Ovo, ono, To…

Tetka, napustite objekat!

vrijeme kada su moje vršnjakinje žurile da što prije odrastu, pa vikendom mazale nokte, šminkale se nespretno i podvrtale suknje u struku kako bi bile kraće, pokazivala sam sasvim drugačija interesovanja. Srednje ime mi je bilo Horor. Nije bilo filma ili štiva ovog žanra, a da ih ova šašavost nije gledala ili čitala. S polica u ni malo nalik djevojačkoj sobi su hučali bauci iz mašte mnogih pisaca. Od briljantnog Edgara Alana Poa, pa do zlo i naopako opsjednutog Klajva Barkera. Era VHS izdanja mi je donijela brojne zastrašujuće radosti. Čak sam i piskarala koješta i bilo je zabavno kada brat izađe iz inspekcije moje sobe, vidno uplašen. Zloćko se nadao nekim dnevnicima sa tajnama koje bi kasnije koristio za sitne ucjene, a nailazio na priče od kojih, dok ih je preplašeno čitao, nije mogao da odvoji pogled. Kasnije sam shvatila kako je to normalan dio odrastanja i od bogate kolekcije knjiga i filmova u život ponijela divljenje maestralnim opisima Stivena Kinga i samo jednu knjigu. Ipak, iverčići ne padaju daleko od klada, rekoše. Tako moja djeca sada pišu kratke pričice strave. Al na engleskom jeziku! Sam bog zna zašto ne na maternjem, al neka ih. Neka vježbaju.
Čitavo ljeto su me začikivali crveni baloni. Klovnovi. Mama, jesi li gledala ovaj trejler, mama, a jel mnooogo strašan originalni film, mama, a koliko se knjiga razlikuje od filma? Stiven Kingov IT (u prevodu TO ili ONO) vratio se na bioskopska platna. Rimejk filma od prije tridesetak godina, a kažu da je zahvaljujući modernoj tehnologiji još bogatiji scenama iz romana. I bio je red da se uz grickalice i koka- kolu provjeri valja li to čemu. E sad, ne znam kako bih opravdala svoje pozamašno prisustvo u sali punoj kikotavih tinejdžera. S jedne strane je ono blesavo dijete cijukalo i molilo da vidi film, da se malo isprepada u čast starih dobrih vremena. Sa druge, još blesavija, brižna mater opravdavala je prežderavanje naćosima strahom da se može nekom čedu od strave slošit, pa za svaki slučaj da bude tu.
Da sam na pogrešnom mjestu u još pogrešnije vrijeme, shvatila sam što iz pogleda ljubaznog momka na ulazu u salu, što iz začuđenih pogleda vršnjaka moje djece. Lena i Marko su navikli na to da nisam mama poput drugih. Luka i Andrija, Markovi drugari, su prihvatili cijelu situaciju kao baš dobar štos, al mogu da se zakunem da ni njima nije bilo najprijatnije. Kao kad se u diskoteci neđe poslije ponoći pojavi roditelj u čizmama, pidžami i kaputu, očigledno potresen tražeći pogledom svoje dijete. Taman tako. Svima pomalo neprijatno. Kako smo kasnili, mjesta koja sam rezervisala nekoliko dana unaprijed su već bila zauzeta, a ja stvarno nisam baš onoliki namćor da se rastalasam i pravim premetačinu u pet sekundi posljednje reklame pred film. Sjedosmo đe god, a iza nas četiri slatke curice. Zaista ne vidim ništa čudno i nenormalno u smijuljenju, vrpoljenju i priči dok traje film strave. Sasvim normalna reakcija zdravih pubertetlija. I nije mi smetalo što su ove iza nas pokušavale da prošire red nemilosrdno šutirajući i gurajući sjedišta. Nije mi smetalo ni to što su pravile selfije i bučno komentarisale komentare sa društvenih mreža. Ni to što su žvakale kokice ka da nikada prije nisu konzumirale čvrstu hranu. Naprotiv, bile su mi simpatične, jer je to njihov način da se pripreme i lakše podnesu stravu sa platna. Ništa meni nije smetalo dok je po teškoj kiši, viruckajući iz šahta, nasmijani klovn Penivajz omeo malenog brata glavnog junaka. Iz par zalogaja. Odlična scena. E onda mi se, kao Mister Binu na rolerkosteru, neodoljivo prispavalo. Pojedoh one naćose, pa kao u pjesmici: Svako jelo kune tijelo, što ne legne da se slegne, počeh da se borim sa teškim kapcima samo površno svjesna mjesta na kojem sam. Rekoh da me munu laktom ukoliko zahrčem, ali za to su se već postarale pomenute šmizle iz gornjeg reda.
Kako je film odmicao, meni se sve više spavalo, a one su bile upornije. Vrištanje u bioskopu na određenim scenama tolerišem jer je nekako sastavni dio filma. Ali one nisu vrištale. No su mlatile i pričale i žali bože proćerdanih para za ulaznice, jer su isto mogle na milion drugih mjesta. Film nisu ni gledale. Malo sam se bez reakcije nervirala zbog njih, malo pogledala ka mojoj djeci da vidim kako podnose prvi film strave u bioskopu, a malo drijemala. Zapravo sve više drijemala. Tup i prilično jak udarac u moje sjedište, a onda nešto slabiji u potiljak me je prenuo iz blaženog sna. Nisam zahrkala, a na platnu se tek zakuvava pred neki kastig. Dakle, dižu noge na sjedišta! Pa, sad ću vam kazat posa! Okrenem se i nešto nižim, skoro prijetećim glasom izgovorim toboš ljubazno: Cure, ako vam je tijesno tu, u prvom redu imate mjesta koliko vam volja! Greotice nisu više ni mrdnule ni zucnule. Makar dok sam bila prisutna. I sad mi je pomalo žao. Zaboga, nisam ja neka babaroga.
Mislim da je svima laknulo kada sam, nakon što su Marko i Andrija izašli do toaleta, krenula i sama napolje, odlučna da ne pogledam (čitaj prespavam) kraj filma. Meni ponajviše. Ne bi me u tom trenutku iznenadio ni aplauz uz čuvenu rečenicu u malo izmijenjenom obliku Tetka hez left d bilding, jer se osjećah taman ka Elvis. Ko još gleda film, pa tetka je šou! Al dobro je, iskuliraše me. Žali bože para protraćenih i na moju ulaznicu, no svaka se škola plaća. Napustih salu, ali ne i zgradu. U obližnjem kafiću sam srkutala kafu sa neoprostivo mnogo mlijeka i nisam mogla a da ne čujem razgovor trojice dobro skockanih tridesetogodišnjaka. Vidjelo se da su finansijski odlično situirani, al u glavama im je situacija poprilično skromna. Što zbog preglasne priče, što zbog toga što su ogovarali kao najstrašnije alapače i svako koga su se dotakli je ispao muka, jadan, budala, poželjela sam da se vratim međ onu đečinu. Da odspavam ka čo’ek.

Gracija br. 117, 27.10.2017.
Booking.com

Možda vam se dopada

Komentari

učitavam...