Nikola Vukčević: Vinograd i film traže cijelog čovjeka

Uz brojne profesionalne obaveze, poznati crnogorski reditelj ozbiljno se posvetio vinogradarstvu, a kako se snalazi vidjeće, kaže, kada sa najmilijima proba vino koje već par godina odležava i čeka svoj trenutak zrelosti

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković

Teško je nabrojati šta je sve poznati crnogorski reditelj Nikola Vukčević uspio da uradi na profesionalnom planu tokom prošle i ove godine. Osim redovnih obaveza na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje radi kao profesor režije, Vukčević je režirao spektakularnu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara malih zemalja Evrope, do sada najvećeg sportskog događaja u Crnoj Gori, postao delegat u ime Crne Gore u Skupštini najvažnijeg Evropskog udruženje filmskih reditelja (FERA), a intenzivno se priprema za nastavak snimanja filma po čuvenoj legendi o Nuru Doki, Albancu iz Crne Gore koji je žrtvovao svoje da bi spasao pravoslavno dijete.
I pored brojnih obaveza, Vukčević nije odustao od porodične tradicije bavljenja vinogradarstvom. Kaže da ga to ispunjava i da je vinova loza posebna biljka o kojoj i dalje uči, jer, ističe, vinograd i vino traže cijelog čovjeka. Pomoć ima od supruge Dragane, majke Bobe, sestre Olje, ali i niza prijatelja koji mu pomažu djelom i savjetom.

Kada ste i zbog čega osjetili želju da se bavite vinogradarstvom? Je li u pitanju bio hobi koji je prerastao u ozbiljniji odnos prema tom poslu ili…?
– Isprva, moja namjera u vinogradu bila je da, nakon smrti oca Iva, kome je taj vinograd bio posebna strast, ne dozvolim da njegov trud propadne. Postepeno, stvorio se poseban odnos i to me ispunjava.
Je li to težak posao i od koga ste učili?
– Bez sumnje, u pitanju je veoma zahtjevan posao, ali i veoma zanimljiv. Tokom rada naučio sam koliko je vinova loza posebna biljka, sa sopstvenim karakterom, na granici fascinantnog, te da kvalitetno vino zaista nastaje u vinogradu. Od januara do septembra teče posao, jednom do dva puta nedjeljno, u vinogradu. Na drugoj strani, posao oko vina traje čitavu godinu. Dakle, uz sve moje profesionalne obaveze, kako reditelja, tako i na fakultetu, učim u letu, sa puno dragih ljudi oko mene i to me zaista ispunjava.
Kako se reditelj snalazi u svijetu vina i da li ćete možda spojiti te dvije strasti?
– Ja sam je već spojio, a kako se snalazim vidjećemo kad probamo vino, koje već par godina odležava i čeka svoj trenutak zrelosti.

“U pitanju je veoma zahtjevan posao, ali i veoma zanimljiv. Tokom rada naučio sam koliko je vinova loza posebna biljka, sa sopstvenim karakterom, na granici fascinantnog, te da kvalitetno vino zaista nastaje u vinogradu”

Koliko je porodica uključena u posao?
– Punu pomoć imam od supruge Dragane, majke Bobe, odnedavno i od sestre Olje, rođaka Vida i Milijane, ali i niza prijatelja koji mi pomažu djelom i savjetom: prije svega od Bojana Vujoševića, ali i puno mojih i očevih prijatelja. Sjajne veze se javljaju među ljudima kroz ovu priču, jer vinograd i vino traže cijelog čovjeka. A supruga Dragana je glavni vozač, kako mene tako i čitave naše radne snage, s obzirom na to da ja i dalje nemam vozačku dozvolu. Da nije nje i majke Bobe, teško da bih izgurao sve berbe koje su iza nas.

“Naše vino odležava u lijepim uslovima, družim se sa nekim vrijednim ljudima kojima je to posao, učim od njih i cilj mi je da napravimo dobro vino”

Da li planirate da se ozbiljnije posvetite vinogradarstvu i proširite posao?
– Dosta ljudi me to pita. Trenutno imamo dva vinograda, jedan od oca i drugi od djeda. Njima su to bile velike ljubavi i, iako je čitav posao održavanja vinograda i vina veoma skup, još nijesmo ušli u pitanja komercijalizacije. Za sada učim, naše vino odležava u lijepim uslovima, družim se sa nekim vrijednim ljudima kojima je to posao, učim od njih i cilj mi je da napravimo dobro vino.
Režirali ste spektakularnu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara malih zemalja Evrope, što je do sada najveći sportski događaj u Crnoj Gori. S obzirom na sadržaj i broj učesnika, ali i složen koncept programa otvaranja, koliko je bilo zahtjevno i koliko su trajale pripreme?
– Definitivno je u pitanju nešto po čemu ću u autorskom smislu pamtiti 2019. godinu, i po rezultatu, i po obimu posla. Bio je to multimedijalni projekat svečane olimpijske ceremonije, u kome je učestvovalo oko 400 izvođača i oko 200 ljudi u tehnici. Spojili smo scensku radnju, video i 3D mapping, te pod zvaničnim sloganom How big we are (Koliko smo veliki) ispričali priču o 2.000 godina Balkana i Crne Gore u dva i po sata programa, kako i doliči ovakvim ceremonijama. Sveukupno dvadesetak slika koje pokazuju snagu pojedinca. U ovom projektu sam sa saradnicima bio duže od godinu, a od toga šest mjeseci u neposrednim pripremama. Na kraju nam se pridružio i zvanični protokol Olimpijskog komiteta, da bi sve bilo kako treba. Posljednja dva dana padala je takva kiša da nijesmo imali generalne probe. Na dan izvođenja, svega par minuta nakon 21 čas (kada je ceremonija trebalo da počne) kiša je stala. Duboko smo udahnuli, izašli na scenu i odradili svoje, sa zadovoljstvom i energijom. Rezultatom smo više nego zadovoljni i sa srećom pratimo lijepe impresije sa svih strana svijeta. Sa moje strane, želim da čestitam na ljudskoj hrabrosti ekipi iz Crnogorskog olimpijskog komiteta, prije svega Dušanu Simonoviću i Igoru Vušuroviću, koji su nas pozvali da kreiramo ovaj projekat, ukazali nam povjerenje i dali autorsku slobodu da u datim okolnostima napravimo što je do nas. Od moje ekipe, koja je brojala oko 400 ljudi, moram da istaknem producente Milorada Radenovića i Jelenu Filipović, kao i koreografkinju Viktoriju Strugar, bez kojih ovaj projekat ne bi izgledao na ovaj način.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 168, 11.10.2019.

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...