Neka, ja ću…

Kada bismo pravili spisak rečenica koje bi majkama valjalo zabraniti, ova bi bila prva

Piše Kaja Milačić

Ne postoji veći grijeh prema sopstvenome biću, ali nam to još niko nije sasuo u lice. Neka, ja ću fenomen počinje bezazleno, čak romantično dok nam se na kraju ne obije o glavu mutiravši u Neka, mama će u slobodnoj interpretaciji ukućana, dabome.

Oh divno li je skupljati Gospodinove čarape po stanu trećeg dana zajedničkog života! Divno li je, lipo li je! Naravno da to, kao i sve kućne poslove obavljamo merački i pod uslovom da nismo odrastale pod namrgođenim okom balkanskog patrijarhata, ugađamo do besvijesti zato što je baš romantično! Dok se ona opuča da pored obaveza van kuće, u kući sve bude bajkovito i pod konac, on se sve više opušta i kao da se sve umorniji vraća s posla. Ponekad će uzeti usisivač, pa će preskakati ćoškove, tepihe će prelaziti vjerovatno zamišljajući da je cijev usisivača čarobni štapić. Ulaziće i u kuhinju da opere ili posloži suđe u mašinu. Slomiće poneku šolju, uz svakojake pogrde na sopstveni račun. Sve dok ona raznježena gestom ne izgovori magičnu rečenicu: “Neka dušo, ja ću to.”

Dok su djeca malena, nema mnogo filozofije. Okupaj, presvuci, nahrani. Zabava počinje kada prohodaju i stasaju dovoljno da svakodnevno preuređuju prostor za igru. Mlade mame, prihvatite ovaj krajnje dobronamjeran savjet. Ako umije da hoda i razbacuje, umije i da pokupi! Bake su sa njima igrale jednu zabavnu igru koja bi se uvijek završila uredno poslaganim igračkama tamo gdje im je mjesto. U njihovom odsustvu za čas bih prosula sve što su postigle. Nisam imala strpljenja da čekam, pa sam izgovarala znate već koju rečenicu. Još uvijek nježno, uz poneki epitet upućen okotu. Nisam imala strpljenja da gledam kako im treba pola sata da poslože pantalone i duks koje su nosili, pa sam to radila. Čekala sam vječno da mi donesu tanjir, pa viljušku, pa šolju poslije doručka i evo dan-danas to radim. Sada, kada sve mogu sigurno i bolje od mene, to jednostavno ne rade. Naučili.

Još jedan aspekt fenomena o kojem govorimo je traženje. Kod nas uredno nestaju džojstici, mobilni telefoni, slušalice… Moram jednom da ih snimim kada organizuju potragu. Stan iznenada postaje neistražena i neprijateljska teritorija. Niko ništa ne pomjera, ne dodiruje. Samo hodaju usporeno, mozgova pretpostavljam u osnovnoj, udahni-izdahni funkciji i kao nešto gledaju… Ustvari je to promišljena i dobro usavršena tehnika da i mene uključe. Prvo me dobro izlude jer bauljaju okolo kao zombiji, jedino pomjerajući stopalima predmete koji su na podu. U akcijama učestvuje i Gospodin Romantika, što me pretpostavljate, dodatno iživcira. Kao što je poznato, majke imaju rendgenski vid, čitaju misli i vide prošle događaje u kojima nisu učestvovale. Kako svaki put pronađem ono što oni traže, nemam pojma. Stigli smo do faze ne traži, mama će to brzo naći.

Uvjerena sam da padaju i opklade za koje ću vrijeme pronaći nešto što su namjerno sakrili!

Izlazeći iz garaže, sretoh mašala natovarenu komšinicu. Ispod jedne ruke dvije velike kutije višanja. U drugoj dobro popunjena kesa povrća i voća. I baš onom rukom preko koje je prebačena kesa pokušava da otključa vrata garaže. Ljubazno joj ponudim pomoć, a ona mi otresito i nervozno odgovori: “Neka, ja ću!”. I otključa ih! Poslije smo se u liftu smijale i zaključile da smo sve do jedne pod Neka, ja ću kletvom! Kad iz auta kreneš da vadiš kese sa namirnicama i pažljivo ih organizuješ kako bi ostavila jednu ruku za otključavanje vrata garaže, a kasnije stana, jedan prst za pozivanje lifta i biranje sprata, svaka i najdobronamjernija ponuđena pomoć ti pokvari koncepciju i iznervira te dodatno. Jeste, vodile smo djecu nekada sa nama. I umjesto da ih osposobimo za kasniju saradnju u nedjeljnim nabavkama, imale smo dodatne troškove, a nerijetko još jedan tovar za raspoređivanje. Izmore se poslije bježanja po marketima, čudo jedno! Kada porastu, ili nemaju vremena, ili kao moj sinak krenu samo po spisku i neće ni da pogledaju artikle na popustu. I nije mu jasno šta ima tako zabavno na sektoru sa deterdžentima na primjer. Uz to zvoca kao nervozni đed, te mi je najbezbolnija opcija da to obavim sama. Povesti žensko čedovište ponekad ima svojih draži, ali kad mi kaže da mora da uči, ja se raznježim!

Lajka je pas. Mali, malešni. Dva kilograma i sedam stotina grama. Al kunem se, da može, već bi sve radila po kući kao prava! Svaki put kada uključim usisivač, eto nje. Malo se igra, laje, ali uglavnom pomno proučava svaki moj pokret. Kada čistim kuhinju, eto nje opet! Iako zna da nema šanse da ućari neki zalogaj, pažljivo prati svaku radnju. Kada namještam krevete, popne se pa mi vuče prekrivač… Dobro, zanijela sam se pa maštam! Al lijepo je misliti da makar jedno biće u ovoj kući pokazuje interesovanje i na neki neobjašnjiv način cijeni to što radim.

Da rezimiramo. Ništa od rečenog ne znači da ne postoji ljubav, te da smo jadne male Pepeljuge, a oni nesposobni lezilebovići koji ne umiju da cijene to što se žrtvujemo za njih! Ništa od rečenog ne znači ni da nam, kako bismo vratile ravnotežu u naše malene kosmose, valja dići ruke od svega i pustiti ih da se malo batrgaju. Mada to, kad bolje pogledaš, i nije tako loša ideja. Koliko je puta svaka od nas izgovorila rečenicu koja sadrži riječi hotel, spremačica, sluga? Hajde da malčice obrnemo stvari. Makar ja hoću. Evo, sunce danas baš upeklo. Neka, ja ću sjedi na balkonu i sunča se. Pije kafu i čita jednu od deset nedavno kupljenih knjiga. Uživa.

Kreće rafal gdje mi je, ne mogu ovo i ostale gluposti manjeg kalibra.

Lajka izlazi na balkon i jednim laganim skokom nalazi mjesto pored mene. Pogleda me značajno žmirkajući, zijevne i spusti glavu na knjigu. I dok im sasvim mirno saopštavam da se snađu, ona neodoljivo nalik smiješnom ljubimcu Džaba Hata iz Ratova zvijezda, podigne glavu i pusti samo jedan kratki av u njihovom pravcu. Baš tako ukućani dragi, av!

GRACIJA 133

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...