Moja Simona

Piše: Marko Novaković
(novinar, publicista, autor i voditelj TV emisija)

Nakon odlaska kod doktora i obavljenog ultrazvuka stiže informacija da je beba zdrava, sve je u redu, ne kažu mi pol djeteta (ne mogu da vide), ali i ne trebaju. Siguran sam, sin je 100%! Termin je u avgustu. Sjajno, već planiram kako da proslavim rođenje trećeg sina, obavještavam društvo, zovem svog prijatelja Omera da njegov orkestar obavezno bude na proslavi. Čak i dogovaramo da hit večeri bude Imao je stari aga tri sina junaka.

Stiže i taj 27. avgust, sve je spremno, supruga u bolnici, čekamo, zove me sestra i hvata muštuluk. “Brate, neka ti je srećna ćeruna”. Šok!? Kako, što, jesi li sigurna, ma greška je sigurno, zar nije sin… Ćerka?! Čekaj, kako ćerka?!

Nakon par dana u našu kuću stiže mali ružni zamotuljak. Ime joj je Simona. Hm, razmišljam. Lijepo ime, ali žensko. Ćerka… Prvih par mjeseci moja komunikacija i interesovanje svodili su se na pitanja kako je beba, treba li nešto, a Simona, kao za inat, svaki dan sve ljepša. Svaki dan osmijeh na licu i taj prodoran pogled pun ljubavi iz očiju plavih kao nebo, dugačke plave loknice samo “otežavaju” situaciju.

Dan po dan, mic po mic, Simona je, sada već vjerujem planski i smišljeno, probijala moj oklop predrasuda, stereotipa i gluposti koji su tradicija i društvo ugradili u moje biće. Polako, ali sigurno, svako jutro kada se probudim počinjem pogledom da tražim te plave oči pune ljubavi i taj neodoljiv osmijeh. Nakon nekoliko mjeseci već sam uhvaćen u zamku, a moj oklop predrasuda je probijen, već sam njen i već je moja. Moja Simona! Počinju naše šetnje, naši razgovori. Nije važno što ona još uvijek ne umije da priča, gugutanjem mi stavlja do znanja da me razumije i da se slaže sa mnom, bar tako mislim. Vozim je u kolicima na cvjetiće, kupujem rozu, crvenu garderobu, biramo lutkice, Hanu i Elzu, ledenu kraljicu, barbike… Ja obožavam moju Simonu.

Spavam, osjećam malene ruke na licu, maze me, otvaram oči, gledam – plave oči, osmijeh i čujem TATA! Gotov sam, znam da sam neraskidivo vezan do kraja svog života za zoru tatinu (tako je zovem).

Majko, u pravu si u mnogim stvarima, Simona je moje prvo dijete, a možda i u najvažnijoj – Simona je moja prva djevojčica

I ako nijesam vjernik, često pomislim da je Simona na neki način dar od Boga, koji možda nijesam ni zaslužio. Od kada je Simona u našim životima osjećam da nijesmo ona ista porodica od prije. Postali smo bolji ljudi, nekako smo tiši, nježniji, pitomiji… Svojim prisustvom je učinila da mnoge stvari gledam/o drugim očima. Nestvarno je kako me mijenja!

Vjerovatno se nećete začudit kada vam kažem da ne propustim ni jednu noć a da ne ponesem Simonu u krevet, da je ne izgnjavim i ušuškam, a ta mala poganulja, sa nevjerovatnom preciznošću prati redni broj priča o avanturama Šumka Šumića, Zeke Zekića i Mede Medića (ja sam izmislio likove i bajku) koje “moram” ispričati pred spavanje. Samo je čujete “tata, tata, Šumko Šumić 23”. I dok lagano tone u san, ona ili ja, češće ja, armija plišanih igračaka, od kojih svaka ima svoje ime, pažljivo je raspoređena po cijelom krevetu. Sličan ritual imamo i svakog jutra. Čim se probudi, iz trka se baca na moj krevet. Posebna joj je specijalnost da se zavuče ispod pokrivača kod mojih nogu, dopuzi do mene i prepadne me. Da je samo možete vidjeti kako se smije kada odglumim iznenađenje i prepadnutost.

Gledam kako je srećna kada šetamo kroz šumu, hvatamo leptire, skakavce, kada pravimo dvorac za lutke od obične kartonske kutije, kada se zajedno kupamo u njenom malom bazenu. Ona je srećna, a ja sam ponosan otac jedne srećne djevojčice. Sada je već velika i kaže “nijesam beba, imam punih sedam godina”, i poprilično joj dobro ide da me iznenadi i zbuni raznim pitanjima i njihovom formulacijom. Trenutno se “mučim” s odgovorima na pitanja kako se rađaju djeca, kako bebe žive u stomaku, rađa li se beba kada se dvoje ljube? Iznenađeno ispitujem odakle joj odjednom interesovanje za to, i otkrivam da je brat Luka već nekoliko dana unazad ubjeđuje da su nju u našu porodicu donijele rode. Kada joj objasnim da se Luka šali i da je zeza, demonstrativno se ljuti na njega i konstatuje “tata, Luka je pogan”. Ja potvrđujem.

Svako njeno interesovanje ili odgovor na neko moje pitanje me oduševljavaju i jedva čekam da to podijelim sa čitavom porodicom. Onda često dobijem odgovor od njih, posebno od moje majke, “što ti je, jesi li poludio, kao da ti je to prvo dijete”. A ja se na to grohotom nasmijem, jer u sebi znam: majko, u pravu si u mnogim stvarima, Simona je moje prvo dijete, a možda i u najvažnijoj – Simona je moja prva djevojčica!

Da ne biste pomislili da je baš sve tako savršeno, reći cu vam i ovo, ta mala profesorica, manirom iskusnog psihologa, veoma dobro prepoznaje i koristi svoju poziciju u porodici. Kada joj se nešto zabrani ili odbije, dođe kod mene, namjesti lice u onu grimasu kao da će svakog trenutka zaplakati i zatrepti velikim plavim očima. Istog momenta sam razoružan. Ali, ni ja nijesam naivan. Razradio sam sjajnu odbrambenu taktiku, samo kažem “ćuti, ne da majka, prebiće i tebe i mene, dođi da se sakrijemo”. Tvrdim vam da taktika upali, tata je dobar, mama je pogana. Baš sam pokvaren.

Eh, moja Simona, moja djevojčica, zora tatina… Znam da ćeš jednog dana, kada budeš velika i zrela djevojka, čitati ovo moje pismo i da ćeš tada, ali i svakog trenutka u svom životu, znati koliko te volim. Dugujem ti i zahvalnost. Hvala ti što si me promijenila, što si od mene napravila boljeg čovjeka. Hvala ti, zoro moja! Voli te tata!

p.s. Već ću se nekako snaći da odgovorim na njeno današnje pitanje – tata, zašto me zoveš sine, kada sam ja djevojčica.

Gracija br. 115, 29.9.2017.

 

 

 

 

 

 

Komentari

učitavam...