Olivera Tičević: Sopran koji osvaja Evropu

Iako ima tek 27 godina, mlada operska diva već je osvojila brojne prestižne nagrade i velike evropske scene

Malo je falilo da Oliveru Tičević danas ne gledamo i ne znamo kao crnogorsku opersku divu, već kao glumicu. Da postane operska pjevačica čiji čarobni glas osvaja evropske prijestonice presudila je dobra procjena njene profesorice iz Srednje muzičke škole Vasa Pavić u Podgorici, Marine Cuce Franović, koja je u djevojčici punoj energije i želje za učenjem i novim saznanjima, prepoznala predivan sopran.
Olivera Tičević je rođena u Bijelom Polju 1990. godine, gdje je s odličnim uspjehom završila osnovnu školu i osnovnu muzičku šlolu. Pored pjevanja, koje je zavoljela kao dijete zahvaljujući babi i dedi koji su izvodili starogradske pjesme, visprena djevojčica imala je još puno talenata. Učestvovala je na mnogim takmičenjima i osvajala brojne domaće i internacionalne nagrade, bavila se sportom, završila Američku školu novinarstva… A onda je pred njom bila odluka – upisati solo pjevanje, što je, kako kaže, osjećala kao ispravan izbor, ili glumu, koja ju je beskrajno privlačila. “Prevagnula je muzička škola, odnosno solo pjevanje, jer mi je profesorica Marina objasnila da je opera usko povezana sa glumom. Odlučila sam da se posvetim operi, iako je tada još nijesam slušala uživo, već mnogo kasnije, kada sam 2009. upisala fakultet u Beogradu”, priča Olivera na početku intervjua za Graciju.
Da je odabrala pravi put ubrzo su potvrdile brojne nagrade koje je osvajala na takmičenjima. Međutim, po završetku srednje škole opet je pred njom bila dilema, ovog puta gdje da nastavi školovanje. “Odlučila sam se za Beograd. Bila sam najmlađa od puno kandidata na prijemnom, a primali su samo šest.”
Uspjela je da se upiše, a tokom studija je dva puta osvojila nagradu Austrijske barokne akademije za najperspektivnijeg izvođača, 2011. i 2013. “Nagrada je podrazumijevala da će mi oni obezbijediti koncerte svuda po Evropi. To je san svakog solo pjevača.” Po završetku studija dobila je ponudu iz Berna, stipendiju za prvu godinu master studija, za koju je konkurisalo mnogo kandidata iz Istočne Evrope. Drugu godinu je finansirao Heric program, odnosno Ministarstvo prosvjete Crne Gore. “Potom su ponudili mjesto za takozvani solist diplom, što je najveći vid edukovanja za jednog izvođača. Taj program je koncipiran tako da morate da idete na audicije, pratite projekte, a obavezna je prekogranična saradnja, tako da od avgusta živim na relaciji Bern – Oslo, ali boravim i u drugim skandinavskim gradovima.”

Odrasli ste u Radničkoj ulici, u Bijelom Polju. Kako je djevojčica iz malog grada sa sjevera zavoljela operu?

Naš poziv ne pronalazimo mi, on pronalazi nas. Tako je i mene opera pronašla u mojoj Radničkoj ulici, u Bijelom Polju.

Od koga ste naslijedili talenat?

Baka Desa, tatina majka, i deda Milun, majkin otac, imali su nevjerovatne glasove. Divno su pjevali i odrastala sam uz njihovo muziciranje. Mislim da bi se za njih, da su imali mogućnosti, nadaleko čulo. Od njih sam naslijedila talenat.

Kad siđete sa scene i dođete kući šta slušate?

Džez, kojem se uvijek rado vraćam, jer je obilježio jedan period mog odrastanja i formiranja.

Koliko traju pripreme za koncert?

Dugo. Organizatori se uvijek iznenade zbog honorara koji operski pjevači, glumci, instrumentalisti i umjetnici uopšte očekuju, bez obzira da li nastup traje 20 minuta ili sat, da li je u pitanju jedan crtež ili slika na platnu različitih dimenzija. A to su ogromne tehničke, glumačke, emotivne pripreme i velike nadgradnje od ko zna koliko sedmica, mjeseci, a nekad i godina.

Možete li da izdvojite nastup, saradnju, nagradu koji su obilježili Vašu karijeru?

Nezaboravan je moj prvi koncert, koji je organizovao KIC Budo Tomović u okviru DEUS-a, u maloj sali DODEST-a, kada sam bila srednjoškolka. Potom sam u Beogradu imala prvi veliki koncert, sa profesoricom Darinkom Matić Marović, sa kojom sam ostvarila profesionalnu i prijateljsku saradnju i od koje sam naučila mnogo. Naravno, tu su nagrade Austrijske barokne akademije koje su mi omogućile mnogo koncerata i kontakata, zahvaljujući kojima sam se izgradila kao operski pjevač. Master studije je obilježila uloga Pamine u Čarobnoj fruli, u Ciriškoj operi na maloj sceni. To je za mene veliko priznanje, kao i prilika da sarađujem sa velikim umjetnicima. Moram da pomenem i Festival Operosa Opera na Kanli kuli u Herceg Novom. Oni donose operu u Crnu Goru i svake godine imaju jednu produkciju. Angažuju me na koncertima i produkcijama i to je zaista izuzetno bitna stavka naše operske kulture.

Ima li opera u Crnoj Gori publiku i šta bi trebalo uraditi da bi se popularisala?

Ima. Iz godine u godinu Operosa Opera festival u Herceg Novom je sve posjećeniji, ali produkcija ima samo dva izvođenja u Crnoj Gori i Kanli kula bude puna. Akcenat je na muzičkoj edukaciji, pa je za publiku do 18 godina ulaz slobodan. To će nam donijeti nove generacije ljubitelja opere. Imamo i puno festivala klasične muzike i Muzički centar Crne Gore koji dovode vrhunske umjetnike. Zato mislim da bi, ako već imamo kulturu teatra i klasike, mogli da imamo i kulturu opere.

Ranije ste izjavili da je u Crnoj Gori, kada je u pitanju karijera mladih solo pjevača, problem to što se završi sa završetkom srednje škole. Je li se šta promijenilo i da li bi na Muzičkoj akademiji na Cetinju trebalo otvoriti odsjek za opersko pjevanje?

I dalje ne shvatam zašto tog odsjeka još nema. Ako u srednjoj školi otkrijemo talenat, onda treba tim mladim ljudima dati šansu. Upoznala sam puno mladih iz Crne Gore koji su sjajni, talentovani, a nemaju šansu jer nemaju uslova, nemaju novca za nastavak školovanja. Često o tome razgovaram sa koleginicama, uspješnim solo pjevačicama, i mislim da bi mnoge od njih došle da zajedno pomognemo mlađim generacijama. Jer, ako smo imale šansu da iskusimo Evropu i svijet, onda bi trebalo da taj svijet donesemo ovdje. Radi te djece.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Moja mentorka na studijama u Beogradu, prof. Aneta Ilić, mi je, među brojnim savjetima, dala i ovaj: da svakog dana prije podne odradim jedan blok vježbanja, a popodne, kada mogu, drugi. Tim savjetom se vodim godinama. U zdravom tijelu zdrav duh, ali i zdrav glas. Volim plivanje i trudim se da bar tri puta sedmično idem na bazen. Tu su i upjevavanje, tehnički rad na programu, učenje novog programa, učenje jezika u programu i van njega, glumačka nadogradnja…

Imate li tremu na nastupima?

Volim scenu. Volim da komuniciram i nemam strah od nastupa pred ljudima. Trema postoji kao, rekla bih, blaga napetost, ali ne stvara nervozu. Nikada nijesam imala strah od scene, od toga šta može da se desi na njoj… Ipak, u Švajcarskoj sam, iz znatiželje, išla kod gospođe Vaber koja pomaže ljudima sa tim problemom. To je osvješćivanje samog sebe, fokusiranje na svoje krugove, njihovo širenje kako nama odgovara, a to je odlična tehnika – da kao profesionalac dam koliko želim. Kao srednjoškolka i studentkinja sam znala da izgorim na sceni, što je divno, ali ako čovjek nema tehniku da kontroliše svoje emocije, onda to zna da bude opasno.

Trpi li Vaš privatni život zbog posla i koliko se često viđate sa porodicom?

Nedavno sam bila u Finskoj, i kada sam se probudila u jednom hotelu u tom momentu bukvalno nijesam znala gdje sam. Ovo jeste naporan, nomadski život, ali svaki pravi umjetnik mora da da umjetnost, jer ne može drugačije da živi. Onda umjetnik nije pravi. Velika je žrtva ne vidjeti roditelje i braću i po pola godine, ne biti sa njima kada su neki važni datumi, ali smatram da bi bila još veća kada ne bih radila ovako kako radim. Porodica je moja ogromna snaga. I ako se nekada desi momenat pada, uvijek su tu da me posavjetuju i podignu. Uz to, partner koji shvata i podržava me u poslu je od neopisive važnosti.
Biti iskren pred sobom, partnerom i porodicom je najbitnije. I kad se stvari tako raščlane, onda privatni život ne trpi.

Kakvi su Vam planovi i hoćemo li Vas vidjeti u još nekoj prestižnoj evropskoj operskoj kući?

U Oslu sam pjevala na festivalu koji nije bio u operi, ali jeste u njihovoj organizaciji. Plan i program studija koje pohađam je takav da moram da idem na audicije za velike opere, a jedna od stvari koje nas uče je da treba da nađemo agenta. Nemam ga još, ali sam do sada imala mnogo sreće i bez agenta uspjela da dođem do željenih pozicija. Voljela bih da ponovo nastupim u Operi u Cirihu, a želja su mi i La Scala ili Fenice teatar i, naravno, Bečka opera, koju želi svaki operski pjevač. Ovo jeste kruna operskih kuća svjetskog nivoa, ali zar ne treba sanjati najviše?

Kada je operski pjevač u punoj snazi?

Zavisi je li muškarac ili žena. Mislim da mladi pjevač treba da izabere da se razvija i da mu karijera traje. Jer ako počnete sa težim repertoarom i zahtjevnijim ulogama prerano, to može da bude pogubno. Kako se pjevač razvija tako dobija snagu i iskustvo, kako glasovno, tako i životno za različite uloge. Kada pjevač uđe u šezdesete godine mišići ne rade dovoljno dobro, kao ni dijafragma, pa ukoliko nema dobru tehniku nastaje pad. Ipak, ima naših velikana u operskoj umjetnosti koji i sa 80 godina dobro zvuče. Dokaz dobre tehnike.

Da li se opera prilagođava savremenom dobu?

Opera se, kao i sve, razvija brzo. Danas je akcenat na modernim postavkama, bez gala haljina, bogate scenografije i slično, jer ljudi žele da se poistovjete sa tim vječno interesantnim temama, modernim i u ovom vijeku. Zato je režija smještena u moderno doba, a akcenat je na tome da šokiramo publiku, da ih nečim dirnemo i pokrenemo. Ipak, tradicija se mora poštovati, pa se postavljaju opere u klasičnoj režiji. Ja radim da bih makar jednu osobu promijenila – da ta osoba promijeni mišljenje o nečemu i da intelektualno pristupa tome, da dolazi da bi nešto saznala, shvatila, a ne da čuje kako neko pjeva. Tako da mi komuniciramo i kao glumci.

GRACIJA 121/122, decembar 2017.

Razgovarala Svetlana Peruničić
Foto Vesela Mišković i privatna arhiva

Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...