzetnost među drugima u bilo kojoj profesiji, a u ovoj pogotovo.

Držali ste predavanja o spektaklu kao društvenom fenomenu. Otkud danas tolika potreba za spektaklom?

– Spektakl je trijumf loše strane medija, slike nad suštinom. On je sastavni dio konzumerizma, potrošačkog društva, modernih trendova sa Zapada. Posebno je izražen u medijima i na tržištu proizvoda. Spektakl je nužan da bi se sa strane onoga ko ga produkuje prikrila suština, a to je obično nezadovoljstvo svakodnevnim životom, ili se u većem obimu prodali prizvodi, prihvatile ideje. Sa strane pojedinca koji je zarobljenik spektakla, ovaj fenomen je potvrda njegovog otuđenja. Ako je presudno koji telefon imate, kako ste sebe isfotošopirali na Instagramu, koliko se istetovirali, a ne obraćate pažnju na suštinu svog bića i druge ljude koji vam znače, onda ste na pogrešnom putu. Svi smo pomalo takvi, ali ima onih koji su “zaginuli”. Volim spektakularnost medija, a posebno televizije, ali u smislu njene fascinantnosti, scenske uređenosti, atraktivnosti, koja znači televizičnost i gledljivost. Ipak, ako sve podredimo slici, bićemo svi prelijepi i nerealni, pa će stvaran život biti bez aktera.

Koliko Vam je doktorat otvorio prostora za neke druge stvari u profesionalnom smislu za dalju komunikološku razmjenu?

– Jeste, veoma. To je drugi svijet u odnosu na medije, iako se i teorijski i u nastavi bavim medijima. Ali, iskustvo sa studentima zahtijeva pedagoški pristup i interakciju, komunikacija sa kolegama, razmjenu znanja i ideja. No, i pored toga, volim da osluškujem i stvaran svijet oko mene. Prije i poslije nastave odem među ljude, na ulicu, u kafanu, pored mora, na ariju.

Novinarstvo traži čitavog čovjeka. Imate li vremena za dokolicu i kako je ispunjavate?

– Kombinacija medijskog i univerzitetskog posla smanjuje dokolicu ili je potpuno eliminiše. Priznajem da jedva ponekad stignem sve, naročito dok je studijska godina u toku, jer sam sada nosilac predmeta, a prvenstveno sam autor emisije, obaveze su sedmične, a osim toga se pojave i vanredne obaveze za neki honorar ili slično. No, rado odem do mojih u Kotor čim stignem, družim se sa dragim ljudima, šetam najčešće sam po Ljuboviću i okolo njega, spremim neko jednostavno jelo… A ako baš imam vremena, volim da gledam TV, surfujem društvenim mrežama, kafenišem, slažem po kući, bez gledanja na sat, ako se može.

Voditelj ste i karnevala, primorskih fešta i festivala, upravo zato što naslonjeni na spontanost, te događaje bojite onim nečim našim, autentičnim.

– Hvala za tu konstataciju. Već sama činjenica da sam u kostimu me veseli, kao i to da se družim sa mojim dragim Bokeljima uz dobre ćakule, muziku i kužinu. To me relaksira i rado se vraćam moru, na taj način. Shvatam da sam najprije dio toga i da je tu život mnogo ljepši.

Još je Čerčil rekao da je novinarska profesija najbolja kad se napusti na vrijeme. Danas, kada uzmemo u obzir stanje u novinarstvu, progone, napade i zastrašivanje novinara, čini se da je bio u pravu. Šta Vi mislite?

– Isto to mislim. Nikome ne predlažem da upiše novinarstvo, čak ako treba, po sopstvenim nahođenju, nekoga preobratim da to ne uradi, iz najbolje namjere. No, ako neko u tome vidi najveću strast i jedino zadovoljstvo, ipak mu predlažem novinarstvo, za koje je veliki književnik Markes, i sam novinar, rekao da je najljepši posao na svijetu.

GRACIJA 134/22.jun 2018.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Vesela Mišković

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...