Nataša Ninković: Umjetnici ne mogu da promijene svijet, mogu samo da nahrane nečiju dušu

Poznata glumica za Graciju govori o ulozi u filmu Ajvar, o tome zašto intervjue daje samo kada zaista ima povoda, kao i o odnosu sa svojim sinovima

Piše Mirjana Popović
Foto Privatna arhiva

Nataša Ninković od onih je glumica prema čijem talentu i pojavi ne možete ostati ravnodušni. Od prvog angažmana u Narodnom pozorištu, i prvih filmskih uloga, poput Vere u Spasitelju, do danas, kada je gledamo kao Vidu u filmu Ajvar, Nataša ne prestaje da fascinira. Sada je, čini se, i lično i profesionalno u najboljem periodu svog života. Radi različite projekte u pozorištu, filmu, i na televiziji, a u zrelom dobu uživa, iako sve više brine, naročito kada su djeca u pitanju.
Crnogorska publika 16. januara je imala priliku da je vidi na otvaranju Zimske scene Barskog ljetopisa, u predstavi Prah Veljka Mićunovića, i u podgoričkom bioskopu Cineplexx, u filmu Ane Marije Rossi Ajvar, kada je krenuo u zvaničnu distribuciju.

Ovdašnja publika Vas obožava, i ta hemija je uvijek vidljiva gdje i kad god da se pojavite. Da li smo kao publika, a onda i kao ljudi po nečemu specifični?
– Ako mislite na podneblje Crna Gora/ Hercegovina, mislim da jesmo. Naš karakter određuje i podneblje gdje živimo. Kod nas je nagon za samoodržanjem jak, a da bismo to uspjeli, morali smo da izoštrimo čula, kao i humorom da se branimo od raznih nedaća. Tu je i radoznalost, i otvorenost, koja nije uvijek prijatna, i nekad znači zadiranje, odnosno nepoštovanje intime drugog čovjeka. To često kao da ne priznajemo, jer je logika čopora prisutna, gdje niko ne bi trebalo da iskače, a ako to uradi, mora da plaća cijenu. Sa druge strane, to su ljudi koji imaju kičmu i vertikalu, dostojanstvo. Ali, dok ovo pišem, u mislima su mi neke starije generacije. U posljednje vrijeme smo suočeni sa nekom drugom generacijom, i često ne znam ko stoji prekoputa mene. Nije me lako zbuniti, a sad sam prilično zbunjena.
U predstavi Prah postavljaju se pitanja šta je recept za sreću, da li ona postoji, mjeri li se bogatstvom, šta je zapravo bogatstvo, i ta ista pitanja sebi i drugima postavljamo svakodnevno. Koji su odgovori?
– Bogatstvo duše i duhovnost uopšte je istinska sreća. Bez toga čovjek je ništa, bez obzira na materijalne vrijednosti. To možda zvuči banalno u svijetu u kome živimo, ali ja to zaista mislim. Siromaštvo donosi nesreću, u svakom smislu, i nije problem šta radi stomaku već mozgu. Nikakvi novci ti ne mogu pomoći da nađeš smisao i mir, ukoliko nemaš duhovnosti. Međutim, i sirotinja je teška i nosi nesreću sa sobom, pogotovu danas, gdje su pravila surova. Tako da je sredina vjerovatno jedna od solucija. Nema recepta, ali trebalo bi da se trudimo da budemo bolji, pa iako izostane nagrada, znamo da smo barem pokušali.
Uloga u filmu Ajvar jedna je od Vaših najboljih i najkompleksnijih filmskih uloga do sada, kojom ste pokazali širinu Vašeg glumačkog potencijala. S obzirom na to da je film postavljen iz ženske vizure, možemo reći da se kroz Vaš lik Vide zapravo govori o položaju žena i ustaljenih normi na Balkanu. Sve ste to morali pokazati bez mnogo teksta u krupnim planovima. Da li Vam je bilo bitno što je iza kamere bila žena?
– Nisam razmišljala na taj način. To je ženska tema koja se tiče muškaraca, i mene interesuje odnos dvoje ljudi, koji su poslije deset godina zajedničkog života došli do kraja. Svi smo prošli takve situacije, kad nemaš snage da priznaš, da nešto ne valja, ne funkcioniše, pa i kad priznaš i suočiš se sa tim, opet biraš isto, jer strah od samoće je veći od patnje koju nosiš i proživljavaš. Pogotovo samoća u zemlji gdje si stranac. Ona je duplo podcrtana u tim slučajevima.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 176, 7.2.2020.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...