Mirko Šćepanović: Čudna je ćud planine

Piše Marina Strugar
Foto Mirko Šćepanović

Kolašinac Mirko Šćepanović je sreću, životno i profesionalno opredjeljenje pronašao na Bjelasici. Uživa u radu sa turistima koje pješke ili na konjima vodi do najljepših planinskih predjela. Planina mu je u srcu, ali i velika učiteljica života. Tehničar je geodezije, ali je naklonost prema poslu vodiča prevagnula. “Još kao dječak, sa dva mjeseca sam prvi put došao na katun. Proveo sam tu svoje prve mjesece života. Valjda je od tada ostala urezana planina u mom srcu. Planina i ljubav prema istoj. Posao vodiča sam počeo raditi sa 15 godina, kasnije sam dobio i licencu za rad, a geodeziju sam završio u Podgorici par godina poslije. Radim i jedno i drugo, ali više volim posao vodiča, ljepši je odnos sa ljudima, manje je stresan. Naravno, geodezija će uvijek biti tu. Ali ipak, makar za sada, na drugom mjestu mojih poslova”, objašnjava Mirko koji organizuje više manjih i većih tura po različitim predjelima. “Kada govorimo o najzanimljivijim turama, ne mogu se odlučiti, najviše znači ekipa koja čini grupu. Nekada je dovoljna malo ‘teža’ grupa da vam uništi i najljepše predjele naših planina, odabir ljudi je veoma bitan. Ima veoma mnogo zainteresovanih ljudi za moje ture. Radim sa dosta agencija, a imam i zanimljiv Instagram profil Bjelasica Mountain. Većinom su to dnevne od po par sati kružne ture sa obilaskom okolnih katuna, vrhova i jezera. A nekada traju i po nedjelju dana. Krenemo iz Kolašina, a završimo na Žabljaku. Nedjelju dana jahanja po planinama Crne Gore”, kaže Mirko, i ističe koliko je bitno poznavati planinu i tehnike preživljanja. “Čudna je ćud planine. Kada mislite da ste je upoznali u potpunosti, dođe taj dan kada gusta magla prekrije bregove, sakrije visoke vrhove i napravi tamu. Potpuno ste bespomoćni u tom sivom oblaku. Par puta sam, slobodno mogu reći imao sreće, potrefio sam mjesto na koje je trebalo da dođem… Ali, ipak, dosta sam se i gubio. Ne gubio da odem daleko, ali gubio u tom smislu da ne znam 100% gdje sam. Treba li lijevo ili desno, a znam da je tu negdje, ubijeđen sam da jeste.”
Pored mnogo lijepih priča, Mirko se sjeća i onih drugih, a jedna mu se posebno urezala u pamćenje. “Jedna malo tužnija priča dešava se na planini Sinjavini. Taman kada sam počeo da zarađujem svoje prve veće pare i kada sam shvatio da sam na neki način uspio u tom poslu, dešava se nezgoda. Konj je nezgodno zgazio, teren je bio lijep, ali previše mek. Slomio je nogu, ne znam kako. Niko ne zna. U tom trenutku jedan dio mene nestaje, konj koji me naučio dosta toga, konj sa kojim sam učio da jašem, sam, neustrašiv. Slomio je nogu, morali smo da ga uspavamo. Nestao je. Suze su išle niz lice kao malom djetetu. A ipak sam samo to i bio. U tom trenutku imao sam samo njega, moj prvi i jedini konj. Nekih mjesec dana poslije toga nijesam jahao konja, imao sam dosta prijatelja koji su ih držali, ali nijesam mogao. Napokon nakon nekog vremena sam se usudio, pitao komšiju mogu li da uzmem konja, jaše mi se. Srce me stezalo, a krio sam oči koje su se caklile na samu pomisao. Pojahao sam, jurio sam ravnicama naše Bjelasice. Osjetio sam ponovo tu želju, osjetio sam da tu pripadam. Nedugo nakon toga kupio sam konja, poslije njega još par njih. Sada ih imam šest, a ostale rentiram od prijatelja. Konji su moja velika ljubav”, prisjeća se Mirko.

Djevojčica iz katuna

Kroz svoje priče i slike Mirko nam otkriva i život u katunima, a njegova fotografija djevojčice obišla je društvene mreže. Divan momenat koji je ostao zabilježen, ali i priča o ovom momku koji posjećuje porodice u katunima i pokušava pažnjom da im obogati život. “Profil Bjelasica Mountain koristim za promociju stvari koje radim, i za promociju planina i lijepih predjela. Fotografija djevojčice u siromašnoj kolibi punoj sloge i iskrenog osmijeha obišla je društvene mrežem Često svratim kod ljudi za koje znam da manje imaju, volim svima da pomognem. Kao vodič vodim grupe i preko 30 ljudi, tako da svaki put ostavimo neke lijepe pare. Tom fotografijom sam oduševio veliki broj ljudi, par njih je poslalo novčanu pomoć za porodicu, kao i stvari za djecu.”
Mirkove fotografije djeluju nestvarno, otkrivaju nam veličanstvene predjele, prelijepe životinje i život u prirodi. “Smatram da sam dosta doprinio svojim fotografijama. Mnogo ljudi mi piše, dosta njih ne zna za ljepote koje posjeduju naše planine. Mada, koliko vidim, dosta ljudi se okreće ka planinarenju, šetnji kroz prirodu i sličnim aktivnostima. Planina mi je pomogla da otkrijem mnogo toga, shvatio sam šta znači prava sreća. Ne možete da zamislite koliko samo direktora, šefova, profesora dolazi kod mene. Svako od njih mi kaže – kako ti uživaš, zavidim ti. Šta će vam položaj i grad ako nijeste srećni. Uživam pored jezera, uživam na nekom vidikovcu. Uživam u iskrenim osmjesima ljudi oko mene. E, to je sreća!”

Bjelasica je moj život

“Ljubav prema planini je uvijek bila tu. Samo sam nekada imao manje vremena da je posjećujem. Srećan sam u ovom poslu, zna da bude veoma naporno, ali Bjelasica je moj život. Ne bih mogao da radim po osam sati u jednoj prostoriji, prosto nije to ono kako želim da provedem život. Najviše me fascinira život na nekim manje poznatim katunima, ljudi žive drugačije, siromašnije, a ipak su veoma srećni. Nemaju puno briga, nemaju previše razmišljanja. Bitno je da stoka bude sita, ljudi zdravi, a sve ostalo kako Bog zapovijedi. To je ono što ih dugo drži u životu.”
Život na planini i sa planinom je neprocjenjivo bogatstvo za Mirka. Mnogo toga je naučio od prirode i planine, savladao važne životne lekcije i mudrosti kroz ovakav život. “Izdvojio bih jednu rečenicu – Čuvajmo zemlju i prirodu na njoj, jer ih nismo naslijedili od svojih djedova i očeva, nego smo ih pozajmili od svojih potomaka.”
Mirkov život razlikuje se od života njegovih vršnjaka, interesovalo nas je na kakve komentare nailazi i kako ih doživljava. “Sjećam se kada sam počinjao da se bavim ovim poslom, bilo je dosta loših komentara, šala i nepovjerenja. Izdržao sam i radio još napornije. Danas sa svih strana vidim divljenje, pozitivne komentare i onaj stari, dobri komentar – Ej, prijatelju, pa ti si uspio u životu”, kaže Mirko koji ima jasno postavljene ciljeve kako da unaprijedi svoj posao. “Volio bih da proširim svoju ponudu, Bjelasica je veoma popularna posljednjih godina. Novi ski centar 1600 prolazi kroz katun Vranjak na kom imam par koliba, već imam nekih 15-ak kreveta koje ću, naravno, proširiti. Pravimo i restoran za svoje goste, ali polako, biće to jednoga dana lijepa priča”, zaključuje Mirko.

Gracija br. 157, 10.5.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...