Ne prilazi! Kitim jelku

Samo za ljubitelje novogodišnjih radosti

Piše: Tatjana Kuljača

Nekim ženama dan može popraviti novi par cipela ili dugo mjerkani odjevni komad. Druge se raduju putovanjima, lijepoj večeri, druženju sa prijateljima, ili pak mirnoj noći koju, umotane u ogrtač, započinju dobrim filmom i šoljom toplog čaja. Volim i ja sve ovo, ali ima još nešto što me raduje za mrvu više.

Gledajući one emisije o ljudima koji opsesivno sakupljaju određene stvari ili žive sa 30 mačaka, sebe bih lagano mogla zamisliti u novogodišnjem ruhu 365 dana u godini. Pri tome ne mislim na crveni čipkani veš.

Ljudi moji, što ja volim da kitim jelku! Ne znam nijedno dijete koje se raduje Novoj godini koliko ja! Doduše, ovo moje unutrašnje dijete skače od radosti čim prvi decembar pomoli svoj smrznuti nos. Volim okićen grad, izloge. Kao da mi kristali i crvene kuglice na momente odvrate pažnju od svega što mi savija ramena ostalih mjeseci u godini.

Pretprošle godine smo moja curica i ja zajedno pravile nakit za jelku. Bilo je tu svega: ukrasa od gline, pruća, kanapa, šišarki, perlica, narandži i limuna i svega što nam je pod ruke došlo. Imali smo najljepšu jelku na svijetu! I ove godine se spremamo na isti poduhvat, sa mnogo ozbiljnijim rješenjima.

Najviše volim da se “družim” sa mojom jelkom nasamo. Posebno ujutru kada je sve tiho, dok male tople glave snivaju ne sluteći ništa. Skuvam kafu, mirišem je i ušuškam se na kauču. Upalim svjećice, nije bitno što je dan. Osmjehujem se kao da su mi mišići zgrčeni. I Boga molim da anđelčići što duže spavaju.

Moj suprug se godinama borio protiv ove moje strasti. Vjerujem da sam mu djelovala smiješno kad sam se u sedmom mjesecu trudnoće pentrala na fotelju da fotografišem jelku odozgo. Ili kad legnem na pod da je uhvatim i iz drugog ugla. A dešavalo se i da uspijem tijelo natjerati da zauzme pozu protivnu svim zakonima fizike i biologije samo da bih imala što bolji ugao za fotografisanje.

Na konstatacije da nam kuća šljašti od štrasa koji se raznosi svuda okolo, da imam kuglice od prošle godine i tršavu jelku uz koju je odrastao, da bacam pare na gluposti zarežala sam: “Ne diraj mi jelku! A ni Novu godinu i Božić. Grrrrrrrrrrrrr!” Pokazala sam zube, stvarno. Čak i meni iz ove perspektive to izgleda malo šašavo, ali čim ugledam bilo šta vezano za Novu godinu raspilavim se i zauzmem borbeni stav. Potpuno riješena da branim sve ono što ona predstavlja dok god “protivnik” ne odustane. Moj tata bi garantovano dodao da sam jedna od najtvrdoglavijih osoba koje poznaje. Neka što je vremenom digao ruke od nastojanja da me ubijedi, već je shvatio da tu moju strast može da okrene u sopstvenu korist.

Danas smo išli u nabavku novogodišnje dekoracije za posao. Bilo je iznenada, ali sam lagano ostavila sve na čemu sam radila. Za samo 60 sekundi bila sam spremna kao zapeta puška. Ušavši u veliku prodavnicu prepunu svakojakih ukrasa momentalno sam podesila vibraciju bića na novogodišnju frekvenciju. Nisam baš skakutala kao dijete, al’ ono dijete u meni je skakalo uvis od sreće.

Kad me moj dragi pozvao i čuo gdje sam odmah je tražio da se zahvalim kreatoru ideje za kićenje jelke jer ću narednih par dana lebditi po kući od sreće. Tako govori čovjek koji je nakon dugogodišnje teške borbe sa mojoj pasijom shvatio da ne može da me pobijedi i da samo treba da me pusti da uživam u čarima Nove godine. Dobro meni, dobro njemu. U čast prosvjetljenja spremila sam palačinke sa kremom od jabuka, šlaga, cimeta, đumbira i pečenih oraha. Možda mi ove godine pomogne u kićenju… Ko zna.

Nije bitno šta je to što ti donosi radost u biće i osmijeh na lice. Šta god da je, ne puštaj to lako. Sve dok  tvoje unutrašnje dijete pogureno od svakodnevnih obaveza skače od radosti i usrećuje te onom najčistijom dječijom magijom. Ne moraju to biti novogodišnje čari, sjajne i staklene kuglice sa lažnim snijegom, Djeda Mrazom i minijaturnom jelkicom unutra.

Ako si i zaboravila šta je to što čini da dobiješ snagu kengura koji skače metar uvis, oslušni svoju dušu. Ona uvijek zatreperi na ono što je miluje.

Ti samo trebaš da slušaš.

 

GRACIJA 68/2015.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...