Momčilo Bajagić Bajaga: Sloboda je baviti se poslom koji voliš i živjeti od toga

O muzici, počecima, autorskom radu i koncertima, s popularnim Bajagom razgovarali smo prije početka koncerta Herceg Novom, na kojem su beogradski rokeri predstavili novi album U sali lom

Početkom 80-ih vrtoglavom brzinom je osvojio tadašnju YU rok scenu i do danas ostao jedan od najpopularnijih muzičara na našim prostorima. Sa nepunih 18 godina, Momčilo Bajagić Bajaga počeo je karijeru u Ribljoj čorbi, da bi daljnji put nastavio kao frontmen grupe Bajaga i Instruktori. Nakon prvog albuma Pozitivna geografija 1984. godine, izdali su još 14, a Sa druge strane jastuka, objavljen godinu kasnije, smatra se jednim od najboljih albuma snimljenih u bivšoj Jugoslaviji. Bajaga je napisao neke od najljepših stihova uz koje smo se zaljubljivali, voljeli, slavili, a i sada to rade neki novi klinci. Ovaj duhom vječiti mladić, kompozitor, tekstopisac, gitarista i pjevač, uspješno se okušao i kao autor muzike za film, televiziju i pozorište, o čemu svjedoče brojne pjesme koje su nastavile samostalno da žive. Moji drugovi, rađena za film Ni na nebu ni na zemlji Miše Radivojevića, kao i kompletna filmska muzika koju je uradio sa Sašom Loknerom, nagrađena je 1994. na Filmskom festivalu u Herceg Novom.

Album U sali lom izašao je u martu ove godine, na tragu je starog zvuka i već na putu da osvoji publiku.

Da li novi album U Sali lom zvuči emotivnije od prethodnih, budući da Vam je to prilikom snimanja najvažniji orijentir?

Mislim da zvuči dobro, kao jedan od naših boljih albuma. Teško mogu da imam dobar odnos prema tome, jer sam ja to pravio i slušao zadnjih šest mjeseci. Ipak, mislim da je sve zajedno dobro ispalo. Na albumu je pet, šest novih pjesama i poneka odranije, koje ljudi već znaju, što je sasvim dovoljno za jedan album. Vratili smo našeg starog saradnika Sašu Habića, producenta albuma Sa druge strane jastuka i Jahači magle, i to što smo ovaj album s njim napravili je dosta uticalo na to da zvuk bude bliži ranijem, s kraja 90-ih i početkom 2000-ih. Od oktobra prošle do februara ove godine sklapali smo pjesme i uopšte nisam razmišljao o tome da svaka pjesma bude emotivna, već da se te emocije, bez obzira da li su vesele ili tužne, prenesu na pravi način i da imaju dušu. Mislim da smo izgurali atmosferu koju smo zamislili za svaku pjesmu, a sve su dosta različite jer sam se bavio različitim atmosferama.

Napisali ste sve tekstove i muziku za novi album?

Da, ja sam autor, izuzev teksta Duška Kovačevića Noćima sanjam, kao i muzike, osim za pjesme Severac koju je radio Žika Milenković, i Kad mesec prospe rekom srebra sjaj za koju je muziku pisao Dragoljub Crnčević Crnke.

Album ste snimali u beogradskom Studio O, Olivera Jovanovića, dok je postprodukcija urađena u svjetski poznatom studiju Abbey Road u Londonu.

To je posljednji veliki studio u Beogradu u prostornom smislu, u koji možete dovesti 20 ljudi da pjevaju ili 15 gudača. Svi albumi koje slušate sada rađeni su tako što je u studiju jedan pjevač, a gomila mašina oko njega. Mi smo sve uživo snimali, onako kako volimo, a da bi sve stalo, bio nam je neophodan prostor. Što se tiče postprodukcija, ako hoćete da radite nešto iz moje branše imate dvije opcije, Njujork ili London. Pošto se sve šalje netom, praktično nije razlika u cijeni i kvalitetu, ali je razlika u pristupu. Jednu pjesmu smo poslali i u Njujork i u London. Meni je londonska produkcija bliža, jer Amerikanci imaju malo drugačiji fazon, pretjerali su u decibelima da bi na radiju jedni bili jači od drugih. Takođe, možete da izaberete producenta. Na albumu je bio gospodin Aleks Gordon, koji je radio posljednji album Polu Makartniju.

Napisali ste preko 200 tekstova. Sjećate li se svake pjesme?

Ponekad zaboravim pjesmu, ali se sjetim kad ugledam prvi stih. Prije 25 godina sam kod Minje Subote radio pjesmu za dječiju emisiju Tobogan. Namjera je bila da se napravi pjesmica uz koju će djeca naučiti da broje do deset. Izvedena je jednom, dvaput, i zaboravljena. Onda me nakon par godina Minja pozvao da ponovo snimimo pjesmu Jedan, dva, tri, ali nisam mogao da je se sjetim dok mi nije pustio kasetu. Poslije par riječi sam se sjetio. Ali, većinu pjesama koje sam napisao znam napamet, osim nekih koje dugo nisam izvodio, ali bih se i njih lako sjetio. Mislim da je broj pjesama oko 300, jer znam da u Sokoju imam jednu od debljih fascikli.

Pročitala sam da ste kao dječak bili pod uticajem Pink Floyda i da ste snimali njihove obrade. Da li su oni bili presudni da život posvetite muzici ili su uticaji dolazili i sa drugih strana?

I Pink Floyd, ali i Deep Purple, Zeppelin, Stonsi, Džimi Hendriks. Naravno da su na mene imali uticaja kada sam počeo da sviram gitaru sa nekih 13, 14 godina. I danas sviram na nekim gitarama koje sam kao klinac sanjao da imam. Nisam jurio da kupim nove, tako da i danas sviram na starim Les Paul i Stratocaster gitarama, ali to je zato što to stvarno volim.

Kako iz današnje perspektive gledate na saradnju s Ribljom čorbom, i kako je uticala na Vaše formiranje kasnije?

To je bio moj prvi veliki posao i profesionalni ulazak u muziku sa svega nepunih 18 godina. Uveo me je pokojni drug Rajko Kojić, koji je kasnije svirao gitaru. Ušao sam u bend koji je među par najboljih u zemlji i time su mi se ispunili svi klinački snovi. S njima sam proveo osam godina i naučio sve što je važno za posao kojim se danas bavim. Nisam imao neku odgovornost, to je bio Borin bend, sam je pisao, a kad imate 18 godina sve je lijepo.

Bajaga i Instruktori postoje od 1984, kada ste imali prvi samostalni nastup. Da li ste poslije Riblje čorbe strepili da li ćete izgraditi autentičan izraz?

Još kao član Čorbe imao sam Pozitivnu geografiju, i bio sam siguran da će se ljudima dopasti i da ću uspjeti to da izguram, što se kasnije i dokazalo. Bora i ja smo autori drugačije orijentacije. Više sam radio muziku nego tekstove. Kad sam počeo da radim moje tekstove a Bora njegove, vidjelo se da smo različitih senzibiliteta. Mislim da je bilo dobro i za nas i za njega što nismo nastavili da sviramo zajedno poslije 1984. godine.

Radili ste muziku za filmove i pozorište, Ni na nebu ni na zemlji, Profesionalac, serije Otvorena vrata, Vratiće se rode…I to su danas hitovi koji imaju samostalan život van filma, kao recimo Moji drugovi, Pada vlada, Bežiš od mene, ljubavi…

Okušao sam se u svemu što je blisko mom poslu, radio sam i za pozorište, serije, filmove, serije za djecu, reklame… Volim da radim primijenjenu muziku, možda su filmovi i najinteresantniji, mada volim i pozorište i serije. Dosad sam radio ta dva igrana filma s Mišom Radivojevićem i s Duškom Kovačevićem, i nadam se da će biti još neki, jer je to super iskustvo. Filmovi su skupa stvar i ne snimaju se često, a ima i puno kompozitora filmske muzike. Ali, eto, uspio sam. Nedavno sam radio divnu stvar, autorsku muziku na tekst Ženidba i udadba za Pozorište na Terazijama. Budući da se iduće godine proslavlja 70. godina Pozorišta na Terazijama, planirano je da se u to ime priredi domaći mjuzikl. Naime, umjesto da radim muziku na neki tekst, oni bi da izaberu 10, 20 mojih najvećih hitova, a da vaš Novljanin Stevan Koprivica napravi priču koja ne mora da ima neke veze s nama. Naprimjer, kao mjuzikl Mamma mia koji rađen na muziku grupe ABBA, a priča je neka druga. Takav je plan, pa se možda i desi.

Kakva je razlika između ta dva žanra u stvaralačkom smislu?

Nije neka razlika. U filmu može da se desi da ide scena koja traje šest minuta i da sve vrijeme mora da ide muzika, dok rijetko kad ima neka pjesma duža od tri i po minuta. Ili vam u filmu ide neki singl, više kao neki akcenat koji traje. Filmovi koje sam radio imali su relativno savremenu tematiku, ali divno je raditi neku epohu jer vas sam tekst inspiriše. Onda se dešava da radite nešto što vam inače nikad ne bi palo na pamet.

Pisali ste tekstove za Slađanu Milošević, Zdravka Čolića…Da li rado pišete za druge?

Pišem za prijatelje. Kad sam bio mlađi to sam više radio jer sam jurio za poslom. Sada uradim za prijatelje, ne radim previše, eventualno ako me nešto posebno inspiriše jer ne stignem baš ni za sebe da napišem. Za Zdravka radim zato što sarađujemo više od 30 godina.

Prethodni album Daljina, dim i prašina ima nostalgičnu notu, a pojedine pjesme zvuče autobiografski. Ima li i koliko u Vašim tekstovima autobiografskog?

Nikada nisam pisao autobiografiju, niti bih je pisao u proznoj formi. Naravno da ste neke situacije morali da proživite i doživite da biste ih opisali, ali nikada ne opisujem svoj život.

Samo nam je ljubav potrebna. Uticaj Beatlesa ili Vam se jednostavno sviđala ta mala, ali najveća rečenica?

I jedno i drugo. Sjećam se kad je snimak bio objavljen uživo, kad su snimali prvi put i kad je BBC prenosio za cijeli svijet. Počinjala je s uvodnim taktovima Marseljeze ta njihova verzija, i onda sam ja to snimio krajem 90-ih. Tad su bili drugačiji razlozi, ali pošto je to univerzalna tema, uvijek je dobrodošla. Ne stalno, ali često se desi da neki od koncerata završim upravo tom pjesmom.

Zahvaljujući Vašim tekstovima u dodiru smo s našim čulima, Zažmuri, pa na sopstvenom platnu, u glavi pomešaj sivu i zlatnu…Da li ste svjesni koliko pomažete u sanjarenju?

Radim to jer to zaista volim da radim. Možda je pitanje izbora riječi, ne govorim ništa specijalno novo, ali možda je način na koji to kažem ljudima interesantan. Još dok sam išao u osnovnu školu, koja mi nije baš bog zna kako išla, bio sam najbolji u pisanju sastava. Jednom se desilo da sam napisao pjesmu umjesto sastava pa mi nisu vjerovali da to nisam unaprijed kući pripremio. Ali, nisam znao temu. Tada sam im tražio da daju neku temu pa ću da im napišem. Uvijek sam se sa riječima dobro snalazio i uvijek sam volio pjesnike, i strane i naše. Uglavnom naše, jer strane treba čitati u originalu, a ja znam samo engleski i malo ruski.

Koje naše pjesnike volite?

Od Zmaj Jove i Alekse Šantića do Dučića i Rakića, Disa. Cijela ta škola između dva rata, to su sve bili sjajni pjesnici. Volim i Ljubivoja Ršumovića i njegovo snalaženje s riječima, posebno njegove duhovite pjesme iz mladosti. Bećkovića, kao i neke druge savremene pjesnike, ali sam ipak više naklonjen Šantiću i Radičeviću.

Da li ste mišljenja da je danas premalo maštanja, sanjarenja, igre, stvaranja?

Mislim da je prosto vrijeme drugačije. Što se mene tiče, meni je okej. I ono naše vrijeme kada smo bili mladi, bilo je drugačije u odnosu na vrijeme naših roditelja. Nisam sklon tome da kritikujem ono što sasvim ne razumijem. Ovi klinci imaju ovo vrijeme koje ne mogu baš skroz da ukapiram… Ali, i ne trudim se jer to je više njihov problem nego moj, jer je i više njihovo nego moje vrijeme.

Kakvu muziku slušate kad ste sami? Ili slušate tišinu?

Vrlo sam rijetko sam, a kada jesam, trudim se da ne slušam muziku. Volim različite žanrove, pop, rok, bluz, džez i klasičnu muziku. Slušam u zavisnosti od toga šta mi kada prija. Volim da čujem stare stvari koje sam nekada slušao, a volim da čujem i nešto novo.

Da li muzika oslobađa?

Kad smo nedavno svirali na Egzitu, slogan je bio lična sloboda, ili otkrij slobodu. Upravo u smislu da li muzika i umjetnost, uopšte, oslobađaju? Po mom mišljenju sloboda je to što mogu da se bavim poslom koji mi se dopada i da mogu da živim od toga. Nikada nisam radio ništa drugo van muzike, čak kao iz hobija. I mislim da je to neka vrsta slobode.

Kakve utiske nosite s ovogodišnjeg Egzita?

Bili smo u subotu u udarnom terminu na glavnoj bini, i bilo je užasno mnogo ljudi. Poslije nas je nastupala Grejs Džons i kažu da je to bila jedna od najboljih festivalskih večeri. Meni je bilo super baš zato što imaju odličnu produkciju, binu, razglas, odličnu rasvjetu, a kad je to dobro onda nije problem napraviti dobru svirku.

Nakon Egzita, nastupili ste u Tivtu i evo vas u Herceg Novom. Nakon koliko godina nastupate u Novom?

Nismo dugo svirali, vjerovatno je to bilo prije pet ili šest godina za jedno novogodišnje veče. Na Kanli Kuli nisam svirao deset godina. I to je divna bina, divan prostor, s tvrđave vidite pučinu, tako da je to mjesto za super svirku.

Mi u Crnoj Gori imamo običaj da prvo pitamo odakle ste, a da potom iznalazimo crnogorske korijene. Bajagići imaju, čini mi se, pivsko porijeklo?

Tačno. Mada tim neću puno da se hvalim, ali svi su Bajagići porijeklom iz Pive. Nemamo tamo nekih bliskih rođaka jer su se moji preci davno, ko zna kad, doselili u Srem. Posjetio sam, naravno, Pivu. Išao sam kod jednog prijatelja koji je iz Pive, ali nije Bajagić, koji me je vodio da obiđem Plužine i taj kraj gore koji je stvarno lijep. Ima Bajagića i u Bosni, na Romaniji koji mi takođe nisu rođaci… Naravno da znam svoje porijeklo i to mi je drago.

GRACIJA 137/3. avgust 2018.

Razgovarala Danijela Đonović

Foto Photo promo, Dunja Dopsaj, Brian Rašić

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...