Muhamed Ali

Njegovo ime bilo je Kasijus Klej, što je izgledalo dovoljno za postizanje velikih stvari. Uz to, bio je visok, snažan, lijep. I crn. Ime za pobjednika, tijelo za pozornicu. Proglašen je najvećim sportistom 20. vijeka. Bio je i ostao američki heroj – najveći od svih. Njegovi udarci bili su bučniji od buke Nijagare i jači od uragana

Profesionalni bokser od 1961. godine, svjetski šampion 1964. kada mu je bilo samo 22 godine, a već je bio osvojio olimpijsko zlato u Rimu. Nakon osvojene olimpijske medalje, Klej je bio nevjerovatno ponosan i nije je skidao. Kažu da je sa njom i spavao i izlazio van. “Prvi put u životu sam spavao na leđima, morao sam da mi se medalja ne ureže u grudi.” Tu zlatnu medalju bacio je u rijeku Ohajo, nakon ko zna kojeg odbijanja da ga posluže u restoranu zbog boje kože. “Šest godina sam sanjao ovu medalju i borio se za nju, a kada sam je bacio i postao profesionalac, osjetio sam ogromno olakšanje.” Shvatio je da ne prepoznaje zemlju koja njega prepoznaje samo sa bokserskim rukavicama na rukama: “Boks je kada gomila bijelaca gleda dva crnca koja jedan drugog bjesomučno udaraju.” Od 191 meča u amaterskom boksu pobijedio je 167 puta, a kao profesionalac je triput osvojio titulu šampiona u teškoj kategoriji. Prešao je na islam 1964. godine i promijenio ime u Muhamed Ali. Osam godina ranije, Svjetski bokserski savez oduzeo mu je boksersku dozvolu: “Ali, oni su bili pijuni, a ja sam još uvijek kralj!”

TRAŽEĆI BICIKLO Kasijus Marselus Klej junior rođen je 17. januara 1942. godine u Luisvilu, Kentaki. Majka mu je pričala kako je malo nedostajalo da ga izgubi nakon poroda. Stavili su tuđe dijete u njen krevet. Bilo joj je čudno kako je miran, sve dok nije ugledala cedulju sa prezimenom Braun, a ona sa prezimenom Klej bila je na drugom krevetu. Sasvim slučajno je počeo da trenira boks, kada se kao 12-godišnjak iznenada našao u dvorani za vježbanje, tražeći svoje ukradeno biciklo. U osnove boksa uputio ga je jedan bivši policajac irskog porijekla i ubrzo je počeo da pobjeđuje u amaterskom boksu. Tako je započeo uspješan put u svijet sporta, mada je njegov otac predviđao da će postati učitelj.

SVE JE BIJELO Spustiti glavu, oboriti pogled, nikada. Muhamed Ali. Jedno novo ime zbog jednog novog razloga, odabrana jedna nova religija, mnogo bliža njegovoj sudbini, uklopljena u njegove mečeve. Obarao je na pod one manje odlučne, brze, motivisane, crne kao što je on sam. Očiju širom otvorenih, magnetičnog i nadahnjujućeg pogleda. Očiju punih jednog divnog ponosa i neočekivane sreće. I oštrih riječi, savršenih atributa koji su znali da pogode pravo mjesto: “Djeci govore da je Isus bio bijel, kao apostoli i anđeli. Mjesto gdje živi predsjednik zove se Bijela kuća. Čak je i Tarzan bijelac. Jedan koji je rođen i odrastao u džungli!?”

MINISTAR ISLAMA Odbranio je svoju titulu osam puta, nakon čega je njegova karijera prekinuta kada je odbio da ode u Vijetnam. Htjeli su da pošalju u rat tog bezobraznog mladića, tog bijesnog šampiona. Kao i sve ostale, po propagandnoj i patriotskoj praksi. Zbog odbijanja, završio je na sudu. Jedan diskriminišući postupak, jer je suprotstaviti se značilo ostati i voditi jedan drugačiji rat, više se istaknuti. “Nijedan Vijetnamac me nikada nije nazvao crnjom”, izjavio je nakon svoje odluke. Muhamed Ali se proglasio “ministrom islama” i “prigovorom savjesti”, odbijajući odlazak u rat. Osuđen je od porote sastavljene isključivo od bijelaca na pet godina zatvora, ali je, uz kauciju, ostao na slobodi za vrijeme žalbenog procesa. Oduzeli su mu sve, uključujući i titulu i licencu. Bio je to jedan od najmračnijih perioda njegovog života. Odlučio je da se povuče i bio je napadan zbog svog zauzimanja u borbi koju su vodili Martin Luter King i Malkolm X.

Mogao je da se vrati na ring 1971. godine, kada je oslobođen optužbi zahvaljujući neregularnostima tokom istrage. Pobijedio je tada Džimija Elisa, a zatim izgubio od Džoa Frejzera u susretu nazvanom “meč stoljeća.” Morao je sve ponovo. Sa uobičajenom, preciznom, neumoljivom brzinom: 61 meč, 56 pobjeda, jedan poraz. U međuvremenu, četiri žene, devetoro djece. Kada ga je 1978. godine tehničkim nokautom pobijedio mladi Lari Holms, Alijeva karijera krenula je silaznom putanjom. Prestao je boksovati 1981, kada je obolio od Parkinsonove bolesti.

CIRKUSANT Trenirao ga je Anđelo Dandi, kada je sa 22 godine stigao na svjetsko prvenstvo, pobijedivši Sonija Listona. Ni Dandi, kao ni oni prije njega, nije uspio nagovoriti Kleja da promijeni način boksovanja. Svi stručnjaci su ga neprestano kritikovali zbog neobičnog stila, koji su nazivali cirkusantskim. Zbog istog tog stila Klej je bio neuhvatljiv većini svojih protivnika. U tom periodu Klej je postao poznat po svojim provokativnim izjavama, te se i izvan ringa mnogo pričalo o njemu – što se sigurno ne bi desilo da pored enormne medijske harizme nije ostvario izvrsnu povezanost sa publikom.

FANTOMSKI UDARAC Njegov boks baziran na pokretima nogu ostao je jedinstven, nijedan bokser teške kategorije nije mogao da ga imitira. Za Alija se govorilo da “leti kao leptir i ubada kao pčela”, kako bi se istakla nevjerovatna lakoća njegovih pokreta, udružena sa najfinijom tehnikom. U istoriju boksa ušao je njegov phantom punch, kada je nakon nepunog minuta jednim udarcem oborio Listona 1965. godine u Luinstonu. Prema ekspertima koji su kasnije posmatrali i analizirali udarac na usporenom snimku, bio je skoro nevidljiv i iz neposredne blizine. Ali je 2004. u svom posljednjem zvaničnom intervjuu (koji je dao uz pomoć članova porodice) izjavio, vraćajući se na taj meč: “Soni je bio dobar čovjek. Ali, taj udarac ga je pogodio. Ne znam tačno koliko je bio jak, ali i da je htio simulirati nokaut, Liston to nikada ne bi učinio u prvoj rundi.”

POBJEDA ZA PAMĆENJE Najveća, najznačajnija i najdraža pobjeda mu je ona iz 1974. godine nad Džordžom Formanom, u Kinšasi. Opklade su bile na strani njegovog protivnika i u Americi i u Japanu i u Engleskoj. “Kada smo stali u ring, pogledao sam ga u oči i rekao: blesane, dobićeš velike batine i to pred svim ovim Afrikancima. Tada me je sudija opomenuo da se ne obraćam protivniku. Dobro se sjećam te 14. runde. Sudija mu je odbrojavao, a moja ruka je bila u vazduhu, visoko podignuta. Pobijedio sam ga!” Taj meč zapamćen je i kao politički događaj, prije kojeg je Ali izjavio: “Neću se boriti za sopstveni prestiž, nego kako bih mojoj braći u Americi ulio nadu. Gladnim, siromašnim, ljudima koji nisu svjesni svoje rase, onima koji misle da nemaju budućnosti.”

POTPUNO DRUGAČIJI Javnost nije baš oduvijek bila oduševljena ovim bokserskim šampionom: bio je poznat kao brbljivac, hvalisavac i ne pretjerano skroman sportista. A bio je i previše nezavisan. Istoričar američkog sporta Frenk de Ford ovako je objasnio odnos američke javnosti prema ovom kontroverznom bokseru: “Od američkih sportista očekivalo se da budu skromni momci, snažni, ali tihi. Kasijus Klej bio je potpuno drugačiji. Najvjerovatnije je i činjenica da je crnac imala izvjesnog značaja. Nekako se osjećalo da bi bilo potpuno u redu da je neki bijelac takav hvalisavac, ali crnac – to je bilo teško prihvatiti. Nakon odbijanja odlaska u Vijetnam, mnogi su se pitali razumije li on uopšte posljedice svoje odluke. Ali, on je bio čvrst i postojan, nikada se nije pokajao ili nekom žalio zbog ličnih problema. Amerika je tek kasnije uhvatila korak s njim i njegovo protivljenje odlasku u rat dijelili su milioni Amerikanaca. Tako se taj njegov čin više nije smatrao nepatriotskim, nego junačkim.”

OLIMPIJSKI PLAMEN Godine 1991. uputio se u Bagdad kako bi lično razgovarao sa Sadamom Huseinom, pokušavši da učini sve da se izbjegne rat s Amerikom. Uspjelo mu je tada da oslobodi 15 taoca. Na otvaranju olimpijade u Atlanti 1996. godine iznenadio je i u isto vrijeme potresao cijeli svijet, upalivši olimpijski plamen. Tada mu je ponovo uručeno olimpijsko zlato osvojeno u Rimu, 1960. godine. Muhamed Ali odlikovan je 2005. zlatnom medaljom za mir Otto Hahn od Deutsche Gesellschaft für die Vereinten Nationen.

REVOLUCIJA Danas je Ali jedan stari čovjek, usporen od Parkinsonove bolesti, slične osveti, od koje je zanijemio, zbog koje izgleda kao da je primio sve udarce ovog svijeta i postao neko potpuno drugačiji. Da bi se u potpunosti shvatilo kakav je bio, dovoljno je pogledati neke od njegovih fotografija. I to one koje pokazuju ljutitog, snažnog, nepobjedivog borca koji je uvijek gledao direktno u kameru i objektiv fotoaparata. Kasijus Klej je udarao onako kako to rade crnci, a Muhamed Ali je udarao iz potpuno drugog razloga. Kako crnci nisu radili, ne trebaju da rade, kako je bilo nezamislivo i predviđeno da rade. Bilo je tako. On nije samo svjetski šampion u teškoj kategoriji. On je revolucija, posmatrana sa ivice ringa, preko TV-a, iz knjiga, onda i sada… Veliki sportista, obdaren snagom, voljom i čeličnim karakterom, nije se predao. Nije se pomirio s bolešću i nastavlja da vodi svoje bitke za mir, za odbranu civilnih prava, ostajući zauvijek simbol obojenih pripadnika američkog naroda.

PORODIČNI ČOVJEK

Muhamed Ali ženio se četiri puta i ima sedam kćerki i dva sina. Prvu ženu, konobaricu Sonji Roi, upoznao je mjesec dana prije nego što će se vjenčati u avgustu 1964. godine. No, njene primjedbe u vezi sa oblačenjem žena prema muslimanskim običajima doprinijele su slomu braka 1966. Avgusta 1967. oženio se sa 17-godišnjom Belindom Bojd, koja je nakon vjenčanja promijenila ime u Kalila Ali i rodila četvoro djece: najstarija kćerka, Marjum, rođena je 1968, bliznakinje Džamila i Rašida 1970, dok je Alijev jedini biološki sin, Muhamed Ali Mlađi, rođen 1972.  Dvije godine kasnije, Ali je započeo vezu sa Veronikom Porše, jednom od četiri djevojke koje su na plakatu promovisale čuveni meč u Zairu protiv Formana. U ljeto 1977. okončao se i Alijev drugi brak i on se vjenčao sa Veronikom. Još dok su bili u vezi Veronika je rodila djevojčicu Hanu, a na vjenčanju je nosila njihovo drugo dijete: Lajla Ali rođena je u decembru iste godine. No, brak se raspao 1986, a novembra iste godine vjenčao se po četvrti put. Jolanda i Ali su se upoznali još početkom 60-ih u Luisvilu, kada je on imao 22, a ona šest godina. Imaju usvojenog sina Asada. Ali ima još dvije kćerke, Miju i Kalilu iz vanbračnih veza.

GRACIJA 55/2015.

Priredila Snežana Crkvenjaš

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...