Nikola Kojo: Svako može da se prepozna u Stadu

“Volio bih da Stado nešto promijeni. Da ljudi razmisle da li je časno podleći pritiscima gospodara života i smrti”, rekao nam je, između ostalog, Nikola Kojo pred premijeru satirične komedije u kojoj se našao u trostrukoj ulozi, reditelja, glumca i producenta

Od prvih dječačkih uloga u filmu Rad na određeno vreme, serijalima Lude godine i Žikina dinastija, preko kultnih filmova Mi nismo anđeli, Lepa sela lepo gore, Rane, publiku je osvajao harizmom ali i lakoćom igre svojstvenoj starim glumačkim majstorima. Kroz oko 70 filmskih i televizijskih ostvarenja, Nikola Kojo (49) izrastao je u jedno od najvećih imena jugoslovenske i srpske kinematografije. Nije mu bio stran producentski niti voditeljski posao, a krajem novembra bioskopskoj publici predstaviće i rediteljski prvijenac – film Stado. U svom prvom dugometražnom filmu, rađenom po scenariju Nebojše Romčevića, okupio je sjajnu glumačku ekipu, a realizaciju ove satirične komedije omogućila je produkcijska kuća K12 u koprodukciji s Prvom televizijom, Ministarstvom kulture i informisanja, Filmskim centrom Srbija i kompanijom Cineplexx.

 Nakon četiri decenije, koliko ste prisutni u kinematografiji, prvi put ste se našli iza kamere. Šta Vam je donijela promjena vizure?

– Nisam se prvi put našao iza kamere. Režirao sam mnogo reklamnih spotova i namjenskih filmova, ali prvi put sam se našao u dugoj formi, u trostrukoj ulozi, u jednoj vizuri koja nije baš prirodna. Moram priznati da posmatranje drugih, sebe, priče, male i velike slike, iziskuje velike napore. Nije nemoguće, ali mislim da to sebi više neću dopustiti.

Koju simboliku nosi Vaše Stado?

– Stado nosi simboliku besmislene poslušnosti i nepružanja otpora svemu što nam je nametnuto, a čega se svi u dubini duše gadimo i o čemu je zabranjeno misliti i, ne daj Bože, kritički govoriti.

Kroz satiričnu komediju bavite se mučnim položajem umjetnika u društvu, koji nisu samo siromašni već i uniženi. Da li smo izgubili osjećaj da poštujemo talenat, umjetnike i uopšte kulturu?

– Ma kakva kultura? To je nešto što se na ovim prostorima miješa sa pravilnim držanjem viljuške i noža. Kultura je osnov svega. Ona bi se medicinskom terminologijom nazvala preventivom. Nad njom se nadvio tamni oblak koji sipa samo primitivizam i agresiju. A na horizontu ni daška vjetra koji bi taj oblak oduvao. Da, bavim se umjetnikom u filmu, jer je to profesija koju poznajem. Ali svako može da se prepozna u Stadu. Uniženi smo svi, apsolutno svi. Mislim da je ovo najmračniji period u istoriji čovječanstva. Ovakvo zaglupljivanje može da dovede do posljedica prošlog vijeka, pa do srednjovjekovnih načina “komunikacije”.

Okupili ste vrhunsku glumačku ekipu, talentovane i duhovite kolege a neki od njih su izjavili da bi pristali na bilo koju ulogu u filmu Stado. Da li je u pitanju kvalitetan scenario ili poštovanje Vas kao kolege?

– Prije svega scenario, zatim vrijeme u kome živimo, u kome je luksuz reći “neću”, a ako su i moje življenje i način rada doprinijeli tome, srećan sam.

Da li ste mišljenja da će Stado nešto da promijeni, da nekog osvijesti, ili je film katarza u smislu da je smijeh najbolji lijek za ono što nas boli?

– Ja bih volio da nešto promijeni. Da ljudi razmisle da li je časno podleći pritiscima gospodara života i smrti. Ne mislim pri tom samo na političare, već i na medije, zatim na one koji svojataju Boga i ponašaju se kao njegovi provajderi, kao i na sve one koji serviraju primitivizam i agresiju u bilo kom obliku.

Posljednjih dvadesetak godina svjedoci smo da umjetnici razočarani umiru, odustaju, odlaze. I sami ste u jednom momentu odustali od pozorišta, ali ne i od ovih prostora. Šta Vas je zadržalo?

– Zadržalo me je to što nemam gdje da odem. Odustao nisam, jer ne volim da odustajem. O umiranju se ne pitam samo ja. U pozorište sam se vratio samo zato što mi je ponuđeno nešto veliko i lijepo.

Danas se sve svelo na površni estetizam, na to kako izgledamo, koliko novca imamo. Kako se lično nosite sa izvrnutim vrijednostima i krizom morala?

– Teško mi je da objasnim koliko duboki prezir osjećam prema liberalnom kapitalizmu, modi i trendovima. A moral… O kakvom moralu ovdje može da se govori? U krajevima gdje se ljudi određuju geopolitički, nacionalno i vjerski, moral ne postoji. Čovjek je čovjeku vuk, i tu moral nema šta da traži. Zahvalimo bankama, osiguravajućim društvima, političkim lopurdama, religijskim zajednicama i svojoj gluposti što smo pristali na sve to.

Povratiti urušenu kulturu bez koje jedan narod i jedna nacija kao da ne postoje je višedecenijski posao. Ima li nade?

– Naravno da ima nade. Ali, kultura jedne nacije i jednog naroda je nešto što može da se dočeka i njeguje samo kada se shvate globalna kultura i humanost, i kada se povrati empatija koja nema nacionalnu pripadnost. Tek kada se shvati da je čovjek jedina nacija koju treba poštovati, i da se termini patriotizam i nacionalnost ne jedu, tek tada se može pristupiti njegovanju tradicije kao nekog malog, uglavnom lokalnog segmenta kulture.

Vaš originalan glumački stil zaslužan je za uspjeh i gledanost brojnih domaćih filmova. Mi nismo anđeli, Lepa sela lepo gore, Parada samo su neki u kojima ste odigrali nezaboravne glumačke role. Šta ste kroz glumačku profesiju naučili o sebi a šta o životu?

– Naučio sam mnogo. Analizirajući likove koje igrate, neminovno je da ih “provučete” kroz sebe. Posljedično naučite mnogo i o sebi. Još preciznije, naučite da je istina ono što ne može i ne treba da se sakrije. Kada ste istiniti, dolazite do srca ili do nečeg drugog čime vas gledalac osjeti i prepozna. Čak i način ili sredstva kojima se služite nisu važni. Ako ste istiniti, prepoznaće vas i u impresionizmu, i kubizmu, i hiperrealizmu. To je sad već stvar ukusa, o čemu se naravno ne diskutuje, tako da i na nas glumce gledam kao na slike koje nekome prijaju, a nekome ne.

Pročitala sam da ste jednom prilikom odbili da odete na razgovor s Milošem Formanom. Iz današnje pozicije, kako ocjenjujete svoj postupak?

– Nisam odbio, već se nisam osjetio dovoljno spremnim. Bila je to neka umorna, nedovoljno hrabra faza mog života, koju se trudim da zaboravim. Naravno da sada sa skoro 50 godina, kada shvatam koliko život u stvari galopira, nikada više ne bih sebi dozvolio tako “inteligentan” potez.

Imate tri ćerke. Kako gledate na njihovu budućnost i na čemu insistirate u vaspitanju?

– Ne insistiram ni na čemu. Trudim se da im obezbijedim zdrav život i lijepo djetinjstvo. Planeta se prebrzo okreće za moj ukus i ne znam šta da im ponudim i za šta da ih spemam jer u ovom tempu, iskustva više ne važe.

Okruženi ste s četiri dame. Da li je to blagoslov za svakog pravog džentlmena?

– Pet dama. Hvala Bogu, imam i taštu. Naravno da je blagoslov.

Pobjegli ste od gradske vreve u miran život na selu. Kako ste se snašli u ulozi seoskog domaćina?

– Nisam još uspio da se potpuno preselim. Radim na tome.

I za kraj, kuda ide Stado nakon premijere?

– Film ide po regiji (kako se danas zove ex YU), zatim po Evropi, a možda i dalje. A onda se nastavlja u seriju Klasa, veliki regionalni projekat kome je Stado samo odskočna daska. Projekat u kome će igrati sve najbolje iz “regiona”, koji će režirati i Dragojević i Matanić i Žalica i još dobrih tipova. Naravno, ukoliko bude sluha među televizijama i koproducentima.

GRACIJA 93/novembar 2016.

Razgovarala Danijela Đokić

Foto Aleksandar Letić

 

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...