AIDA PETROVIĆ: Nasilje nije lični problem, već političko pitanje

Izvršna direktorica NVO Crnogorski ženski lobi kaže da je rad sa ženama i djecom žrtvama nasilja izuzetno težak, da uspjeh ne može da se očekuje brzo, jer nema gotovih savjeta za izlazak iz te nemilosrdne situacije

Izvršna direktorica NVO Crnogorski ženski lobi (CŽL), Aida Petrović, već 24 godine se bavi prevencijom, zaštitom i edukacijom žrtava raznih oblika nasilja, posebno žrtava trgovine ljudima, ženama i djecom. Godine 1996. bila je dio tima žena iz Crne Gore koje su prošle obuku za rad sa žrtvama nasilja i trgovine ljudima putem SOS telefona i već tada je znala da je na pravom putu da ostvari svoju iskonsku želju i potrebu i pomaže onima koji su preživjeli najgore, a porodica i društvo ih odbacili. Po završetku obuke počela je da dežura sa koleginicima, ali se broj aktivistkinja smanjivao, jer je misija koju su započele bila veoma teška.

Bile smo smještene u prostorijama tadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore u Podgorici, jer niko nije htio da nam da prostor za rad. Dežurale smo po dvije i ubrzo sam shvatila da dobar dio teorije koju su nam prenijele koleginice pada u vodu kada zazvoni telefon, jer smo u tom momentu morale da znamo kako da se ophodimo prema žrtvi, a da je ne izgubimo. Pokojna Nada Radović i ja smo kršile pravilo da ne smijemo da izlazimo i viđamo se sa žrtvama, jer je to rizično, jer time ugrožavamo bezbjednost i sl. Želeći više od toga – da vidim osobu s kojom pričam, 1999. sam odlučila da osnujem organizaciju u kojoj bi svaka žena koja želi da radi, naravno, prema svojim afinitetima, mogućnostima i znanju, pomagala žrtvama”.

Od tog momenta njena priča dobija zamah, a ženama i djeci žrtvama nasilja pomagala je i u najtežim trenucima života, kada su joj se desile teške tragedije.

Kako djevojke najčešće postaju žrtve trgovine ljudima, a potom i zavisnice?

U društvima koja se nalaze u procesu tranzicije, a posebno kada su ti procesi dugi, ženska populacija je prva koja se nalazi na udaru talasa nezaposlenosti, a samim tim i ekonomske zavisnosti i nesigurnosti, diskriminacije na slabo plaćenim radnim mjestima i marginalizacije na tržištu rada (takozvana feminizacija siromaštva). Uz neinformisanost, ovo je osnovni okidač da žene, djevojke, djevojčice povjeruju u priču o boljem životu i postaju lak plijen trafikantima koji nude dobar posao, još bolju zaradu, a time i rješavanje egzistencijalnih problema. To je, naravno, samo jedna velika zabluda i laž trafikanata, mamac za enormno profitiranje na račun trafikovanja žena, djevojaka i djevojčica. Nažalost, sve pripadnice ženskog pola koje povjeruju u tu priču ne slute da sebe stavljaju u tešku poziciju iz koje mnoge ne izađu, niti prežive, a vrlo često neprijatnosti, ucjene i prijetnje doživljavaju njihove porodice. Zavisnost od droga i alkohola je u 99% slučajeva koje smo radile bila prateći faktor. Droge i alkohol se uzimaju uglavnom nakon što ih trafikanti na to silom primoraju, kako bi bile poslušne i bespogovorno primale i do deset klijenata na dan. Navučene na droge i alkohol, žene i djevojke ih kasnije same uzimaju da bi njihova emotivna bol otupila, jer su se našle u degradirajućem, ponižavajućem i bezizlaznom položaju.

Na koji način im pomažete?

Pomoć žrtvama trafikinga i drugim oblicima nasilja odvija se kroz servise u kojima su zbrinute i pružaju im se pomoć i podrška u fazi oporavka, davanja iskaza, svjedočenja tokom procesa suđenja, ako do njega uopšte dođe. Podrška i informacije se pružaju i putem SOS telefona koji je u funkciji 24 sata 365 dana, anonimno i povjerljivo. Mnogo radimo i na terenu sa ženama žrtvama trafikinga i nasilja uopšte, jer često nisu u prilici da dođu kod nas osim da kratko pozovu i jave da im je pomoć neophodna. Identitet žrtve nasilja u potpunosti je sa naše strane zaštićen.

Koliki je procenat djevojaka koje se otrgnu iz kandži prostitucije i droge?

Vrlo mali broj djevojaka izađe iz svijeta prostitucije i konzumiranja droga. Uglavnom se taj broj svodi na pojedinačne primjere onih koje su imale snage, ali i podršku porodice, prijatelja, institucija da izađu iz svijeta ropstva i poroka i nastave sa životom.

Zašto im njihove porodice ne pomažu?

Nakon razotkrivanja istine da je djevojka žrtva trafikinga, osim nje i drugi članovi porodice nalaze se u posebno teškoj situaciji, jer se razara tkivo porodice, svetost njenih principa i nastupa istinska porodična kriza. Saznanje da u porodici postoji neko ko je bio žrtva trafikinga, za članove porodice u toj mjeri je devastirajuće da nastoje da negiraju prisustvo problema, ne žele da se suoče s njim zatraže pomoć. Najčešće se porodica zbog stigme i diskriminacije većine društva distancira od žrtve trafikinga, jer se dobro poštuju nepisana, ali utemeljena pravila patrijarhalnih obrazaca po kojima se odlučuje o etičkim kodeksima. U većini tradicionalnih i patrijarhalnih crnogorskih porodica je bitnije šta će reći okolina, rođaci prijatelji, nego prihvatanje surove istine i pružanje pomoći u akutnoj fazi oporavka i izlaska iz traumatičnog perioda žrtava iz njihove porodice.

Zbog čega žene krivično ne gone nasilnike?

Najčešći uzroci zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje i nasilnika sadržani su u zajedničkom imenitelju koji bi se jednim imenom mogao nazvati strah. Mnogo je oblika strahova od kojih žena žrtva nasilja ima bojazan – strah od nasilnikove osvete, posebno ucjenama prema djeci, neizvjesnost postupka i dokazivanja djela nasilja, strah zbog ekonomske zavisnosti od bračnog partnera, strah zbog psihološkog, emotivnog i ekonomskog zlostavljanja, zastrašivanje, prijetnje, prinuda, korišćenje muških privilegija od nasilnika, umanjivanje, poricanje djela… Sve to doprinosi nastajanju nesigurnosti, straha i osjećanja bespomoćnosti žrtve, razara njeno samopoštovanje i odnose povjerenja. Najčešće izostaje i podrška porodice, a često je iskaz žrtve jedini dokaz za pretrpljeno nasilje, što najčešće dovodi do oslobađajuće presude za nasilnika, jer se u njen iskaz ne vjeruje.

Stiče se utisak da sredina ima više razumijevanja za nasilnika nego za žrtvu. Šta je država uradila po pitanju smanjena nasilja i kažnjavanja nasilnika?

Država je uskladila nacionalne zakonske norme sa međunarodnim standardima, potpisala i ratifikovala mnoga međunarodna dokumenta koja propisuju oštre mjere prema nasilnicima bilo kojeg oblika nasilja i traže nultu toleranciju na rodno zasnovano nasilje nad ženama. Tu su i uredno donešene strategije, akcioni planovi, standardne operativne procedure, pravilnici o postupanju u slučajevima rodno zasnovanog nasilja. Nažalost, primjena tih normi u praksi nije zadovoljavajuća u dijelu pravovremene identifikacije žrtve, kao i adekvatnog sankcionisanja nasilnika. Od države nije obezbijeđen dovoljan broj socijalnih servisa pomoći i podrške za žrtve rodno zasnovanog nasilja, a odnose se na sigurne kuće, skloništa, krizne centre i druge oblike zbrinjavanja žrtava u periodu kada im je potrebna hitna i neodložna pomoć. Nasilje nije lični problem, već političko pitanje jedne zemlje, i posmatrajući ga u tom kontekstu ga treba i rješavati da bi rezultati bili ohrabrujući za žrtve nasilja, a obeshrabrujući za sve počinioce bilo kojeg oblika rodnog nasilja.

Kako spriječiti nasilje nad ženama i djecom prije nego što do njega dođe?

Nemamo pravo da ne reagujemo na nasilje i da pristanemo da se ono dešava pred našim očima ili da ćutimo o eventualnim saznanjima da se nad nekom ženom ili djevojkom vrši nasilje, a da to ne prijavimo institucijama i nevladinim organizacijama. Treba razvijati edukativno preventivne programe u još većem broju i sprovoditi među djevojčicama i dječacima u mlađoj starosnoj dobi, kako bi od malih nogu razvijali netoleranciju na nasilje, a empatiju za žrtvu nasilja. Niko se ne rađa kao nasilnik ili žrtva. To su modeli koji se uče u porodicama i kao model prihvatljivog ponašanja prenose u budućim porodicama. Takođe je potrebno sprovoditi kontinuirane kampanje kako za potencijalne žrtve nasilja, tako i za širu društvenu javnost i informisati ih o mogućim mjerama prevencije i modelima pomoći i podrške kada se nasilje desi.

Da li žene koje su pretrpjele nasilje mogu da rade sa žrtvama nasilja?

Teorija kaže, a praksa je potvrdila da žene žrtve nasilja ne mogu da rade sa žrtvama nasilja, ili taj period rada traje veoma kratko. Razlog za ovakvo stanje treba tražiti u pretrpljenom nasilju osobe koja je prošla kroz krug nekog oblika nasilja i izašla iz takvoga pakla. Pomažući drugoj ženi žrtvi nasilja, ona se ponovo vraća svojoj traumatičnoj prošlosti i preživljava sve što je prošla, što je jako opterećujuće. Želeći da pomognu, nekadašnje žrtve nasilja često reaguju izuzetno emotivno, daju savjete i instrukcije žrtvi šta treba da urade, a to je nedopustivo, jer gotovih savjeta za izlazak iz nasilja nema. Do njih se dolazi upornim radom i osnaživanjem žrtve da prepozna šta je najbolje za nju za izlazak iz situacije nasilja.

Da li je nasilje nad djecom u Crnoj Gori u porastu?

Skoro svakodnevno se može čuti ili u medijama pročitati da se neki oblik nasilja desio nad djecom, što je neprihvatljivo i zabrinjavajuće. Sve brži ritam života, rješavanje osnovnog ekonomskog i egzesticionalnog pitanja dovodi u velikom broju slučajeva do otuđenja i malo provedenog vremena na kvalitetan način sa djecom. Tako često u mnogim porodicama dolazi do fizičkog, psihičkog, emotivnog, pa i seksualnog nasilja nad djecom koja su nezaštićena i strahuju u sopstvenom domu od sopstvene porodice. Djeca su sve više okrenuta društvenim mrežama i raznim drugim informatičkim subjektima koji nude obilje informacija, ali ne uvijek i dobronamjernih i korisnih za izvjesnu starosnu dob djeteta, pa su velike mogućnosti da postanu žrtva nasilja sajber kriminala, pojedinca ili grupa koje ih na taj način vrbuju za razne oblike zloupotreba, primjenjujući nasilje.

Koji je najteži slučaj s kojim ste se sreli tokom rada sa žrtvama nasilja?

Svaki slučaj nasilja nad ženama i djecom je specifičan i ma koliko izgledao identičan sa nekim prethodnim priča je za sebe i ima svoje osobenosti i teškoće. Mogla bih da kažem i da ne pogriješim da su svi slučajevi teški, preteški kada ispred sebe imam osobu koja nakon višemjesečnog ili najčešće višegodišnjeg trpljenja nasilja očekuje da se problem riješi odmah i najbolje moguće po nju i porodicu. Ta očekivanja odmah i sad nemoguće je ispuniti i dugogodišnje aktivistkinje znaju koliko je teško nositi se s tim, a ne iznevjeriti očekivanja žrtve nasilja. Ipak, izdvojila bih kao najteže slučajeve djecu žrtve nekog oblika nasilja i uz to žrtve prisilnog uzimanja droga, alkohola, prisilnog rada, prisilnog dječijeg braka, silovanja, seksualne eksploatacije, pedofilije, incesta. Pred tim uplašenim dječijim očima svaka priča gubi smisao, a najbolje i najviše što im se u prvom momentu može pružiti je prihvatanje, uz bezrezervnu ljubav i empatiju.

S kojim se poteškoćama susrećete u radu? Da li su Vas uznemiravali ili prijetili nasilnici?

Istinske aktivistkinje, kojih je, nažalost, sve manje, susreću se sa problemima ugrožene bezbjednosti svoje porodice, mogućnošću prenošenja nekih oboljenja, posebno kožnih, iz kontakta sa žrtvom, nepoznanica je radno vrijeme jer aktivizam traži uvijek spremnost na akciju, djelovanje na terenu, odlazak sa žrtvom u institucije… Osim uznemiravanja i prijetnji nasilnika meni i mojoj porodici, pretrpjela sam igranje sa mojim privatnim životom i pokušaj moralne diskreditacije, javne prozivke mene kao ličnosti, moje profesije, aktivizma, porodice, pa čak i upokojenih članova porodice, a sve u negativnom kontekstu. To govori da nasilnici i njihovo nasilje nemaju granice u pokušaju da sa sebe operu krivicu nasilja koje su počinili. Takvi ekstremni slučajevi napada na mene i porodicu su prijavljeni nadležnim organima.

Imate li podatke o broju žena žrtava nasilja u Crnoj Gori?

Jedinstvena baza podataka za žene žrtve nasilja ne postoji. Za 24 godine aktivizma mogu reći da se radi o hiljadama primjera pomoći, podrške, zbrinjavanja žrtava rodno zasnovanog nasilja koje su bile direktno ugrožene od nasilnika. Koliki je broj indirektnih žrtava nasilja koje imaju posljedice skoro je nemoguće utvrditi, ali se sigurno radi o veoma velikoj cifri.

Poslije toliko godina predanog rada, šta smatrate najvećim uspjehom?

Najveći uspjeh je što su sve žrtve rodno zasnovanog nasilja koje su nam se javile bile adekvatno zbrinute, što im je bezrezervno pružena pomoć i podrška u najvećoj mogućoj mjeri kada su u pitanju naš rad i kapaciteti, uz poštovanje principa etičnosti i apsolutne zaštite identiteta, bez bilo kakvih zloupotreba. Uspjehom smatram što smo nas nekoliko sa početkom rada prve ženske organizacije davne 1996. iznijele na svjetlost dana problem nasilja nad ženama i djecom i ukazale institucijama i društvu da je to problem i u našoj zemlji i da se preko njega ne može prelaziti olako i bez ikakve reakcije. Od tada ženska priča nezaustavljivo teče ka krajnjem cilju koji može jedino biti ispravan, prihvatljiv i donijeti boljitak za žene i muškarce, a zove se rodna ravnopravnost.

 

GRACIJA 161/5. jul 2019.

Razgovarala Svetlana Peruničić

Foto Vesela Mišković

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...